Hvala ni na čemu!
“Dani su strijela u prsima mrtvaca.”
Kunst & Liebe Frequency Machine
“…a kao činjenica se nameće da jezik nikada nije nevin.”
Smrt autora ime je iscrpnog eseja Rolanda Barthesa iz 1967. godine, koji se bavi specifičnom prirodom odnosa autora i čitatelja. Temeljna misao eseja odriče autora odgovornosti za vlastite riječi i stavlja ju u domenu čitateljeve interpretacije. Svrha toga je potpuno odvajanje autora od teksta koji je napisao u svrhu brisanja bilo kakvih poveznica djela sa njegovim životom, stajalištima ili postupcima. Kažu da je Barthes činom pokopanja autora u suštini porodio primatelja. Djelo je lišio nepotrebnog konteksta i ostavio samo čistu interpretaciju. To nužno znači da ne postoji samo jedna istina, već ih postoji onoliko koliko je čitanja iste.
Kritičari ovakve teorije smatraju da ona vodi u apsurd; prvenstveno jer je ona u suprotnosti sa našim najosnovnijim iskustvom promatranja umjetnosti, koje ne može postojati bez prethodnih tematskih shvaćanja značenja. Takvo razmišljanje sadrži brojne metaforičke implikacije. Čitanjem određenog teksta krajnji korisnik ubija manifestaciju pisca u stvarnom svijetu. Baudelaireovi Cvjetovi zla se tako ne mogu analizirati u kontesktu vrlo relevantnog konteksta Baudelaireovog života.
Drugi smatraju da je autorova figurativna smrt uvelike potrebna zbog očuvanja ugledi umjetnosti. Tako se savjest njezinog krajnjeg uživaoca iste pošteđuje stigme problematičnosti života i postupaka originalnog autora. Posljedica je sadržajno i etički neometano konzumiranje stvaralaštva Caravaggija, Wagnera ili Gaugina, a u vremenu dostupnosti informacija i kulture otkazivanja bavljenje opusima Emira Kusturice, J. K. Rowling, Arcade Firea ili Kanye Westa.
autor: Ivan Šarić, 12/04/2023
Arhiva
“Mašta me čini čovjekom i pravi me budalom; daje mi čitav svijet i istovremeno me izgoni s njega.”
playlist