KLFM

Ljubav ispočetka

U filozofiji, pojam ljubavi izvorno označava nagnuće prema onomu ne-svojemu, drugom općenito, nesebičnost kao nastojanje da vlastita egzistencija bude u praktičnom smislu određena onim drugim, tuđim i različitim. Platon ju je definirao na jedinstven način, u vidu najvišeg dobra, kao moć koja svekoliko različito – ono mnogo – povezuje u jedinstveno jedno. Rawls i Honneth, na primjer, ističu da je ljubav, iako najvažnija forma unutar privatne sfere života, samo forma priznavanja unutar primarnih intimnih osobnih odnosa, dok Habermas ističe da su solidarnost i davanje sebe ista strana jedne medalje, lice i naličje.

Alain Badiou iznosi hipotezu kako se ljubav mora ponovo osmisliti, ali i da je treba obraniti, jer joj se prijeti sa svih strana. Ona je, objašnjava, primarno ugrožena time što je iz nje počeo nestajati faktor slučajnosti i rizika. Kao što su nekada roditelji dogovarali brakove, tako danas parasocijalne mreže usamljenima pronalaze idealnog para; pružaju im ljubav bez straha od patnje ili razočaranja.

Marksisti se ne diraju u prirodu i postavke emocija, te ih samo zanimaju teme para ili obitelji kao društvene institucije i njihove uloge u široj društvenoj slici. Voltaire o ljubavi promišlja na pragu svoje četrdesete godine, kada se zaljubljuje po prvi put, i to baš u krivu ženu. Sartre i Simone de Beauvoir ključ novog osmišljavanja ljubavi pokušavaju pronaći konstantnim uplitanjem u život kćeri jednog ruskog imigranta, a pokušaj dostizanja istog cilja Fridu Kahlo i Diega Riveru dovodi do dramatičnog odbacivanja političkih heroja i oružanog obračuna u spavaćoj sobi.