KLFM

Opća volja i društveni ugovor

Koncept prirodnih prava može poslužiti kao primarno ograničenje autoriteta društvenog ugovora. John Locke je u djelu Dva traktata o vladi tvrdio da pojedinci posjeduju inherentna prava na život, slobodu i imovinu koja postoje prije bilo kakvog političkog uređenja. Temeljna prava svake osobe su onda “prirodna” jer su izvedena iz predpolitičkog moralnog zakona. Prijelaz u društveni ugovor je namjerni čin delegiranja gdje pojedinci povjeravaju središnjem tijelu moć zaštite svojih prava. Posljedično, vladar funkcionira kao svojevrsni “pružatelj usluga”, ali i vrhovni gospodar.

Godine 1762., Jean-Jacques Rousseau je razvio koncept Opće Volje. To je učinio u svom zapisu Društveni ugovor, uvođenjem razlike između pukog skupa pojedinačnih želja i kolektivnog interesa političkog tijela. Usred takve distinkcije, društveni se ugovor odmiče od percepcije pogodbe između podanika i suverena, prema kolektivnom dogovoru o formiranju političkog tijela. Onim kojim upravlja jedna, ujedinjena volja. Sklapanje ovog ugovora zahtijeva potpuno otuđenje svakog suradnika, zajedno sa svim njegovim pravima, od cijelosti zajednice. No to nas opet dovodi do problema: dajući sebe svima, Rousseau tvrdi da se pojedinac u suštini ne daje nikome.

U proučavanju fenomena društvenog ugovora, John Rawls je sedamdesetih godina uveo koncept Vela neznanja. Misaoni eksperiment stavlja pojedince u nešto što autor naziva “Izvornim položajem”. U tom stanju, osobe imaju zadatak osmisliti društveni ugovor za novo društvo, a istovremeno im je uskraćeno bilo kakvo znanje o vlastitom identitetu. To uključuje njihovu rasu, spol, socioekonomski status, inteligenciju, fizičku snagu ili čak njihovu osobnu koncepciju dobrog života. Uklanjanjem ovih detalja, Rawls osigurava da rezultirajući principi pravde budu proizvod čiste racionalnosti, bez ikakvog vida vlastitog interesa. Međutim, koncept je problematičan i teško primjenjiv u ozbiljnom filozofskom proučavanju.