KLFM

Kako je islam spasio antičku filozofiju

Kad su posljednji tragovi klasične antike nestajali na Zapadu, a Europa je srljala u razdoblje koje neki nazivaju mračnim srednjim vijekom, u islamskom svijetu se odvijala jedna sasvim druga priča. Tamo nekadašnja antička mudrost nije samo preživjela, već je napredovala i uvelike utjecala na pokretanje najvećeg intelektualnog procvata svog vremena. U užurbanim središtima Bagdada, Córdobe i Bukhare pojavio se izvanredan učenjački pokret koji će potaknuti zlatno doba misli srednjeg vijeka.

Sve je počelo u 8. stoljeću s  al-Ma’munom, koji je u Bagdadu utemeljio instituciju Bayt al-Hikma, ili Kuću mudrosti. Tamo su se učenjaci svih pozadina okupili prevesti i proučiti starogrčke tekstove. Rezultat je bilo tzv. Zlatno doba islamske filozofije, koje se protegnulo sve do 12. Stoljeća. To je vrijeme kada su se mislioci diljem islamskog svijeta, od Perzije do Andaluzije, bavili dubokim istraživanjem stvarnosti, etike i postojanja. Ono što ovo razdoblje čini toliko važnim nije samo obilje filozofske aktivnosti, već i kvaliteta postavljenih pitanja i smjelost ponuđenih odgovora.

Ta filozofija nije bila ograničena na učionice ili neku društvenu elitu, bila je duboko utkana u vjerski i društveni život. Učenjaci su tako raspravljali na sudovima, u džamijama, zvjezdarnicama i knjižnicama, često uz podršku vladara koji su intelektualno istraživanje vidjeli kao znak zdravog i pravednog društva. Ono što je rezultiralo na kraju nije samo kopija grčke filozofije, već osebujna tradicija koja se kritički bavila naslijeđenim znanjem, filtrirala ga kroz islamski svjetonazor i stvorila originalne okvire mišljenja.