KLFM

Oscar Wilde: beskorisnost umjetnosti

Oscar Wilde je bio strastveni zagovornik onoga što je slavno nazvao beskorisnom umjetnošću. Kroz svoje eseje, posebno Kritičar kao umjetnik i Propast laganja, Wilde konstruira obranu autonomije umjetnosti od etike i korisnosti. Ona počiva na vjerovanju u intrinzičnu vrijednost umjetnosti i njezinu sposobnost da nadiđe didaktiku, što u konačnici dovodi do radikalnog preispitivanja uloge umjetnika i kritičara u društvu. Ovakva tvrdnja da sva umjetnost ne služi ničemu je predstavila izazov tadašnjem viktorijanskom moralizmu i utilitarizmu.

Po izdavanju romana Slika Doriana Graya godine 1890., Wilde se suočio s žestokim reakcijama. Kritičari su optužili da je djelo dekadentno i nemoralno, te da bi ga se svim silama trebalo zabraniti. Umjesto da se ispriča, autor je odgovorio dodavanjem predgovora u kojem brani svoje stavove o umjetnosti.

Društvu kojim dominira utilitaristička etika, tvrdnja da umjetnost ne služi ničemu predstavlja izravnu uvredu. Reći da je umjetnost beskorisna znači inzistirati na njezinoj neovisnosti od moralnih ili političkihfunkcija. Za Wildea, umjetnost postoji da bi se o njoj razmišljalo i uživalo, a ne da bi poučavala ili reformirala. S jedne strane, odvajanjem umjetnosti od moralne korisnosti, onnudi golem prostor estetske slobode: opire se instrumentalizaciji umjetnosti od strane ideologije, i dopušta joj da postoji sama po sebi. To služi kao uvod kasnijim modernističkim misliocima poput Theodora W. Adorna, koji inzistira na autonomiji umjetnosti kao preduvjetu za njezinu istinu.