KLFM

Nasmiješi se Sizife!

Pod utjecajem misli filozofa Kierkegaarda, Schopenhauera i Nietzschea, Albert Camus tvrdi da je život u svojoj suštini besmislen, iako ljudi i dalje pokušavaju nametnuti smisao postojanju i tražiti odgovore na neodgovoriva pitanja. Da bi objasnio svoja stajališta, Camus se prisjeća grčke legende o Sizifu; kojeg su bogovi zauvijek osudili na neprestano kotrljanje kamene gromade uz brdo, samo da bi se ona s vrha vratila natrag na početak, kao metaforu za upornu borbu pojedinca protiv suštinskog apsurda života.

Camus identificira Sizifa kao arhetipskog apsurdnog heroja, kako zbog njegovog ponašanja na zemlji tako i zbog njegove kazne u podzemlju. On pokazuje prezir prema bogovima, mržnju prema smrti i strast prema životu. Njegova je kazna izdržati vječnost beznadne borbe. Njegova se sudbina može smatrati tragičnom samo zato što je on svjestan svoje sudbine i nema nadu da će se stanje ikada promijeniti. Istodobno, lucidnost koju postiže ovim shvaćanjem stavlja ga iznad njegove sudbine.

Po Camusu, nijedan predmet, osoba ili ideja tako ne pruža nikakav smisao u životu. U određenom smislu, bavi se pesimističnim gledištem, vjerujući da mi kao ljudi nemamo smislene veze s vlastitim emocijama, vezama s drugima, pa čak ni vlastitim životima. Ako Bog više nije sredstvo za koje živimo, onda smo bez ikakvih sredstava ili cilja. Ironija ovog depresivnog gledišta na ljude i svijet je u tome što ideje nihilizma i apsurdizma djeluju u negativnom, ali i u pozitivnom svjetlu, ovisno o tome kako je netko želi vidjeti. One pružaju uvjerenje da ništa nije važno, a to može pokolebati ili nadahnuti, ovisno o tome kako pojedinac prihvati taj zaključak.

U navedenim trenutcima ponovnog kotrljanja kamena prema dnu planine Sizif tako ima vremena razmišljati o svojoj muci, no on to ipak ne čini. Tim svjesnim odabirom ostavlja prostor autoru da zaključi esej riječima: “Sama borba prema visinama dovoljna je da ispuni srce. Čovjek stoga mora zamisliti Sizifa sretnim.”