KLFM

Pa to je epifenomenalno!

Ljudsko iskustvo je definirano dubokim, nepokolebljivim uvjerenjem: mi smo autori vlastitih života. Kada netko odluči nešto učiniti, čini se da je radnja u potpunosti vođena njegovom svjesnom voljom. Ovo intuitivno razumijevanje sebe čini temelj naših zakona, morala, svih odnosa i osobnog identiteta. Sebe i druge tretiramo kao namjerne agente, koji upravljaju svojim životima kroz niz svjesnih, smislenih izbora.

Ali kroz čitavu povijest filozofije proteže se tiha sumnja. Što ako ljudi nisu pravi autori svojih priča, već figure koje izvode scenarij, onaj čiji uopće nisu autor. Da bismo razumjeli kako umovi mogu zavaravati, moramo pogledati radikalnu teoriju u filozofiji uma poznatu kao epifenomenalizam. Ona sugerira da iako su naše misli, osjećaji i svjesna iskustva nepobitno stvarni, oni su potpuno lišeni dubine i značenja.

Neurofiziolog Benjamin Libet je osamdesetih odlučio testirati tajming ljudskih odluka u laboratorijskim uvjetima. Želio je srušiti barijeru između apstraktne filozofije i egzaktne znanosti mjerenjem kada točno fizička radnja počinje u mozgu u usporedbi s preciznim trenutkom kada osoba osjeća svjesnu potrebu za pokretom. Ono što su njegovi eksperimenti otkrili brzo se proširilo kroz znanstvene i filozofske krugove. Neki znanstvenici i filozofi su zagovarali hipotezu da slobodna volja onda mora biti iluzija, pri čemu svijest samo promatra odluke koje je mozak već pokrenuo. Međutim, nisu svi dijelili to mišljenje. Pokazat će se da je Libetov eksperiment sve samo ne dokaz o potencijalnom determinizmu živih bića; stvar je puno kompliciranija.