KLFM

Što su pjesnici skrivili Platonu?

Poezija se oduvijek smatra snažnim oblikom umjetničkog izražavanja. Pa ipak, za antičkog filozofa Platona je upravo ta moć ono što je čini problematičnom. U djelu Država, Platon izražava duboku sumnju prema poeziji i drugim mimetičkim umjetnostima, tvrdeći da se one ne obraćaju racionalnom umu – sjedištu mudrosti i vrline – već iracionalnim i emocionalnim dijelovima duše.

Za Platona, idealno stanje stvari ovisi o strogoj hijerarhiji znanja, s filozofima pozicioniranima kao ispravnim vladarima, jer oni jedini shvaćaju vječne Oblike – apstraktne, savršene stvarnosti koje čine temelj materijalnog svijeta. Nasuprot tome, pjesnici, a time i umjetnici, su svedeni na najnižu poziciju u ovoj epistemološkoj ljestvici. Oni se ne bave Oblicima tj. idejama, već pukim prikazima tih predmeta, kao što to tumači poznata Platonova alegorija špilje. U tom smislu, pjesnik stvara imitaciju imitacije: triput udaljenu od same istine.

Platonovo nepovjerenje prema poeziji pritom nije isključivo teoretsko; ono nužno nosi  i duboke etičke implikacije. Po njegovom mišljenju, književnost usto što iskrivljuje istinu – aktivno zavarava i kvari svoju publiku. Poezija se obraća emocijama, a ne razumu, i time remeti racionalni dio duše koji bi podjednako trebao upravljati individualnim ponašanjem i državom. Platonova osuda pjesništva doseže svoj vrhunac u njegovoj kritici Homera, a njega izazvati značilo je osporiti same temelje grčkog kulturnog identiteta. Ipak, Platon to čini bez isprike, identificirajući Homera ne kao izvor mudrosti, već kao opasnog zavodnika čiji utjecaj mora biti pažljivo ispitan, ako ne i izravno protjeran iz idealnog grada.