KLFM

Pascalova oklada

Blaise Pascal nudi naizgled pragmatičan razlog za vjerovanje u Boga: čak i pod pretpostavkom da je Božje postojanje nevjerojatno malo vjerojatno, potencijalne dobrobiti vjerovanja toliko su goleme da se klađenje na teizam čini racionalnim.  Obrazloženje iza ovog stava leži u mogućim ishodima: ako Bog ne postoji, pojedinac snosi ograničene gubitke u vidu potraćenog vremena i pažnje, potencijalno žrtvujući određena zadovoljstva. Međutim, ako nekim slučajem Bog doista postoji, njegov dobitak u vidu vječne sreće je neizmjeran.

Da bismo razumjeli Pascalovu okladu, moramo razumjeti pozadinu argumenta. Pascal je živio u vrijeme velikog skepticizma. Srednjovjekovna je filozofija bila mrtva, a srednjovjekovnu teologiju su novi intelektualci znanstvene revolucije sedamnaestog stoljeća ignorirali. U klasične argumente za postojanje Boga više se nije vjerovalo. Pascalov se argument tako ne poziva na ideal poput vjere ili nade, već na bazični instinkt za samoodržanjem, tj. želju da budemo sretni, a ne nesretni.

Probabilistički matematičar Pierre Simon de Laplace ismijavao je korištenje vjerojatnosti u teologiji. Voltaire je smatrao teoriju Pascalove oklade kao svojevrsnog dokaza za Božje postojanje “nepristojnom i djetinjastom”. Drugi kritičari Pascalove oklade dovode u pitanje sposobnost pružanja konkretnog dokaza Božjeg postojanja. Ono što naglašavaju jest argument neautentičnog vjerovanja, koji izaziva zabrinutost oko iskrenosti nečije vjere ako je isključivo motivirana potencijalnom koristi.

Budući da je kroz povijest bilo mnogo religija, a samim tim i mnogo koncepcija bogova, neki tvrde da bi ih sve trebalo uzeti u obzir u ovoj okladi. Ta je idaja poznata kao argument nedosljednih objava. Uključivanje svih mogućih božanstava bi, tvrde njegovi zagovornici, dovelo do velikih šansi vjerovanja u “pogrešnog boga” i potencijalno bi eliminiralo matematičku prednost koju je Pascal postavio svojim okladom. Denis Diderot, Voltaireov suvremenik, koncizno je izrazio ovo mišljenje kada su ga pitali o okladi, rekavši da islamski imam može razmišljati na isti način i opet biti u krivu. J.L. Mackie se nadovezuje zaključkom da crkva unutar koje se po okladi može pronaći spasenje nije nužno Crkva Rima, već možda ona anabaptistička ili mormonska. Vjera muslimanskih sunita ili štovatelja Jupitera ili Odina.