KLFM

Stoljeće usamljenih čudesa

Slika Maconda, mitskog naselja u latinoameričkoj prašumi slika je osame. Na početku romana Sto godina samoće, grad je potpuno odsječen od civilizacije. S vremenom počinje biti podložan sve većem vanjskom utjecaju, doživljava svoje zlatno doba, a do kraja priče opet biva progutan džunglom.

Narativ obuhvaća otprilike jedno čitavo stoljeće u životima šest generacija obitelji Buendía. To razdoblje između ostalog obuhvaća građanske ratove, epidemije, neokolonijalizam, političko nasilje i korupciju. Međutim, te se brige tretiraju kroz mit i fantaziju u magično-realističkom formatu koji maskira povijesni, politički i ideološki sadržaj pozadine romana. Prolazak samog vremena također je važan aspekt priče. Ona ponekad ubrzava ili usporava, cirkulira i kreće se na neočekivane načine. Pokriva mnoge tragične episode dinastije Buendíjevih, otkrivajući potiho ponavljanje njihove nevolje.

Tako se kroz burna desetljeća javljaju sve jasniji ​​obrasci događaja i ponašanja. Na to nam, između ostalog, ukazuje konstantno recikliranje uvijek istih imena u obitelji. Nositelji istih također imaju predvidljive osobine koje dolaze s njihovim nomenom. Na primjer, Aurelijani iz obitelji su uglavnom samotni i suzdržani, dok su José Arcadiosi karakterno snažni, bučni i impulzivni.

Dok se čini da je narativni prostor ograničen na dom Buendíjinih i naselje koje ih okružuje, Sto godina samoće se jezikom alegorije može smatrati univerzalnom pričom koja se može bilo gdje i bilo kad. U skladu s tim popularno je mišljenje kako se roman može čitati na bezbroj načina, dopuštajući višestruka tumačenja. Preko pola stoljeća nakon objave, interpretacija je gotovo jednako koliko i pokušaja čitanja.