KLFM

Logos je sišao s razuma

Pitanje gubitka razuma je oduvijek intrigiralo one koji istražuju granice ljudske misli. Platon je jednom opisao božansko ludilo kao oblik inspiracije koji uzdiže pjesnike iznad temeljnog razuma. Sokrat se u svojim dijalozima nadovezuje na takvo mišljenje pa ludilo tretira kao potencijalni kanal za istinu. Stoljećima kasnije, Friedrich Nietzsche, koji će i sam ostati bez razuma, napisao je da „čovjek mora imati kaos u sebi da bi rodio plesnu zvijezdu“. Ludilo, u tom smislu, percipiramo kao stvaranje. To je spaljivanje starih značenja kako bi se napravilo mjesta za nova.

Pa ipak, moderno doba se ne bi s njim pretjerano složilo. S porastom psihijatrije i prosvjetiteljskog vjerovanja u razum, ludilo postaje kategorija isključenja. Michel Foucault u djelu Ludilo i civilizacija, pokazao je kako se s ludima ne postupa adekvatno, već se oni nepravedno uklanjaju; zatvaraju u azile, ušutkavaju, i brišu iz društva. Ipak, umjetnici i filozofi, od Antonina Artauda do Sylvije Plath,  tretirali su svoje duševno zdravlje ne kao aberaciju već kao egzistencijalni prekid kroz koji se samo značenje i svrha dovode u pitanje.

Istraživanje ludila i njegovog značenja može puno otkriti o samoj prirodi razumnog bića. O razumu, kreativnosti i potrazi za svrhom. Kroz mnoštvo perspektiva prati tragični paradoks svojstven ljudskom stanju, da čovjekova potraga za smislom sama po sebi može dovesti do ruba ludila