KLFM

Ernest Becker: poricanje smrti

Ljudsko funkcioniranje ovisi o sustavima vjerovanja koji prikrivaju smrtnost. Svaki se čovjek tako u nekom trenutku suočava s dramatičnim proturječjem: psihološki opstanak zahtijeva iluziju, onu koju ugrožava intelektualni integritet. Autentičnost se u ovom kontekstu odnosi na trajnu svijest o vlastitom konačnom i uvjetnom postojanju. To uključuje prepoznavanje da su identitet, vrijednost i značenje proizvoljne konstrukcije nastale unutar simboličkih sustava. Takva svijest lišava kulturne narative njihovog apsolutnog statusa. Osoba ih doživljava kao privremene i povijesno uvjetne. Ta percepcija je emancipacijski snažna, ali bitno slabi sposobnost pružanja implicitne egzistencijalne sigurnosti biću koje je rođeno bez smisla ili svrhe.

Dok Martin Heidegger priznavanje smrti vidi kao svojevrsni put do autentičnosti, Ernest Becker naglašava koliko je takva svijest uistinu rijetka i nesvojstvena čovjeku. Većina ljudi ne može podnijeti ovu konfrontaciju i umjesto toga konstruira složene psihološke obrane kako bi ju izbjegla. Ovaj problem oblikuje organizacijski princip ljudskog života. Naše ambicije i odnosi su pod utjecajem potrebe za upravljanjem tjeskobom od smrti. U tom smislu, Becker predstavlja i radikalizira uvide Alberta Camusa, koji je ljudsko stanje opisao kao inherentno besmisleno. Međutim, dok Camus naglašava važnost pobune protiv apsurda, Becker se usredotočuje na represiju. Umjesto da se suoče s apsurdnim, većina ljudi ga nesvjesno izbjegava uranjajući u sustave značenja koji obećavaju simboličku trajnost.

Stavljanjem svijesti o smrtnosti u središte ljudske psihologije, pruža se objašnjenje za širok raspon ponašanja: od kreativnosti i ambicije do straha i konformizma. Međutim, s tim na umu, svatko će u nekom trenutku biti izazvan suočiti se s teškim pitanjem: ako su naši životi strukturirani oko poricanja smrti, što bi onda značilo istinski se suočiti s njom?