
Filozofija dosade
“Sjedili su zamišljeni i okretali svojim tromim očima.”
“Stablo čije grane dosežu do neba moraju imati svoje korijenje u paklu.”
Koncept života poslje smrti zagovaraju gotovo sve religije i duhovne filozofije. Najčešći temelj svih navedenih je vjerovanje da nakon smrti, zaslugama koje smo napravili tijekom ovog života dolazimo na mjesto gdje više nema boli, patnje i nepravde. Koncept neba tipično proizlazi iz ljudske želje da traži smisao i svrhu izvan granica zemaljskog postojanja, jer predstavlja idealizirano područje u kojem se nadilaze ograničenja i nesavršenosti naših smrtnih života.
U tradicionalnom mišljenju, nebo ili raj je mjesto vječne sreće koje je u mnogim filozofijama i religijama istisnulo vjerovanje u reinakarnaciju. Na njega se gleda kao na pravednu i božansku naknadu za nečije postupke i izbore. Ideja pritom može poslužiti kao motivacijski faktor za pojedince da vode moralno pohvalan život, budući da obećava ispunjenje njihovih najdubljih težnji i ostvarenje više svrhe.
Ironično, teisti tako kod sebe imaju pojam koji služi umanjivanju vrijednosti svakog očitog moralnog čina u njihovu korist; Ako vjeruju da postoji velika nagrada za dobro ponašanje, onda su njihovi motivi za dobro ponašanje sebični. Ateist koji ne vjeruje u raj i pakao je, barem u teoriji, potencijalno moralniji, jer djeluje bez ovih dodatnih faktora. Tvrdnja da je religija ključna ili pomaže u moralnom ponašanju se tako nameće kao problematična.
Pojam raja može potaknuti nebrojene rasprave o njegovoj mogućnosti i dostupnosti. Neke filozofske tradicije naglašavaju hipotetsku ekskluzivnost neba, sugerirajući da je ono rezervirano za nekolicinu odabranih, dok druge predlažu inkluzivnija tumačenja, gdje bi mogućnost dosezanja neba trebala biti otvorena svima. Te se rasprave često vrte oko pitanja pravde, pravednosti i prirode božanskog milosrđa.
autor: Ivan Šarić, 21/06/2023
Arhiva
playlist