KLFM

Levijatan na čekanju

Prirodno stanje je hipotetska pojava u kojoj se čovjek pronašao prije uspostave konkretnog društvenog poretka. Naziv su upotrebljavali teoretičari društvenoga ugovora, poput Hobbesa, Lockea, Rousseaua i Kanta, i to kako bi prikazali razlog  naizgled spontanog organiziranja ljudi u političku zajednicu. Prema Hobbesu, prirodno stanje je stanje rata svih protiv svih, u kojem su život i imovina nesigurni. Kako bi se takvo stanje rata i opće nesigurnosti prevladalo, pojedinci se odriču svojih prirodnih prava u korist države, koja u figurativno-slikovitim terminima dobiva naziv Levijatana.

Osim što nam govori tko smo, prirodno stanje oblikuje naš osjećaj o tome što je dobro, vrijedno i poželjno. Za Hobbesa, moralno dobro se nalazi u društvu. Ljudska prava i jednakost temelje se na društvenim konvencijama, a ne na prirodi. Ovakvo negativno gledište rađa figure poput neciviliziranog divljaka ili Barbara. Autor Steven Pinker se nadovezuje na tu misao tvrdnjom da društvo napretkom općeljudskih tekovina i tehnologije postaje sve bolje u objektivnom smislu, sa egzistencijom koju obilježava sve manje nasilja i nepravde. Tehnologija i napredak su zato nužni jer mogu riješiti sve problem čovječanstva.

Jean-Jacques Rousseau zastupa suprotno mišljenje u obliku pozitivnog prirodnog stanja. Moralno dobro se nalazi promatranjem ljudi u njihovom prirodnom stanju. Ljudska prava i jednakost temelje se, naprotiv, temelje na prirodnim pravima, a ne na društvenim konvencijama. Prirodno stanje je u tom slučaju zlatno doba i moramo ga pod svaku cijenu vratiti, te njegove dobrobiti baštiniti pod svaku cijenu.