KLFM

Fukuyama: posljednji čovjek

Kraj povijesti i posljednji čovjek je knjiga političke filozofije američkog politologa Francisa Fukuyame iz 1992. Godine. U njoj stoji da je usponom zapadne liberalne demokracije koji se dogodio nakon Hladnog rata i raspada SSSR-a čovječanstvo doseglo “ne samo dolazak određenog razdoblja prosperiteta poslijeratne povijesti, već i sam kraj povijesti kao takve”. Tako su ideološke borbe i sukobi između različitih oblika vlasti u biti okončani, a zapadna politička praksa je trijumfirala kao dominantan i široko prihvaćen sustav.

Dio poteškoća u procjeni teorije leži u tome što se demokracija kao rašireni globalni fenomen pojavila tek nedavno u ljudskoj povijesti, što otežava generaliziranje o njoj.  Jedna od glavnih kritika je da Fukuyamin argument naglašava tobožnju neizbježnost i poželjnost liberalne demokracije. Pritom zanemaruje druge potencijalne oblike vladavine i političke sustave. Još se u starogrčkoj misli razmišljalo o tome kako različiti uvjeta i vremena mogu zahtjevati različite oblike vlasti. Zato je gledanje na liberalnu demokraciju kao na krajnji i jedini politički poredak u najmanju ruku naivno.

Većina kritičara tvrde da je Fukuyamina tvrdnja o “kraju povijesti” preuranjena, posebno u svjetlu kasnijih sukoba i geopolitičkih napetosti. Događaji poput uspona autoritarnih režima, sukoba na Bliskom istoku i oživljavanja nacionalizma osporavaju da je liberalna demokracija univerzalno trijumfirala.

Također, problematičnost početnog položaja i kratkovidnost ove teorije počiva na nečemu što se smatra pogrešnom interpretacijom Hegelove misli. Neki kritičari tvrde da je Fukuyama potpuno krivo shvatio njegove ideje, a drugi da ih je suviše pojednostavio: do te mjere da se valjanost takve dijalektike može staviti u pitanje.