KLFM

Atomizam i filozof koji se smije

Više od dvije tisuće godina prije nego što je moderna znanost potvrdila postojanje atoma, Demokrit je zamislio svijet izgrađen od sićušnih, nesalomljivih čestica koje se kovitlaju u beskrajnoj praznini. Ova radikalna ideja je narušila konvencionalnu mudrost njegova vremena, tradiciju koja je smatrala da je sve fizikalno napravljeno od zemlje, zraka, vatre i vode. Za razliku od svojih suvremenika, koji su stvarnost objašnjavali božanskom intervencijom ili mističnim silama, Demokrit je tražio čisto materijalno objašnjenje postojanja. U takvom apsurdu postojanja pronašo je velik humor.

Tvrdio je da je sve; od zvijezda na nebu do misli u našem umu, rezultat različitih interakcija atoma. U srcu te filozofije je ideja da svemir funkcionira bez nekakvog svjesnog vodstva. Ako je sve sastavljeno od atoma koji se kreću kroz prazan prostor, onda je stvarnost u osnovi neosobna. Događaji se tako ne odvijaju prema volji bogova, već prije kroz nuždu i slučajnost. Takva vizija svemira bez kozmičke namjere nužno je implicirala duboka filozofska pitanja. Ako je postojanje puki rezultat čestica koje slijede fizičke zakone, što onda to govori o ljudskom životu? Je li značenje nešto što stvaramo, a ne nešto što inherentno postoji?

Činilo se da Demokrit vjeruje u to. Za njega mudrost i sreća nisu proizašle iz traženja naklonosti sila prirode, već iz razumijevanja prirodnog poretka stvari i usklađivanja s njim. Ta ga je misao otuđila od mnogih suvremenika, ali u velikoj ironiji povijesti, vizija filozofa koji se smije će se na kraju pokazati iznenađujuće točnom.