KLFM

Žezla konzultantima?

U promišljanjima političke filozofije u prvoj polovici XX. stoljeća, pojavljuje se interesantna paradigma; ona koja zagovara pomak od tradicionalnih demokratskih društava prema sustavu vođenim specijaliziranim znanjem. Kalifornijski inženjer William Henry Smyth se obično smatra izumiteljem riječi tehnokracija, kako bi opisao “vladavinu naroda koja je postala učinkovita posredstvom znanstvenika i inženjera.” Istraživanje srži ove ideje propituje delikatnu ravnotežu između demokratskih načela i utilitarizma stručnosti. Sve polazi od shvaćanja da se upotrebom tehničkih sredstava može postići čovjekov boljitak i rješavanje velikih društvenih problema.

Građani demokracija se danas suočavaju s problemima nevjerojatnog opsega i složenosti. Krize razmjera globalnih financijskih kriza, ratova, pandemija i klimatskih promjena zastrašujuće je razmotriti u njihovoj moralnoj, političkoj i tehničkoj dimenziji. U suočavanju s takvim izazovima privlačnost tehnokratskog upravljanja je razumljiva; barem u smislu da je nemoguće zamisliti učinkovite odgovore koji ne uključuju znanje stručnjaka.

No, jedna od središnjih točaka kritike tehnokracije je da su institucije koje izoliraju stručnjake od demokratske odgovornosti zbog svoje nespretne prirode osuđene na neuspjeh. Usto, vladavina tehnokracije dolazi s moralnom dimenzijom u vidu stavljanja moći u ruke upućenih kojima upravlja stručnost, no ona nije uvijek u skladu s općim pojmom društvene sreće, ili tradicionalnim težnjama za pravdom i prosvjetljenjem.