KLFM

Podzemni čovjek i akrazijska dilema (R)

Zapisi iz podzemlja je novela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Autor ju je napisao 1864. godine, kao oblik ispovijesti neimenovanog umirovljenog državnog službenika koji živi u Petrogradu. Kroz uvide tog, popularno nazvanog, podzemnog čovjeka, Dostojevski propituje mnoge stvari koje se čine prirodnim za modernog, društvenog pojedinca. Pritom ukazuje na mane ideoloških sustava koji pokušavaju svesti ljudsku prirodu na sebični interes i predvidljivu logiku.

Podzemni čovjek tako zagovara racionalni egoizam, uvjerenje da ako su ljudska bića potpuno svjesna svog istinski sebičnog interesa, prirodno će djelovati kako bi maksimizirala vlastitu korist, čime bi se moglo postići skladno društvo. No pri objašnjavanju takve teorije, Dostojevski ukazuje na svojevrsni psihološki paradoks: ljudska bića možda ne žele sreću ili zadovoljstvo kroz logičku optimizaciju života. Umjesto toga, žele slobodu. Onakvu koja ne mora voditi maksimizaciji koristi ili sreće. Djelovanjem u svijetu kojim upravlja razum, pojedinac će nekad namjerno raditi protiv vlastitih interesa, prigrliti fizičku patnju i pribjegavati problemima. Sve isključivo kako bi potvrdio svoju neovisnost.

To stanje u kojem čovjek radi nešto suprotno od onoga za što zna da je bolje ili ispravno, Dostojevski naziva akrazija. Ona Podzemnog čovjeka čini radikalnim buntovnikom, no i tragičnim antiherojem. Naime, njegova radikalna autonomija dolazi s cijenom: potpuna izolacija i trajna psihološka patnja. Akrazijska svijest ga sprječava da poduzme smislene akcije ili uspostavi društvene veze s drugima, čime ta njegova sloboda postaje zatvor moralne paralize i samoprezira.

Dok klasična filozofija i moderna neuroznanost akraziju smatraju unutarnjim neuspjehom znanja, Dostojevski preko Čovjeka iz podzemlja želi ukazati da ljudska bića često djeluju protiv vlastitog interesa baš zato da bi potvrdila radikalnu autonomiju. Da je upravo u čovjekovoj logici, ponekad se ponašati nelogično.