KLFM

Bol: metafizički princip?

U djelu Svijet kao volja i reprezentacija, Arthur Schopenhauer iznosi metafiziku u kojoj je patnja strukturni faktor životnog iskustva. Stvarnost je, u svojoj srži, Volja: slijepa i besciljna težnja koja se objektivizira u prirodi i ljudskom životu. Intelekt služi zahtjevima neke više Volje, racionaliziranjem impulsa čije podrijetlo leži ispod puke reprezentacije bića i njihovih djela. Postojanje je stoga obilježeno suštinskim nedostatkom. Htjeti znači iskusiti odsutnost; jednom kada se dođe do zadovoljstva, ulazimo u negiranje prethodne deprivacije koje odmah rađa novu želju. Život oscilira između boli, kada želja nije zadovoljena, i dosade, kada je privremeno utišana. Ispunjenje sadrži sjeme obnovljenog nezadovoljstva. Patnja tako predstavlja ritam bića.

U djelu Rođenje tragedije, Friedrich Nietzsche na sličnim temeljima konstruira estetsku metafiziku u kojoj je patnja presutna za postojanje. U sukobu s pesimističkom rezignacijom, on tumači antičku grčku tragediju kao primjer kulturnog odgovora na teror i apsurd života.Po njegovom mišljenju i suprotno ustaljenom mišljenju, tragična umjetnost antičke Grčke nije tješila moralnim razrješenjem ili metafizičkim bijegom, već je inscenirala užas postojanja i učinila ga umjetnički nužnim.

Za francusku književnicu Simone Weil, patnja uništava iluziju autonomije. Ego organizira iskustvo oko njegovih preferencija i ambicije. Stanje patnje međutim nagriza ovaj organizacijski princip. Takvo razaranje subjekta izolira i degradira. Pa ipak, unutar takve krajnosti može ležati mogućnost istine. Uklanjanje samoreferencije tako čisti prostor u kojem se pažnja pročišćava od prisvajanja. Subjekt koji pati, i koji je lišen iluzije kontrole, stoji pred stvarnošću na najčišći mogući način.