KLFM

Sartre: Bitak i ništavilo

Dok je bio ratni zarobljenik 1940. i 1941. godine, Jean Paul Sartre je čitao djelo Martina Heideggera pod imenom Bitak i vrijeme. Taj tekst uvelike koristi metodu Husserlove fenomenologije kao podloge za ispitivanje opće ontologije. Upravo u izgubljenom vremenu uzništva pronašao je klicu kojoj će pripisati početak tijeka svojih vlastitih filozofskih istraživanja i intimnih premišljanja.

Rođen u materijalnoj stvarnosti vlastitog tijela, u fizikalnom svemiru, osoba se nalazi umetnuta u postojanje. U skladu s Husserlovim pojmom da svijest može postojati samo kao svijest o nečemu, Sartre razvija ideju da ne može postojati oblik jastva koji je “skriven” unutar svijesti. Vođen tim tijekom misli, Sartre piše Bitak i ništavilo, najvažniji nefikcijski izraz njegovog egzistencijalizma i njegovo najutjecajnije filozofsko djelo. U knjizi Sartre razvija filozofski prikaz argumentiranjem u prilog svom vidu egzistencijalizma, baveći se temama kao što su svijest, percepcija, društvo, psihoanaliza i pitanje slobodne volje.

Utjecaj djela na kulturu i književnost bio je neposredan i osjetio se u cijelom svijetu. Mnogi su pohvalili središnju ideju knjige da postojanje prethodi svrsi, te pokušaj uvođenja revolucionarnog koncepta loše vjere. Međutim, knjiga je istovremeno i žestoko kritizirana zbog svoje apsurdnosti i trivijaliziranja ljudskog iskustva.