KLFM

77 godina Rogera Watersa

Pink Floyd su godinama bili sinonim za grupno djelovanje uz uvažavanje osobnosti svakog pojedinca. Upravo je stoga Roger Waters sredinom osamdesetih i napustio bend krenuvši putem samostalne karijere. Naime, njegovi su stvaralački potencijali te koncept djelovanja (što se jasno ističe na albumima The Wall i The Final Cut) počeli kočiti nastojanja ostale trojice članova sastava u nastojanju da se glazbeno i kreativno izraze. Devedesetih je tako došlo do pomalo ironične situacije u kojoj preostali trojac nastavlja puniti stadione dok Waters nastupa i pred deset puta manjom publikom (to će se promjeniti tek turnejama In the Flash i The Dark Side of the Moon iz perioda 1999. – 2002., odnosno 2006. – 2007.). Pokušaj okupljanja klasične postave se, unatoč nastupu na Live 8 koncertu (Hyde Park, 2. VII 2005) pokazao ne baš dobrom idejom, tako da je rad sastava svedenog na dvojac Gilmour – Mason trenutno zaleđen, no Roger Waters je i dalje prisutan na glazbenoj sceni. Iako kroz više od trideset godina samostalne karijere nije snimio kvantitativno velik broj djela, ipak je dokazao da je vrstan glazbenik koji pored naglašene socijalno usmjerene note posjeduje i smisao za eklektično stapanje stilova i utjecaja, što je naročito vidljivo kroz njegovo glazbeno scensko djelo u formi opere, Ca Ira. Na kraju krajeva, mjerilo vrijednosti opusa pojedinca jest upravo unutarnja snaga njegova djela, a ne nikakav količinsko-financijski kriterij, i zato Roger Waters jest jedan od istinskih velikana suvremene glazbe. No, hoće li taj status zadržati i sa preklani objavljenim albumom Is this the Life We Really want?

Vlastito nam sjećanje uglavnom figurira djelujući nekim nedokučivim, često i ironičnim obrascima. Pojedinih se životnih faza jako dobro sjećamo, a neke su tek magloviti niz disperziranih i naizgled nepovezanih slika izvan fokusa. Ipak, postoje vremena u tolikoj mjeri obilježena određenim događajima (dijelom nametnutim, dijelom opet  u vidu posljedica osobnog izbora) tako da isti, gledajući sa distance postaju dominantni markeri čitavog tog razdoblja.

Prvi međunarodni sukob koji me uistinu zaintrigirao do te mjere da sam ga nastojao medijski pratiti bila je agrentinska invazija na Falklandsko otočje početkom 1982. Ništa neobično – ispitivanja su pokazala kako se upravo u dobi od jedanaest godina granice područja interesa počinju širiti prema dotad ‘preozbiljnim’ temama koje uključuju analiziranje vlastite i tuđe kreativnost, razmatranje vlastitog mjesta pod Suncem, ukratko, početak onoga što se naziva životnom trkom. Iste sam jeseni napravio bitan korak u smislu poimanja i doživljaja glazbe. Ono što je prethodno bila tek usputna zabava, počelo je poprimati realnije konture – po prvi sam puta određenu skladbu u glavi kategorizirao sa obzirom na stil, autorstvo i slične dotad zanemarivane atribute, povezujući je sa ostalim djelima iz istog izvora. Ukratko, imena koja bih prije jedva uočio vrteći radijske kanale ili listajući novine dobijaju novo, dublje i smislenije značenje. Izgleda kako sam te jeseni vlastitim izborom u svoj život pustio jedno respektabilno i zvučno ime, realni kolektiv imaginarne manifestacije; zvučni zid satkan od isprepletanja opipljive prostornosti i polovično ispunjenih šupljina – Pink Floyd.

U travnju iduće, 1983. godine držao sam u ruci upravo objavljeni album meni deklarativno najdražeg sastava, album čija je idejna okosnica bila upravo autorski krik neslaganja sa politikom vezanom upravo za ‘moj’ prvi međunarodni sukob – Falklandski rat. Nervozni, ali ipak smireni suživot  melodioznih strofa na samoj granici akustične tišine i eksplozivnih refrena mogla je pomutiti samo jedna neugodna činjenica, koja je došla u vidu medijske izjave Rogera Watersa:

Sa Pink Floydom je definitivno gotovo. Moj Bože, pa to traje već više od petnaest godina!

Nisam mogao dokučiti što je toliko iritiralo gospodina Watersa, niti kakav je to doživljaj petnaestogodišnjeg perioda – još su me barem dvije godine dijelile od osobne prve petnaestoljetke. Jedino sam znao da se jedno razdoblje glazbene povijesti privodi kraju, i taj je osjećaj bio izrazito mučan. Valjda se tako osjećaju ljudi suočeni sa iznenadnim razvojem raka – znate da ne možete utjecati na tijek događaja te da postoje daleko gore situacije, no nemoguće se riješiti sveopćeg dojma praznine. U svakom slučaju, to me iskustvo natjeralo da počnem malko objektivnije razmišljati o glazbi.

Dvije godine poslije, Waters je i službeno napustio Pink Floyd stavivši tako svoj bivši sastav na led, no na samostalnom glazbenom planu je doslovno pucao od ambicija. Projekt u radnoj fazi nazvan Beyond the Wall konačno je uobličen u album The Pros and Cons of Hitch-hiking, ali nadanja su ipak bila previsoka. Činjenicu da su Pink Floyd skoro dva desetljeća djelovali kao kolektiv u kojemu ime pojedinca i nije bilo toliko značajno, na svojoj su koži još koncem sedamdesetih osjetili David Gilmour i Richard Wright, čiji samostalni albumi nisu polučili nekakav zapažen uspjeh. Ipak, samouvjeren i sa neskrivenom megalomanskom crtom, Waters polaže sve ili ništa na svoje djelo, te za predstojeću turneju na mjestu gitarista angažira samog Erica Claptona. Rezultati? Broj posjetitelja po koncertu se nije popeo iznad 10 000 ljudi, prodaja nosača zvuka je jedva pokrila troškove snimanja i distribucije, a na kasnijim je turnejama s ovog albuma izvođena samo jedna skladba; Every Stranger’s Eyes (što opet ne dovodi u upit kvalitetu materijala, već njegov prijem kod šire publike).

Ovo je iskustvo natjeralo Watersa na krajnji oprez s novim glazbenim projektima, tako da kroz iduća dva desetljeća redovno objavljuje koncertne kompilacije, nove singlove kao i pojedinačne skladbe, no u cijelom je tom periodu izdao samo još dva autorska samostalna albuma, Radio K.A.O.S. i Amused to Death. Ali, nameću se druga pitanja – slijedi li kvaliteta kvantitetu; točnije, kakav je odnos ta dva atributa u Watersovu slučaju?

Jedno je neupitno – Roger je zadržao svoj specifični stil građenja pjesme na tekstualnoj osnovici, izmjenjujući tihe i eksplozivne dionice, uz bogate aranžmane i neočekivane glazbene obrate čija je svrha u prvom redu praćenje same radnje. Pristojni dokazi za spomenuto su skladbe Each Small Candle, Watersov specifični osvrt na kosovski rat, ili primjerice  Leaving Beirut, trinaestominutna epopeja u kojoj autor spaja sjećanja na mladenačke hipijevske izlete po Bliskom istoku s dugo vremena vrućim i aktualnim međunarodno-političkim temama.

Zbog navedenog je stvorena na prvi pogled neprirodna situacija gdje vrstan autor i dokazana rock zvijezda desetljećima drži visoke pozicije u očima malobrojne ali vjerne vojske fanova (lijepo je znati da sam i ja jedan od tih), no bez platinastih tiraža albuma i rasprodanih turneja.

No, tko je u stvari Roger Waters, i zašto je skoro tri desetljeća po napuštanju sastava u kojemu je (manje-više) bio α i ω zadržao, i štoviše, nadogradio vlastiti kultni status? Ukoliko želimo dobiti odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti u rujan ratne 1943., kada je u dotični rođen u engleskom sveučilišnom gradiću Cambridgeu.

Njegov je otac, Eric Fletcher Waters prvotno odbio služiti u britanskim vojnim snagama tijekom Drugog svjetskog rata, valjda vjerujući kako će se Hitlerov pakleni balon isplahnuti sam od sebe (pacifizam i prigovor savjesti – Fletcher je bio deklarirani komunist, ali i aktivni pripadnik Anglikanske crkve), no suočen sa slikama razaranja Leedsa, Coventryja i drugih gradova, ipak se prijavljuje u Kraljevske artiljerce (Royal Fusileers). Nažalost, postao je još jedna od nikad pronađenih te dostojno pokopanih žrtava najvećeg svjetskog klanja – nestao je između 16. i 19. veljače (najvjerojatnije 18.), prilikom žestokog fašističkog bombardiranja savezničkih položaja u okolici talijanskog grada Ancia.

Roger Waters na jednom od prvih uprizorenja ‘Zida’, tada još kao prvi među jednakima u sastavu Pink Floyd (1980).

 

Stoga je mali Roger odrastao uz pasku ljubomorne majke, čudeći se svim tim uniformiranim muškarcima koji po završetku nastave dolaze pred škole po svoju mladunčad. Očeva je ratna pogiblja tek početak, orva i najmračnija cigla u Zidu Rogerove izolacije; okidač koji će u kombinaciji sa nekim dodatnim elementima poput majčine pretjerane paske ili ranih ljubavnih razočarenja od Rogera napraviti emotivnu i introspektivnu, no vrlo tešku osobu sa naglašenim egom. Navedeno najbolje dolazi do izražaja po pokretanju sastava Pink Floyd, gdje Waters odmah nakon Barrettovog odlaska preuzima sve konce – možda isprva ‘u rukavicama’, ali sa jasnom namjerom postavljanja samog sebe na lidersku poziciju. Ovakav je pristup možda u početku donosio rezultate, pošto je Rogerova zauzetost idejnim i financijskim pitanjima ostatku sastava omogućavala da se posveti onom najbitnijem – glazbi, no već od konca prve polovice sedamdesetih stvari pomalo izmiču nadzoru. Ukoliko je njegov apsolutni tekstualni obol albumima The Dark Side of the Moon (1973.) te Wish You Were Here (1975.) i kompenziran glazbenim doprinosima Gilmoura i Wrighta, Animals (1977.), a pogotovo konceptualni autobiografski The Wall (1979.) ukazuju na ne baš idilične odnose u Pink Floydu koji je postao praktički Watersov prateći bend. Stoga dotični i neće baš trošiti živce na forsiranju opstanka Pink Floyda pod bilo koju cijenu, već će nakon još jednog objavljenog albuma (The Final Cut, 1983.) ravnodušno izjaviti kako više nije zainteresiran po tom pitanju, te kako već planira bombastične samostalne projekte. Zanimljivo kako je većini nas iz sedamdesetih upravo taj album, posljednji uradak klasičnog Pink Floyda, ostvarenje benda koji je već prilično napukao po internim šavovima te koji se održava voljom jednog čovjeka ili možda po samoj inerciji, u stvari bio ulaznica u njihov svijet!

Upravo je The Final Cut album koji je postavio odrednice karakteristične za kasnije samostalno Watersovo stvaralaštvo. ‘Krikovi i bijes’ koji dobrano prožimaju ne samo ‘stadionski’ Animals, već i takvom konceptu suprostavljen The Wall su sada prigušeni, a u prvi plan izbija Watersova epična introspekcija; njemu svojstven model stvaranja skladbi (pa i konceptualnih albuma) koje u jednakoj mjei referiraju kako na nemile događaje u vanjskom svijetu, tako i na duševna stanja i promišljanja samog autora. Ovakav je hibrid najbolje uočljiv na albumu Radio K.A.O.S. (1988.), na kojemu se Waters postavlja u biće Billyja, paraliziranog mladog velšanina kojeg krasi poseban dar – mogućnost da čuje radio valove u svojoj glavi, te utječe na rad računalnih sustava – između ostalih, i onih vojnih. Pomalo zbrkana koncepcija (reference na rudarske štrajkove ranih osamdesetih, preseljenje sa bratovom obitelji u LA) okrunjena je finalom u kojemu svijet srlja prema neizbježnoj nuklearnoj kataklizmi, no po završenom se odbrojavanju ne događa ništa – bio je to samo još jedan Billyjev trik. Svejedno, zaključna skladba albuma, The Tide is Turning, pruža tračak nade, a ubuduće će Watersu poslužiti za zatvaranje koncertnih nastupa, pa čak i The Wall show-a, gdje je dosljedno zamijenila odjavnu Outside the Wall (sjetite se Berlina 1990!).

Amused to Death, album koji razglaba o utjecaju medija (ovaj se put Roger obrušio na TV), uz neizbježne sudbine ratnih veterana, nešto je slabije prošao, iako je riječ o iznimnom ostvarenju. Slaba je prodaja otklonila mogućnost promotivne turneje, a pojedinci su počeli postavljati pitanje ima li Rogerovo glazbeno djelovanje uopće smisla, posebice imajući u vidu situaciju u kojoj njegov bivši sastav naplaćuje cijenu forsirane anonimnosti članstva, i tako ubire basnoslovne svote ne samo na temelju povratničkog albuma The Momentary Lapse of Reason (1987.), već i prethodnog Rogerovog truda. Suočen sa općenito slabim odzivom vlastitih koncepcijskih albuma, Waters uzima nešto dužu autorsku pauzu, koju povremeno prekida turnejama, kao i glazbenim uradcima manjeg opsega, uz izuzetak veličanstvene opere Ca Ira iz 2005. Iste godine objavljuje i EP To Kill a Child / Leaving Beirut, formom manje nametljiv uradak, no svejedno dobar putokaz za budućnost.

Krajem prvog desetljeća novog milenija Waters izvlači na danje svjetlo još jednu obljetnicu, tri desetljeća od objavljivanja The Walla koji se već sada može bez dvojbe nazvati njegovim životnim djelom, odrađuje višegodišnju turneju na kojoj uz poprilično aktualiziranje u skladu sa aktualnim trenutnkom nudi publici tehnološki dorađeniju verziju izvornog spektakla. Što li će ovaj neskriveni glazbeni genij napraviti poslije, dugo je vremena bilo predmetom nagađanja, a Roger je tijekom spomenute turneje u više navrata ulazio u studio, gdje je dotok informacija prestajao. Poznato je jedino da se uz već poznati animozitet prema Bibiiju Netanjahuu tijekom snimanja žestoko okomio na Donalda Trumpa, a po početju turneje Us+Them i na Jaira Bolsonara, čovjeka majlčižeg definiciji suvremenog nacionalsocijalista. Roger ima nos za najušiti kretene!

Ipak, neki su detalji tijekom godine 2016. obznanjeni javnosti. Radovi na albumu su se zahuktali, a kao jedan od ključnih suradnika je spominjan i Nigel Godrich, poznat po svojem producentskom radu sa sastavom Radiohead.

Proljeće je 2017. donijelo konačno prve konkretne informacije. Album, čije je izdavanje zakazano za 2. lipnja (termin je pomjeren sa prvotno spominjanog 21. svibnja, vjerojatno zbog orara tada aktualne Watersove turneje Us + Them) zove se Is this the Life We really want?

Ovo će izdanje eXita biti emitirano dan prije proslave Rogerovog 77. rođendana, tako da se ne može kazati što nam nosi budućnost, barem ne po pitanju samog Watersa.

Što reći? Možda Keep Calm and Carry On?