KLFM

Filozofija dosade

Uz uobičajeni problem manjka stvari koje bi nas okupirale, dosada se obično javlja kao reakcija na stalno ponavljanje istih jednostavnih podražaja ili akcija, ili na duži boravak u jednoličnoj ili za čovjeka nezanimljivoj okolini. Istraživanja o dosadi sugeriraju da je ona bitan čimbenik koji utječe na različita područja čovjekova života. Pretpostavlja se da dosada ima evolucijsku osnovu koja potiče ljude da traže nove izazove. Može utjecati na ljudsko učenje i domišljatost. Neka nedavna istraživanja sugeriraju da bi dosada mogla imati neke pozitivne učinke. Okolina s niskim poticajima može dovesti do povećane kreativnosti i može pripremiti pozornicu za neki potencijalni ” eureka trenutak “.

Blaise Pascal smatra da trivijalna skretanja pažnje ne pomažu čovjeku da zaboravi percepciju praznine i ništavnosti vlastitog života i sveprisutnog osjećaja žudnje ili dosade. Dosada i umor mu dolaze prirodno jer je to prirodno stanje ljudskog bića. On kao jedino sveobuhvatno rješenje vidi život u odnosu s beskonačnosti višeg bića. On zaključuje kako samo Bog može ispuniti prazninu duše i izbrisati nemir, umor i dosadu koji prirodno pogađaju ljude.

Immanuel Kant pruža puno jednostavnije viđenje problema i ne uvlači teologiju u cijelu priču. U svojim Predavanjima o etici. on smatra da je dosada prolazna boljka koja muči osobu koja nema što raditi. Njegov lijek za to je aktivnost, bilo posao ili sudjelovanje u aktivnostima rekreacije i razonode. Danski filozof Soren Kierkegaard tek djelomično dijeli to mišljenje. Na jednom mjestu tvrdi da je dosada iskonski korijen svih zala. Njegova koncepcija dosade je da je to demonski panteizam; neka vrsta ništavila koje prožima svu stvarnost.

U konačnici, dosada, bez obzira je li nadahnjujuća, obeshrabrujuća, uništavajuća ili transcendentna, jednostavno jest. Možda kao i vrijeme, to je nešto s čime nemamo izbora nego živjeti. Lars Svendsen dolazi do sličnog stoičkog zaključka: “Postati zreo”, piše on, “znači prihvatiti da život ne može ostati u začaranom carstvu djetinjstva, da je on u određenoj mjeri dosadan”.