KLFM

Izvori bogatstva i prve ekonomske teorije

Stoljećima nakon sloma Zapadnog Rimskog Carstva, Europa se pretvorila u duboko fragmentiran krajolik. Centralizirana državna vlast je nestala, što je za sobom ostavilo vakuum koji je s vremenom ispunio mozaik mreža lokaliziranih moćnika. U ovom nestabilnom okruženju, preživljavanje je bilo prvi cilj, a sigurnost ultimativna valuta. Takva surova stvarnost uvjetovala je ekonomsku strukturu koja je bila temeljno izolirana i u potpunosti vezana za tlo. Srž ovog srednjovjekovnog gospodarstva bio je feudalni sustav. Seosko vlastelinstvo je bio ekonomski svemir za sebe; samodostatno imanje kojim je upravljao lokalni gospodar. Unutar tog svijeta, društvena i ekonomska hijerarhija bila je stroga i apsolutna. Takva statična, hiperlokalna ravnoteža činila se stabilnom, no sadržavala je uzrok vlastite propasti.

Kako su se temeljne postavke vlastelinskog sustava počele pokazivati kao zastarjele, europska ekonomska misao je počela anticipirati nove načine gospodarskog ustroja. Više nevezani za krute staleške postavke, intelektualci su pokušali odgonetnuti gdje se nalazi pravi izvor bogatstva i ukupne moći države.

Za merkantiliste, bogatstvo je bila jednostavna, kruta jednadžba kojom upravlja uvjerenje da je moć zemlje izravno jednaka fizičkoj težini plemenitih metala zaključanih u njezinim trezorima. Oni su globalno gospodarstvo smatrali nemilosrdnom igrom gdje novac od izvoza mora biti uvijek veći od novca potrošenog na uvoz.

Sredinom 18. stoljeća, ovaj hladni, transakcijski pogled na društvo je izazvao žestoku reakciju u Francuskoj. Predvođeni Françoisom Quesnayem, fiziokrati su tvrdili da merkantilisti jure opasnu fatamorganu. Za njih su hrpe zlata bile potpuno sterilne; one se ne mogu jesti, niti spontano razmnožavati. Odlučni su u zaključku da je isključivo zemlja jedini generator pravog, obnavljajućeg bogatstva. Kad bi poljoprivrednik posijao jedno zrno pšenice, priroda bi ga čudesno umnožila u klip kukuruza.

Ovo temeljno neslaganje oko prirode i izvora bogatstva je dovelo do potpune polarizacije uloge vlade. Budući da su merkantilisti vjerovali da se bogatstvo mora agresivno osvajati i braniti, zahtijevali su apsolutnu državnu intervenciju. Diktirali su plaće, fiksirali cijene i koristili pomorske blokade kako bi zaštitili korporativne monopole poput Istočnoindijskih kompanija. S druge strane, fiziokrati su promatrali ovu zamršenu mrežu državne kontrole i u njoj vidjeli gušenje i represiju logičnih tijekova ljudske privrede. Po njima je gospodarstvo, slično ljudskom tijelu ili Sunčevom sustavu, upravljano inherentnim, prirodnim zakonom.