KLFM

Ideje koje (ne) čine stvarnost

U svojim razmišljanjima, antički filozof Platon je bio pod presudnim utjecajem tradicije skepticizma. Njegov zaključak, koji su slijedili i mnogi drugi grčki filozofi je bio da žive u svijetu koji nije sam po sebi izvor istinskog znanja. Svijet se neprestano mijenja. Ništa nije trajno: zgrade se ruše, bića žive, a zatim umiru. Čak i sadašnjost može prevariti: naša osjetila nas s vremena na vrijeme mogu iznevjeriti. Ono što izgleda kao voda na pustinjskom horizontu zapravo je fatamorgana. Ili ono što u jednom trenutku smatramo slatkim, već sljedećeg može imati okus kiselog.

Heraklit je tvrdio da nikada ne možemo dvaput ući u istu rijeku. U svojim dijalozima Platon kroz lik Sokrata tvrdi da je materijalni svijet promjenjiv i nepouzdan. Vjerovao je da se iza čitavosti spoznatljivog krije svijet vječne postojanosti i pouzdanosti.

I to ga je navelo na razmišljanje: za svaku zamislivu stvar ili svojstvo morao bi postojati odgovarajući oblik, savršeni primjer te stvari. O kojoj god fizičkoj manifestaciji govorili, ona bi bila primjer navodno postojeće apstrakcije savršenih ideja. To čini srž njegove takozvane teorije o oblicima: koncept koji sugerira da fizički svijet nije stvaran ili istinit. Forme, koje se uobičajeno piše velikim slovom, a također se prevode kao i Ideje, su bezvremene i apsolutne esencije svih stvari, od kojih su objekti i materija u fizičkom svijetu samo puke imitacije.

Kako bi objasnio naš odnos prema svijetu Formi, u djelu Država Platon predstavlja svoju glasovitu alegoriju špilje u kojoj okovani zatvorenici promatraju sjene koje se projiciraju pred njima. Oni prolaze kroz život nesvjesni o tome što im se događa iza leđa. Međutim, ako bi se netko od muškaraca uspio osloboditi lanaca i osvrnuti, vjerojatno bi to poimao kao najveću nevolju koja ga je mogla snaći.