KLFM

Despot, tiranin, Makijavel.

Tradicionalno, politički su filozofi postavljali moralnu dobrotu i legitimni autoritet u specifičan odnos. Mnogi su pritom vjerovali da je uporaba političke moći ispravna samo ako je vrši vladar koji je strogo krepostan. Stoga je vladarima savjetovano da, ako žele dugu i mirnu vladavinu, moraju svoje postupke dovesti u sklad s konvencionalnim etičkim standardima vrline i pobožnosti.

Niccolo Machiavelli je opširno kritizirao ovaj moralistički pogled na autoritet. Za njega ne postoji moralna osnova na kojoj bi se prosuđivala razlika između legitimne i nelegitimne uporabe moći. Umjesto toga, autoritet i moć su u biti jednaki: tko god ima moć ima pravo zapovijedati. Nikakva dobrota ne osigurava moć i vladar nema veće ovlasti zbog toga što je krepostan.

Machiavellijeva kritika utopijskih filozofskih rješenja dovodi u pitanje čitavu dotadašnju tradiciju političke filozofije. Njegovo se ime počelo koristiti kao simbol za ​​beskrupulozne postupke kakve je savjetovao u Vladaru, svom djelu najpoznatijem djelu.  Po njegovom viđenju, iskustvo povijesti je pokazalo da se politika uvijek igra s prevarom, izdajom i zločinom. Uvelike je kritiziran zbog svojih zaključaka, a ponajviše onog najpoznatijeg; da je svako nasilje opravdano ako su mu namjera i rezultat korisni.

Neki smatraju da je Machiavelli predstavljao jedini izravni opis političke stvarnosti. Drugi su ipak bili bliže gledištu da je to djelo svojevrsni priručnik koji potencijalne tiranine uči kako preuzeti i zadržati vlast. Stoljećima kasnije, Leo Strauss naglašava popularno tradicionalno mišljenje da je Machiavelli bio ništa drugo doli “učitelj zla”.