KLFM

Povijest humora

Najstarija tumačenja naravi smiješnoga nalazimo kod antičkih Grka, koji su bili stava da se ljudi najviše smiju tuđoj slabosti i bespomoćnosti. Ta razmišljanja o humoru u sklopu takozvanih teorija superiornosti održale su se u nekim oblicima sve do danas. Platon je tretirao smijeh kao emociju koja nadjačava racionalnu samokontrolu. U svom kapitalnom djelu Država, on kaže da bi čuvari države trebali izbjegavati smijeh, jer izaziva nepredvidivu i nepoželjnu reakciju.

Takvi filozofski prigovori humoru uvelike su utjecali na ranokršćanske mislioce, a preko njih i na kasniju europsku kulturu. Usto su bili i pod velikim utjecajem negativnih prikaza smijeha i humora u Bibliji, od kojih je velik dio povezan s nekom vrstom neprijateljstva. Vođeno tim duhom, srednjovjekovno je kršćanstvo također bilo oštro u osuđivanju smijeha. Jedan od prvih poznatih redovnika, Pahomije iz Egipta, zabranjivao je šalu. Pravilo Benedikta, utemeljitelja reda benediktinaca, savjetovalo je redovnicima da daju prednost umjerenosti u govoru i da ne pričaju s ciljem da besciljno brbljaju ili pokušaju izmamiti smijeh. Kršćanski reformatori su promjenili mnogo toga u kršćanskoj misli i ideologiji, ali tradicionalna procjena humora kao nepoželjne manifestacije ostala je. Najstrože osude su došle od puritanaca, koji su pisali čitave traktate protiv smijeha i komedije. Jedna Williama Prynnea iz 1633. godine imala je više od tisuću stranica i nastojala je pokazati da su komedije grešne, poganske i razvratne predstave.

Dok teorija superiornosti kaže da je uzrok smijeha osjećaj superiornosti, a teorija olakšanja kaže da je smijeh rezultat oslobađanja živčane energije, teorija nesklada ili nepodudaranja kaže da je to percepcija neskladnog – nečega što krši naše mentalne obrasce i očekivanja. Mnoge ljudske radnje mogu se izvesti samo uz pomoć razuma i promišljanja, a ipak postoje neke koje je bolje izvesti bez njegove pomoći. Upravo ta nepodudarnost osjetilnog i apstraktnog znanja, zbog kojega se drugo uvijek samo približava prvome, uzrok je vrlo neobične pojave koja je svojstvena ljudskoj prirodi.

Uzrok smijeha u svakom je slučaju iznenadna percepcija nesklada između pojma i stvarnih objekata koji su kroz njega mišljeni u nekom odnosu, a smijeh je samo posljedica tog apsurda. Od 18. stoljeća naovamo očitim je postalo da u humoru u čistom smislu ne postoji ništa moralno degradirajuće, a da zdrava doza istog može pozitivno utjecati na psihofizičku dobrobit pojedinca.

Ukupna povijest pojma tako čini svojevrsnu šalu ukorijenjenu u ironiji, gdje se njezine postavke temelje na višetisućljetnom odbacivanju humora kao prakse štetne po čovječanstvo, a konačan punchline očituje u dokazanoj istinitosti poslovice „smijeh je najbolji lijek“.