KLFM

Adio hipokrate!

O tome što je točno bioetika ne mogu se precizno usuglasiti niti sami bioetičari. Međutim, neki široko prihvaćeni obrisi postoje od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Novi lijekovi, medicinski postupci i načini mijenjanja organizama tada su počeli donositi veliku dobrobit milijunima ljudi. Međutim, te iste inovacije su prepoznate kao noviteti koji imaju potencijal nanijeti štetu ili pokrenuti mnoge vrste pitanja o etičnosti njihove uporabe.

To otežava ispitivanje i jednostavno rješavanje vitalnih moralnih problema kao što su pobačaj, transplantacija, kloniranje, istraživanje matičnih stanica te moralni statusi životinja i prirode. Osim toga, područje bioetike pretpostavlja barem neka temeljna znanja o važnim životnim znanostima, ponajprije medicini, biologiji i biokemiji kako bi se uspješno bavili određenim moralnim pitanjima.

Klasičan pristup etičkom rasuđivanju i donošenju odluka na principu odozgo prema dolje pridržava se ideje da je etika vrlo slična geometriji, utoliko što pretpostavlja čvrst temelj iz kojeg se mogu zaključivati​​ načela i opća pravila, koja se zatim daju primijeniti na konkretne slučajeve. Ova percepcija je ipak kriva. U dvadesetom se stoljeću jasno pokazalo da su tradicionalne etičke teorije imale velike poteškoće u rješavanju suvremenih problema kao što su nuklearna energija i radioaktivni otpad, te pitanja vezana uz genetski inženjering.

Posljedica svega toga je da su klasične teorije načelne etike, deontologija i utilitarizam morale biti modificirane kako bi se ispravnije i uspješnije nosile s novom situacijom, no ni taj postupak nije univerzalno prihvaćen kao uspješan. Očit primjer toga su brojna neslaganja o škakljivim temama koja predstavljaju (i predstavljat će) kamen smutnje u većini modernih društava.