Roger Waters – Amused to Death (1992./2015.)

– – .

U petak, 24. srpnja, objavljeno je remasterirano reizdanje ‘trećeg’ samostalnog albuma Rogera Watersa, ‘Amused to Death’. Nije teško pogoditi zašto se Waters nakon skoro 23 godine odlučio na remasteriranje i ponovno objavljivanje ovog konceptualnog remek-djela. Svijet se nije promjenio na bolje, diljem Zemlje ratovi i dalje bijesne, no danas su nam bliži no ikad. Razlog tomu su, pogađate, novi mediji koji su u međuvremenu izronili na površinu, potisnuvši donekle čak i staru dobru televiziju. Svijet je umrežen, tako da se svaka nova vijest promptno pojavi na većini internetskih portala, a servisi poput youtubea ili vimea garantiraju trenutni uvid u vizualni zapis događaja – ne treba čak čekati izvanredne TV vijesti! No, poruka ovog albuma jest poruka nade, koliko god ta bila sitna, mizerna, čak i podobna za ignoriranje!

 

Time is linear
Memory is a stranger
History is for fools
Man is a tool in the hands
Of the great God Almighty
And they gave him command of a nuclear submarine
And sent him back in search of the Garden of Eden.

/Roger Waters, Perfect Sense part I/

pinkfloyd464019

Roger Waters, 1992.

Ovih dana, konkretno 24. srpnja, objavljeno je remasterirano reizdanje ‘trećeg’ samostalnog albuma Rogera Watersa, Amused to Death. To što je redni broj u navodnicima stvar je čiste kronologije i klasifikacije, pošto je Waters još 1970. zajedno s Ronom Geesinom snimio album Music from the Body, a 1986. uz pomoć svojeg pratećeg sastava The Bleeding Heart Band odradio lavovski dio na soundtracku za animirani film When the Wind Blows, ekranizaciju apokaliptičke grafičke novele britanskog strip autora Raymonda Briggsa. No, faktografija nam očito zabranjuje da te uratke u potpunosti tretiramo kao Rogerove samostalne projekte.

Amused to Death je u svojoj izvornoj inkarnaciji danju svjetlost ugledao u rujnu 1992., no unatoč pozitivnim kritikama te uskoro zadobivenom kultnom statusu među tada malobrojnim fanovima nažalost nije ostvario nekakav uočljiv uspjeh.

Razlozi tome su mnogobrojni. U prvom redu, Rogerov bivši sastav Pink Floyd je 1987. objavio povratnički album A Momentary Lapse of Reason, čija kvaliteta nije dvojbena, no manjak ključnog tekstopisca i kompozitora je više nego uočljiv. Unatoč navedenom, ime ‘Pink Floyd’ na naslovnici je odradilo svoje, te je A Momentary Lapse… prodan u višemiljunskom tiražu, dok je turneja koja je uslijedila bila dotad najposjećenija, bar u okvirima tog kultnog sastava.

Možemo tek zamisliti kako se Roger Waters osjećao promatrajući takav slijed događaja, istovremeno jedva puneći dvorane od desetak tisuća mjesta. No, tu dolazimo i do drugog krucijalnog razloga, a to su njegova dva prethodna samostalna albuma; The Pros and Cons of Hitch Hiking (1984. ) i Radio K.A.O.S. (1987.). Rasčistimo odmah jednu stvar – bili su to izvrsni konceptualni albumi, no donekle ih je degradirao Watersov izbor glazbenih suradnika, kao i nezgodna činjenica da su Pink Floyd (ne računamo li početnu fazu s Sydom Barrettom) godinama djelovali kao kolektiv koji je rijetko eksponirao svoje pojedine članove. Uostalom, isti su razlozi pokopali i About Face, solidan samostalni album Davida Gilmoura iz 1984.

Naučivši nešto iz prethodnih gorkih lekcija, Waters je rad na Amused to Death razvukao na više od pet godina, opetovano mijenjajući suradnike i lokacije snimanja. Prve su snimke nastale odmah nakon završetka Radio K.A.O.S. turneje, a odrađene su uglavnom uz pratnju The Bleeding Heart Banda. No, Roger je,  kakav već je, konstantno nezadovoljan postignutim, nastavio dorađivati, prerađivati i izvrtati priložene skladbe, tako da je konačna forma albuma sadržavala i neka imena jednako ili još više poznata od društva iz tog pratećeg sastava (Mel Collins, Snowy White, Andy Fairweather-Low, Paul Carrack, Graham Broad…), poput legendarnog gitarista Jeffa Becka, Dona Henleyja iz The Eaglesa, Steve Luckatera i Jeffa Porcara iz losanđeleske supergrupe Toto, Patricka Leonarda (koji je ujedno i jedan od producenata), te brojne druge glazbenike.

U međuvremenu je Irak anektirao Kuvajt što je posljedično rezultiralo Prvim zaljevskim ratom, dok su kineski tenkovi živahno oblikovali mrlje od krvi i mesa na pekinškom trgu Tiananmen, a balkanska se slavenska plemena opet međusobno zakrvila (kako to kod njih već ide, svakih pedesetak godina), no ovoga su puta mediji, u prvom redu televizijski bili direktno prisutni na licu mjesta (u prvom redu zahvaljujući CNN-u), tako da je civilizirani svijet mogao iz naslonjača pratiti apokaliptičke orgije ‘nižih bića’. Time je Roger konačno došao na svoje, te zaokružio tematski koncept albuma Amused to Death. Više nije bilo ni potrebe ni vremena za odlaganje.Amusinghkn

Upravo tako – televizijski je medij temeljna potka trećeg Watersovog izleta u samostalne vode. Rudimentarna je ideja možda i postojala prije čitave te zbrke na prelasku iz osamdesetih u devedeste; jer, na kraju krajeva, tada već smišljen naziv albuma smjerno referira na Amusing Ourselves to Death – Public Discourse in the Age of Show Business američkog medijskog teoretičara Neila Postmana, no taj je izvorni koncept gađao tek na zaglupljivače u vidu TV propovjednika i samozvanih kršćanskih iscjelitelja, te na kretenizme kakve su u to doba sebi mogli priuštiti pojedini predsjednički kandidati kroz svoja javna sučeljavanja redovito u realnom vremenu praćena istim tim medijima koji njihove bezumnosti i laprdanja vjerno projciraju na miljune katodnih cijevi u mirnim domovima dekadentong Zapada.

Bilo kako bilo, nemilice ugušeni studentski protesti u Kini, Saddamov Rösselsprung na Kuvajt, te zakuhtavanje balkanskog kotla od strane propalih bankara i pseudopovijesničara su izravno djelovali na Rogerov (bez ironije) filantropski duh, te je, želio on to ili ne, morao uvrstiti pojedine elemente iz svakodnevnice televizijskih vijesti u svoj nastajući magnum opus. Da se ne ponavljam više; ono mutno katodno oko (tako je barem bilo u vrijeme nastanka ovog albuma, prije dominacije LCD i plazma polurješenja) u samom dnu naših dnevnih boravaka igra glavnu rolu u percepciji čitavog tog cirkusa, kolopleta sukoba i ratova, klanja i bombardiranja, stupidnih izjava još stupidnijih političara i sizifovski na neuspjeh osuđenih pojašnjivanja od strane bezbrojnih samozvanih analitičara.

Okej, znamo da mediji manipuliraju masama. Možda je upravo stoga Waters ovaj album otvorio recitalom The Ballad of Bill Hubbard, direktnom, novinama i televizijom još neokaljanom pričom ostarjelog pripadnika Kraljevskih strijelaca (Royal Fusiliers) iz vremena Prvog svjetskog rata. Već dobrano u svojim devedesetima, Alf Razzel je pristao Watersu dati svoju izjavu o događaju koji mu se usjekao u pamćenje tijekom Bitke kod Somme (ljeto i jesen 1916.). Alf je, našavši se u jeku okršaja na ‘ničijoj zemlji’ uočio teško ranjenog kolegu Williama ‘Billa’ Hubbarda u obližnjem rovu. Unatoč svim pokušajima, nije ga uspio izvući na sigurno i ta ga je noćna mora proganjala gotovo čitavo dvadeseto stoljeće. Nesretni Bill (kojemu je ujedno Waters i posvetio ovaj album) postao je sablasna prikaza u snovima Alfa Razzela, još jedna bezimena žrtva Prvog velikog klanja, bez groba i dostojnog spomenika.

He said: ‘I can’t go any further, let me die.’ I said: ‘If I leave you here Bill you won’t be found, let’s have another go.’ He said: ‘All right then.’ And the same thing happened. he couldn’t stand it any more, and I had to leave him there, in no-man’s-land.

/Alf Razzel, The Ballad of Bill Hubbard/

Odmah nas po završetku ove uvodne skladbe šum mijenjanja televizijskih kanala transportira tri četvrtine stoljeća unaprijed, u vrijeme nastanka albuma. Pjesma What God Wants part I sušta je suprotnost Razzelovoj naraciji na pozadini satkanoj od skoro pastoralne melodje. Bučna, melodična i agresivna, ona se obrušava ne samo na pojam Boga kakav je ukorijenjen u kolektivnoj svijesti, već i na medijske ‘bogove’, magnate poput Teda Turnera, Ruperta Murdocha, Barryja Dillera i sličnih. Očito i ‘bogovi’ takve vrste zahtjevaju žrtve, jer oni su pravi gospodari rata, pošto njihove medisjke kuće više nisu tek puki reprezenti stanja na terenu, već na neki način i sukreatori vanjske politike velikih sila.

God wants voodoo
God wants shrines
God wants law
God wants organised crime
God wants crusade
God wants jihad
God wants good
God wants bad
What God wants God Gets

Sinergija medijskih bogova i gospodara rata, ali i religije same po sebi najbolje je vidljiva iz slijedeće Watersove izjave po pitanju pjesme What God Wants part I:

Jako me živciraju religijske dogme. Poludim kad čujem da George Bush (Sr.) govori kako je tijekom Zaljevskog rata Bog bio na njegovoj strani. Šokantno je kako danas, 1992. godine, jedan od najmoćnijih političara na svijetu srozava svoju retoriku na takvu razinu.

/Roger Waters/

Perfect Sense part I naizgled nema ništa od bijesa i nervoze svoje prethodnice. Waters ovdje simbolično spaja religiozne motive i evolucijske činjenice, razmatrajući Homo sapiensa od njegove pojave pa do današnjih dana. Povijest se, naravno, ponavlja, pošto ljudi nisu sposobni niti voljni prihvatiti njezine poduke. Izgon iz raja, odnosno Edenskog vrta, korištenje religije u svrhu opravdavanja vlastitih postupaka, razvijanje oružja koje višestruko može uništiti ovu planetu; sve su to male tematske potke u strukturi ove pjesme, jer ‘čovjek je oruđe u rukama Svevišnjeg’, možda ne zbog toga što je stvarno tako, već zato što se čovjek uvijek izvlači prebacujući krivnju na ‘nadređenog’. A na koncu će ga tehnologija izmakla iz domene nadzora uistinu i doslovno vratiti u ruševine Edenskog vrta. Uostalom, prisjetite se izjave Georgea Busha Seniora kojom je Waters majstorski pojasnio bit prethodne pjesme. Stvari se očito svode na isto.

And the Germans killed the Jews
And the Jews killed the Arabs
And the Arabs killed the hostages
And that is the news
And is it any wonder that the monkey’s confused
He said Mama, the President’s a fool
Why do I have to keep reading these technical manuals
And the joint chiefs of staff
And the brokers on Wall Street said
Don’t make us laugh, you’re a smart kid
Time is linear
Memory is a stranger
History is for fools
Man is a tool in the hands
Of the great God Almighty
And they gave him command of a nuclear submarine
And sent him back in search of the Garden of Eden.

 Ova se skladba sasvim neprimjetno pretapa u Perfect Sense part II, gdje Roger bez imalo zadrške analizira dvostruka mjerila kakva nameće suvremeno društvo, odnosno njegove pokretačke sile u vidu beskrupulozne politike ekonomskih interesa te još beskrupuloznijih medija koji svojim djelovanjem čitav taj besmisleni proces protivan ljudskoj prirodi podižu na višu razinu. Ključni stihovi pjesme dovoljno govore:

Can’t you see
It all makes perfect sense
Expressed in dollars and cents,
Pounds, shillings and pence
Can’t you see
It all makes perfect sense!

The Bravery of Being out of Range nosi dvostruku poruku koja se na koncu ipak može podvući pod zajednički nazivnik. Dok gospodari rata kuju svoje prljave planove u sigurnosti svojih vila i/ili podzemnih nuklearnih bunkera, topovsko meso, odnosno divljač za odstrel gine za njihove interese. Sve u korist boga Novca, ali i medija koji zaglupljuju mase do te mjere da prihvaćaju rat kao nešto časno; nekakvu svetu obvezu koja bez obzira na ishod zaslužuje glorifikaciju. Leševi se gomilaju na bojištima, a gospodi u Washingtonu, Moskvi i drugim centrima moći to je tek zabavna igra, nalik na računalne simulacije. Šteta što se Resident Evil pojavio tek deset godina nakon prve inkarnacije ovog albuma!

Old man what the hell you gonna kill next
Old timer who you gonna kill next

***

We play the game
With the bravery of being out of range

Dvodjelna Late Home Tonight (part I i II) govori s stanovišta vojnih pilota kojima je njihov posao također jedna vrsta igre, možda tek malo riskantnije, pošto se mladi ljudi zbog viška adrenalina rado upuštaju u opasne pohode. Spomenutog pilota, rodom iz Clevelanda, navečer nakon obavljenog ‘zadatka’ doma očekuju žena, djeca, topla večera i sav taj obiteljski pastiš. S druge strane, žena u libijskom Tripoliju također čeka povratak svog muža, no s mnogo manje nade. Nameće se pitanje u kojoj su mjeri piloti zaštićeni naprednom tehnologijom svojih F16 i sličnih zrakoplova uopće svjesni pokolja kojeg izaziva oružje ispaljeno njihovim rukama, iz njihovih letećih igračaka? Ne, oni će se izvući, ili barem umiriti svoju savijest mantrajući općepoznatu frazu ‘obavljao sam zadatak koji mi je naređen’. Toga su se naši preci naslušali u medijskim prijenosima iz sudnice u Nürnbergu, a naša generacija (X; naravno) šezdesetak godina kasnije, iz Den Haaga.

Standing at the window
A farmer’s wife in Oxfordshire
Glances at the clock it’s nearly time for tea
She doesn’t see
The phantom in the hedgerow dip its wings
Doesn’t hear the engine sing
But in the cockpit’s techno glow
Behind the Ray Ban(R) shine
The kid from Cleveland
In the comfort of routine
Scans his dials and smiles
Secure in the beauty of military life
There is no right or wrong
Only tin cans and cordite and white cliffs
And blue skies and flight flight flight
The beauty of military life
No questions only orders and flight only flight
What a beautiful sight in his wild blue dream
The eternal child leafs through his
War magazine

***

No questions only orders
And the F-1 glides in nose-up
Through the cloudbase and the
Ground crew cheers as he puts down
His landing gear
Hey boy you’re a hero take this cigar
Back home in Cleveland
All the papers and local TV stations
Will be calling your ma
And the farmer’s wife
Shoos the cat off the chair
She says sit down my dear
Was the milking all right
Our American friends are late home tonight.

Izgleda kako Waters u Too Much Rope tek djelimično napušta tematiku protkanu ratom i ulogom medija u istima, no tek kako bi potpisao završnu riječ u svojem privatnom ratu.

Stihovi

Each man has his price Bob
And yours was pretty low

se odnose na Boba Ezrina, vrhunskog producenta (među njegovim remek djelima su primjerice Lou Reedov Berlin, te The Wall Pink Floyda), kojega je Roger Waters u vrijeme početka radova na ovom albumu pokušao angažirati, ponudivši mu ulogu glavnog producenta. Ezrin mu je pristojno odgovorio kako nažalost ne može obaviti taj posao, pošto ga je tek koji tjedan ranije kontaktirao David Gilmour, u svrhu produkcije onog povratničkog albuma Pink Floyda, A Momentary Lapse of Reason. Poznavajući Watersa, jasno je da je ovu sasvim normalnu poslovnu odbijenicu doživio kao grozomornu izdaju. No, čovjek je takav, on čitav svijet doživljava kao agresiju,  bojište na kojemu ‘bolji’ od njega postižu uspjehe na njegov račun, gurajući pritom njegovu genijalnost u drugi plan.

No, stihovi skladbe Too Much Rope posjeduju i drugu stranu medalje, možda još očitiju. Novac i moć dakle uništavaju odnose nekoć bliskih ljudi. Zašto onda čitav taj koloplet političara, novinara, generala i sličnog šljama ne bi profitirao na identičnim postavkama? Počujte samo ove završne riječi:

Moslem or Christian, Mullah or Pope
Preacher or poet who was it wrote
Give any one species too much rope
And they’ll fuck it up.

Sjetite se uostalom onog bivšeg dobroćudnog poštara iz Remarqueovog prvog romana Im Westen nichts Neues, koji se, zadobivši moć i časničku titulu na frontu preobrazio u bezdušnu zvijer… He’s got too much rope too, očito. Na koncu, rat čak i najkrhkijeg vojnika pretvara u monstruma, a toga smo se nagledali devedesetih.

Mislite da je Roger ovakvim razvojem priče smetnuo s uma onu temeljnu potku, Boga zvanog televizijski ekran? E, pa What God Wants part II će vas definitivno razuvjeriti, pošto se autor tu vraća korijenima TV zaglupljivanja, konkretno svim onim nadobudnim propovjednicima koji se vješto kriju iza debelog stakla ekrana. Pusta lažna iscjeljenja, mlaćenje dolara, šou za rednecke iz Bible Belta (postoje slični pojasi i sa ove strane Atlantika, naravno)… Neka vas ne zavaraju uvodni zrikavci, kao i melodija ogrnuta u tipično pinkflojdovsko ruho. Mogu li ljudi konačno shvatiti perfidnu ulogu medija, te se barem dijelom odmaknuti od njihova pogubnog utjecaja? Očekivano, odgovor je dvoznačan. S jedne strane, i dalje je prisutno klanjanje lažnim Bogovima:

And in banks across the world
Christians Moslems Hindus Jews
And people of every
Race creed colour tint or hue
Get down on their knees and pray.

Ipak, nešto nade se da naslutiti ukoliko povežete sva tri dijela pjesme What God Wants u jedinstvenu cjelinu. Waters je u izvornoj viziji zamislio izvanzemaljca koji, zgrožen razvojem događaja na planeti Zemlji pomalo diže ruke od misije – možebitne poruke koja bi osigurala mir i napredak, a možemo to i tako gledati damo li si kreativne slobode (iako je “Alien Prophet” prije neka vrsta nezavisnog promatrača). Pada mi na pamet priča Kilgorea Trouta; Dancing Fool iz romana Breakfast of Champions (Trout je ime koje je Kurt Vonnegut u svojim djeima dodjelio fiktivnom liku, vjerojatno vlastitoj karikaturi, pomalo mizantropskom i usamljenom piscu SF novela). Tu je pak riječ o vanzemaljcu Zogu koji je stigao s planete Lingo-3, noseći Zemljanima poruku kako ratovi mogu biti zaustavljeni, a rak konačno izliječen. Biće se spustilo jedne noći u Connecticut, te opazivši kuću u plamenu, uletjelo unutar kako bi upozorilo stanovnike na prijeteću vatrenu opasnost. No, na Lingu-3 su komunicirali kombinacijom prđenja i step-dancinga. Kada se otac obitelji probudio zatekavši svoju kuću u ognju, te još nekakvo čudno biće koje mu prdi i pleše po predvorju, učinio je ono što je smatrao najočitijim – rasčetvorio je Zogovu glavu silovitim i preciznim udarcem golf palice.

Ima li dakle nade? Pa, veliko poetsko finale ove skladbe pruža neke mogućnosti za takav ishod:

But the monkey’s not watching
He’s slipped out to the kitchen
To pile the dishes
And answer the phone.

Istina, ignoriranje svakojakog medijskog smeća djeluje kao dobar temelj za novi početak!

U pozno proljeće 1989., veći je broj građana Pekinga, predvođen studentima zauzeo središnji gradski trg na kojemu se nalazi i nekadašnja carska palača, Tiananmen (Trg nebeskog mira). Očekivano, Partija nije sebi dopuštala luksuze toleriranja takvih protesta, te je na okupljenu masu poslala tenkove, čiji se vozači, poput onog mladog pilota iz Clevelanda, nisu libili u djelo provesti odluke svojih pretpostavljenih. Sivi asfalt Trga nebeskog mira uskoro je poprimio oku ugodniju, crvenkastu nijansu, a fotografija čovjeka s kesom, koji se stojeći mirno suprostavlja nadmoćnom tenku obišla je svijet i postala nekom vrstom simbola. Što se kasnije dogodilo s tom osobom, nije nam poznato. Najvjerojatnije je i on doprinjeo nijansiranju asfalta Tiananmena, no za razliku od osječkog fiće, nije dobio svoj spomenik. Uskoro su svi prosvjednici uhićeni ili pregaženi, pa je Tiananmenom zavladao mir. Nebeski.

ap890605094_ssh

Skladba Watching TV govori upravo o tom scenariju, inače jednom od prvih direktnih televizijskih prijenosa nekog masovnog događaja s možebitnim dalekim uplivima na budućnost (bilo je to dvije godine prije Zaljevskog rata i Balkanskog plemenskog toljaganja). Ovdje na pomalo ironičan način Waters ‘oplakuje’ smrt mlade djevojke, navodeći njezine potencijale, obiteljsku pozadinu te budućnost koja ju je čekala, a neće se libiti ni pomalo seksističkih komentara glede njezinih fizičkih atributa (Roger je jedan od onih inteligentnih ljudi kojima se živo jebe za političku korektnost). Ženske sise su najvažnije. Univerzalni fetiš prema kojemu svi ostali gube bitke. No, ima li u svemu tome i malko ironije, makar tračak?

We were watching TV
In Tiananmen Square
Lost my baby there
My yellow rose
In her bloodstained clothes
She was a short order pastry chef
In a Dim Sum dive on the Yangtze tideway
She had a shiny hair
She was a daughter of an engineer
Won’t you shed a tear
For my yellow rose
My yellow rose
In her bloodstained clothes
She had a perfect breasts
She had high hopes
She had almond eyes
She had yellow thighs
She was a student of philosophy
Won’t you grieve with me
For my yellow rose…

Definitivno da! Možemo se mi zgražati nad snimkama zatočenih u kavezu kojeg ISIL-ovci polako spuštaju u vodu, ili pak suosjećati sa žrtvama 11. rujna koje spas iz gorućih tornjeva traže u jednosmjernim skokovima u ništavilo smrti, no teško da ćemo osjetiti njihovu jezu i osjećaj bezizlaznosti. Upravo je to onaj detalj na kojega Waters cilja u ovoj pjesmi. Svi ti tragični događaji postaju neka varijanta rimskih ‘kruha i igara’, pružajući potencijalnom gledatelju neku vrstu zabave; odvlačenja od stvarnih životnih problema, a čak i oni dovoljno empatični nemaju ni snage niti mogućnosti djelovati na viđeno. Mogu tek pisati beskrajne peticije i organizirati besmislene proteste. Spasimo Kineze! Spasimo Sečuan! Spasimo Pande! No, koga briga za to?

Predosjeća se nailazak velikog finala, no prije toga se možemo opustiti uz pjesmu Three Wishes koja figurira kao svojevrsni intermezzo. Slučajno otkriće Boce s duhom, poput one famozne Aladinove svjetiljkle omogućuje nalazniku izbor tri želje. Nažalost, rješavane svjetskih problema, preispitivanje vlastite kreativnosti, te apsurdni pokušaj vraćanja izgubljenog člana obitelji istrošiti će ponuđeni dar, tako da će ona najbitnija želja, ona po pitanju ljubavi ostati neispunjena. Stihovi su dobrim dijelom alegorijski i jasno referiraju na samog Watersa i događaje iz njegova života, mada je on očito svjestan da čak ni uz takvu magičnu alatku ne bi uspio korigirati neke već odrađene i pod tepih povijesti gurnute stvari.

I said well
I wish they were all happy in the Lebanon
Wish somebody’d help me write this song
I wish when I was young

My old man had not been gone
Genie said consider it done
There’s something in the air
And you don’t know what it is

Kao tinejđer, Waters je u eri hippy lutanja proputovao dio Europe i Bliskog istoka (u knjizi Making of Pink Floyd – The Wall autora Geralda Scarfea napominje i najneugodniji trenutak tog pohoda; kada je zamalo opljačkan u bivšoj Jugoslaviji, na autoputu između Zagreba i Beograda). Zbog dobrohotnosti domaćina, posjet Bejrutu posebno mu se usjekao u pamćenje, i kasnije ga je pretočio u pjesmu Leaving Beirut. No, može li se pojedinac, čak i uz pomoć duha iz lampe suprostaviti volji svjetskih moćnika? Praktički nemoguće, jer Aladinova svjetiljka nipošto nije Sauronov jedinstveni Prsten, niti Zvijezda smrti iz Star Warsa.

Druga želja jasno referira na nezadovoljstvo svojim ranim skladbama, najvjerojatnije svima koje su nastale barem prije albuma The Dark Side Of The Moon; mada, mora se priznati, imao je nekoga tko mu je bio voljan pomoći pri pisanju pjesama.

Pošto je već ustvrdio da je vrijeme linearno, a povijest tek lekcija za budale, mora mu biti jasno kako ne može promjeniti tijek bitke kod Anzia u veljači 1944., te spasiti oca koji je svoje kosti ostavio u blatu srednje Italije (zanimljivo, Rogerov otac Eric Fletcher Waters je pripadao istoj postrojbi kao i Alf Razzel u Prvom svjetskom ratu – Kraljevskim strijelcima). I treća je želja, dakle, potrošena uludo.

hqdefault

The monkey sat on a pile of stones, and stared at the broken bone in his hand…

Shvativši vlastitu brzopletost, pokušati će se izvući urgiranjem za četvrtu želju koja bi mu vratila vjeru u ljubav, te ljubav samu po sebi, no duh se već povukao u svoju bocu. Ovdje treba imati na umu kako se u vrijeme dovršavanja albuma Amused to Death Roger upravo rastavljao od Carolyne Christie, svoje druge žene i majke njegove djece, Indie i Harryja. Uistinu, prošlost je ponekad najbolje ostaviti na miru.

Došavši do prijelomne točke koncepta, Waters shvaća kako osobne dojmove, observacije i želje, koje su karakterizirale skladbe Watching TV i Three Wishes treba gurnuti u pozadinu, te kroz dvije monumentalne, devetominutne kompozcije zaključiti album na najbolji, ali i jedini uvjerljivi način – sažeti čitavu poruku u kod čitljiv masama; u nadi da će nešto i doprijeti do stupidnih mozgova Homo sapiensa. It’s a Miracle doslovno odiše ironijom u stilu ‘što bi bilo kad bi bilo’. Nisu li to možda tek promišljanja anonimnog televizijskog konzumenta koji je načas zaboravio na svoju nemoć koju mu nameće uloga pasivnog promatrača? Dijelom, da.

Dalje, ‘čuda’ o kojima se ovdje govori se mogu podjeliti u dvije skupine; na ona lažna i beskorisna, te na ona koja sadržavaju natruhe ljudskosti kakvom je Roger već shvaća. Nažalost, ništa neće zaustaviti uništavanje brazilskih prašuma, niti će bogati liječnik iz Manhattana besplatno dijeliti svoje usluge. Spominjanje Gethsemanskog vrta iznova priziva izdaju, motiv koji se, iako skriven pod brojnim drugim simbolikama, neprimjetno ali uporno provlači kroz ovaj album, a ‘kandidati’ su brojni; od već spominjanog Boba Ezrina, preko bivšeg suradnika Davida Gilmoura, Carolyne Christie od koje se Waters upravo razveo, pa do nekih drugih, primjerice Stanleyja Kubricka.

Za vrijeme rada na albumu, Roger je kontaktirao velikog redatelja, zamolivši ga za dozvolu korištenja pojedinih zvučnih sekvenci iz filma 2001: A Space Oddysey. Prisjećajujći se početka sedamdesetih, kada su ga članovi Pink Floyda predvođeni Watersom spriječili da segmente iz skladbe Atom Heart Mother iskoristi u upravo planiranom filmu A Clockwork Orange, Stanley ga je glatko odbio (što je Roger najvjerojatnije shvatio kao još jednu izdaju). Poznavajući Watersov smisao za ironiju i sarkazam, ti bi ulomci koristili ne samo kao solidna pozadina u određenim momentima – sjetite se majmuna s početka pjesme Perfect Sense, part I, koji sjedi na hrpi kamenja držeći u ruci kost; buduću alatku, već bi se i umirući glas računala HAL 9000 u trenucima isključivanja jako dobro uklopio u Rogerove stavove prema bivšem sastavu i promašaju poznatom pod imenom A Momentary Lapse of Reason:

HAL: Just what do you think you’re doing, Dave?

***

HAL: Look Dave, I can see you’re really upset about this. I honestly think you ought to sit down calmly, take a stress pill, and think things over. 

Zaključna Amused to Death djeluje naizgled pesimistički, no ne treba zanemaiti ni pristojnu dozu sarkazma. Televizijski nas je medij prikovao uz fotelje iz kojih, pijuckajući vino te tamaneći cigarete promatramo tuđe tragedije bez imalo volje za nekakvo empatično razmijevanje istih. Ironijom sudbine, eventualna bi nas nuklearna eksplozija, inače Watersov specijalitet za finale albuma (The Final Cut, When the Wind Blows, Radio K.A.O.S.) mogla zateči upravo u toj pozi. Što li će o nama misliti buduće generacije ili pak izvanzemaljski arheolozi ukoliko jednom budu iskapali ruševine naše civilizacije?

Zaključiti će: Jednostavno, umrli su od smijeha!

We ate our last few jars of caviar
And somewhere out there in the stars
A keen-eyed look-out
Spied a flickering light

Our last hurrah
And when they found our shadows
Grouped around the TV sets
They ran down every lead

They repeated every test
They checked out all the data on their lists
And then the alien anthropologists
Admitted they were still perplexed

But on eliminating every other reason
For our sad demise
They logged the only explanation left
This species has amused itself to death.

Srećom, sama je odjava albuma prožeta nitima bljedunjavog optimizma, jer po završetku naslovne skladbe slijedi još jedan dio monologa Alfa Razzela. Nije Bog zna što, no ulijeva trunčicu nade. Alf je, ugledavši godine 1984. ime Billa Hubbarda na memorijalnoj plaketi konačno pronašao svoj mir i zauvijek u svojoj duši zaključao uspomenu na ratnog druga kojega sedamdesetak godina ranije nije uspio spasiti, no i to je nešto. Amen.

4.1.1

Nije teško pogoditi zašto se Waters nakon skoro 23 godine odlučio na remasteriranje i ponovno objavljivanje koncepta Amused to Death. Svijet se nije promjenio na bolje, diljem Zemlje ratovi i dalje bijesne, no danas su nam bliži no ikad. Razlog tomu su, pogađate, novi mediji koji su u međuvremenu izronili na površinu, potisnuvši donekle čak i staru dobru televiziju. Svijet je umrežen, tako da se svaka nova vijest promptno pojavi na većini internetskih portala, a servisi poput youtubea ili vimea garantiraju trenutni uvid u vizualni zapis događaja – ne treba čak čekati izvanredne TV vijesti.

Ne treba sumnjati da će nakon trogodišnje The Wall turneje, koja je Watersa podigla iz mrtvih te ga iznova smjestila u fokus javnosti, reizdanje albuma Amused to Death postići bitno zapaženiji uspjeh nego prilikom izvornog objavljivanja u rujnu 1992. Na koncu, takvo remek djelo zaslužuje distribuciju u kvalitetnijoj varijanti (što opet treba zahvaliti starom suradniku, Jamesu Guthrieu).

Amused to Death didn’t get the attention it deserved when it came out 23 years ago. I’m remembering the record from [over] 20 years ago, that most of what I had to say then sadly still pertains today and is maybe even more relevant to our predicament as people in 2015 even than it was in 1992.

/Roger Waters, 2015./

Ipak, očekivati da će ovaj album postići nekakav prosvjetiteljski efekt u dušama i umovima kovača rata i njima podređenih medijskih manipulatora je nažalost i dalje bespredmetno.

Ali, vrijedi pokušati. Kako sam Roger kaže, svaka mala voštanica osvjetljava barem jedan kutak mraka!

roger-waters

Roger Waters: Amused to Death (1992., 2015.)

01 The Ballad of Bill Hubbard
02 What God Wants, Pt. I
03 Perfect Sense, Pt. I
04 Perfect Sense, Pt. II
05 The Bravery of Being Out of Range
06 Late Home Tonight, Pt. I
07 Late Home Tonight, Pt. II
08 Too Much Rope
09 What God Wants, Pt. II
10 What God Wants, Pt. III
11 Watching TV
12 Three Wishes
13 It’s a Miracle
14 Amused to Death

 

Vjeran Stojanac

 

24/07/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,