World War III

20:00–22:45 – 15.4.2017.

Mali glazbeni osvrt na sve te kataklizme koje nam vise nad glavom a zbog kojih se, izgleda, ne treba naročito zabrinjavati!

 

Jeste li raspoloženi za malko apokaliptične glazbe? Pitate se zašto? I po čemu se određena skladba ili djelo mogu nazvati zloslutnim i apokaliptičnim? Opet, zašto baš sad?

Polako!

Raketiranje sirijske vojne baze u kojoj je bio smješten i dio ruskih snaga ne sluti na dobro. Kažete da je sve to možda pretjerivanje i da je urednik ove emisije (kao i emisije kćerke, Soda Fountaina) poslovićni katastrofičar? Vjerojatno je to od korničnog trovanja J.G. Ballardom. No, pogledajmo kako stoje stvari.

U igri dakle imamo sirijskog diktatora koji ne zaslužuje ostanak na vlasti, frakcionirane pobunjenike koji su u svakom slučaju gora opcija od Assada, Amerikance koji i dalje smtraju kako moraju postaviti finalne točke u svakom svjetskom konfliktu, gramzive Ruse koji koriste lokalni građanski rat kako bi utvrdili svoj položaj na Sredozemlju, a u blizini je i vječno oprezni Izrael kojemu je jedini interes goli opstanak u toj vječno nemirnoj sredini.

Dakle, bojite li se? Smatrate li da je potencijalni nuklearni sukob na pomolu?

Potpisnik ovih redova nije ni glup niti naivan da ne bi prozreo igru dizanja tenzija u svrhu skretanja pažnje sa nekih drugih gorućih problema (ako Kolindi to ide za rukom, zašto ne bi Trumpu i Putinu?). Bez obzira na razvoj događaja, rusko prisustvo u regiji neće biti dovedeno pod znak pitanja, a dvije će ključne velesile doći na svoje putem zamršenih financijsko-naftnih permutacija i transkacija. Nekoliko će projektila biti oboreno, jedan do dva će doseći cilj no ionako je riječ o ‘konvencionalnom’ oružju, poginuti će nekoliko tisuća vojnika i civila, i to će ukratko biti scenario još jednog vješto režiranog televizijskog rata.

Još jednom – bojite li se, čistite li podrumska skloništa, i upotpunjnujete li svoje zalihe dvopeka, vode, baterija, voštanih svijeća i konzervirane hrane?

Ukoliko je odgovor negativan, pričekajte iduću subotu kada će se u okviru emisije eXit puštati par veselih glazbenih novotarija. Ako je pak potvrdan, nastavite čitati, mada Vam to u slučaju sveopće kataklizme neće nimalo pomoći.

 

a)      David Bowie kako je Ziggy šokirao čovječanstvo, a onda se svijet nastavio vrtiti

Možda na prvi pogled u Bowievoj inkarnaciji Ziggy Stardusta ne pronalazite ništa apokaliptičko. Mada se u čitavom tom pomalo zamršenom konceptu i mogu pronaći takvi elementi, ovdje je riječ o nečem posve drugom – o dizanju panike i tenzija do granica praktički čistog šoka, da bi se na koncu pokazalo da je, kako to već biva, riječ o lažnoj uzbuni.

Kada je sredinom 1973. David Bowie odlučio upokojiti Ziggyja i uvesti novo osobno uprizorenje – Aladdina, koristio se sličnom tehnikom zastrašivanja kakvu danas koriste ruski i američki političari u kreiranju fiktivnog rata kojim će u stvari tek malo korigirati interesne granice.

Kako zajebati fanove i podići atmoseru do stanja kataklizmičkog šoka? David zna!

David je organizirao turneju kojom se trebao zauvijek oprostiti od lika kozmičkog rockera Ziggy Stardusta koji mu je vjerno služio skoro čitave dvije godine, a ista je kulminirala završnim koncertom održanim trećeg srpnja 1973., u londonskom Hammersmith Odeonu. Vješti je manipulator lagano dizao razinu napetosti, koja je kulminirala pred posljednju skladbu znakovitog imena Rock’n’roll Suicide, kada je poprilično ležerno izjavio:

Everybody… this has been one of the greatest tours of our lives. I would like to thank the band. I would like to thank our road crew. I would like to thank our lighting people. Of all of the shows on this tour, this particular show will remain with us the longest because not only is it–not only is it the last show of the tour, but it’s the last show that we’ll ever do. Thank you!

Reakcija publike je bila posve očekivana – dvoranom se prolomio zaglušujući zborni krik nevjerice i očaja, stopljen sa uvodnim akordima spomenute pjesme. Te večeri i narednih dana je brojna Davidova sljedba (koja se u to vrijeme brojala u miljunima) proživljavala stanje otupljenosti osjetila, neizmjerne praznine i balansiranja u polumraku ništavila. Vjerojatno bi objava realnog nuklearnog sukoba u tom momentu značila manju traumu za te nepregledne gomile Bowieovih fanova. Bila je to istinska apokalipsa jednog segmenta popularne kulture, koliko god pojedinci to negirali.

Srećom, za tjedan – dva je svima postalo jasno da je kameleon odigrao tek jednu od vješto razrađenih uloga, nastavivši svoju uzlaznu karijeru. Nedavno objavljeni album Aladdin Sane je zabilježio enorman skok na listama, a David se povkao u mir i tišinu francuskog dvorca Château d’Hérouville, gdje je do konca listopada završio svoj novi album, kolekciju covera pjesama drugih autora nazvanu Pin-ups.

A svijet se, očekivano, nastavio vrtjeti oko svoje osi, i naravno, Sunca.

 

b)      Dvije apokaliptične varijante po Rogeru Watersu – When the Wind Blows i Radio K.A.O.S.

Za razliku od Bowieove simboličke apokalipse lažiranog povlačenja sa glazbene scene, neki su se glazbenici zdušno uhvatili u koštac sa mogućim scenarijima nuklearnog rata. Ukoliko bi trebalo izdvojiti pojedina tematska djela koja referiraju na takav nesretni razvoj događaja, dva se nameću logičkim izborom. Riječ je o soundtracku za animirani film When the Wind Blows, kojemu su svoj obol dali brojni glazbenici (prethodno spominjani Bowie čak izvodi naslovnu skladbu), no zasigurno je najupečatljiviji glazbeni uradak u deset stavaka kojeg potpisuje nekadašnji bas gitarist i samoprozvani lider Pink Floyda, Roger Waters.

rwatersOvaj je animirani film nastao po istoimenoj grafičkoj noveli britanskog strip autora Raymonda Brigssa, objavljenoj 1982. U središtu radnje su Jim i Hilda Bloggs, bračni par poznat iz Brigssovog prethodnog uradka Gentleman Jim. Njihov ležerni i stereotipni život u monotoniji predgrađa jednog dana prekidaju izvanredne vijesti o jačanju tenzija između velesila, a iste će kroz tri dana eskalirati do pravog nuklearnog rata. Dok se rakete sa bojevim glavama približavaju Engleskoj, Jim dovršava improvizirano sklonište po uzoru na slične uglavnom beskorisne vrtne objekte iz doba Drugog svjetskog rata. Nažalost, ova priča nema sretan kraj. Po izlasku iz skloništa, Hilda i Jim će se suočiti sa razorenim krajolikom, a radioaktivno će ih zračenje uskoro pretvoriti u hodajuće leševe – redatelj Jimmy Murakami je ovdje zorno dočarao Briggsove statične kadrove bolesnog para nateklih lica i tijela osutih pjegama, kojima kosa opada i koji naočigled jedno drugog slabe iz dana u dan.

Kraj je očekivan i predvidiv. Briggs i Murakami nas ostavljaju pred iscrpljenim tijelima Hilde i Jima koji očekuju tek onaj zadnji, spasonosni dašak olakšanja muka, odnosno neminovnu smrt.

U trenutku kada mu je ponuđena kontribucija na soundtracku filma, Waters je upravo dovršavao koncept svog drugog samostalnog albuma (biti će to pseudoapokaliptički Radio K.A.O.S. koji će se pojaviti 1987.), tako da mu je tematika savršeno legla. Skupivši iznova većinu glazbenika (bez Claptona) s kojima je upravo odradio promotivnu turneju svog prvog post-Pink Floyd uradka The Pros and Cons of Hitch Hiking (1984.), Roger formira The Bleeding Hearts Band, i stvara tematsko djelo u trajanju od 25 minuta, nazvano jednostavno When the Wind Blows, koje je podjeljeno na deset ‘stavaka’, od kojih neki nisu dulji do petnaestak sekundi, konkretno The Russian Missile, The American Bomber i The British Submarine, dok se tek tri segmenta mogu tretirati kao skladbe u pravom smislu riječi – Towers of Faith, Folded Flags, te instrumental Hilda’s Hair.

Prvospomenuta (Towers of Faith) je i više nego zanimljiva pošto u svojem tekstu koji secira hladnoratovska teritorijalna zapišavanja i više nego očitu borbu za dominaciju nad izvorima energenata navodi sablasno prekognitivne stihove

And in New York City
The business man in his mohair suit
In the World Trade Center
Puffs on his cheroot
And he said,
Well I don’t care who owns the desert sands
My brief
Is with the hydrocarbons underneath
And the sea of battle rages
Around the ancient tombs
And mother nature licks her wounds
And the lonely boys locked in their Towers of faith

Zanimljivo kako se trenutak pisanja ove najave u sklopu očeivanog napada na Siriju jezivo poklapa sa dvanaestom godišnjicom tog užasnog dana kada su mladi poslovni ljudi u skupim odijelima umirali u tornjevima WTC-a, doslovno zaključani, u nemogućnosti da se probiju do slobode koja znači život.

when-the-wind-blows-nuclear-war-page-raymond-briggsOvaj je Watersov pomalo zapostavljen, ali vrhunski tour-de-force podijeljen dakle u deset stavaka (mrzim ponavljanja!), a to su:

The Russian Missile
Towers of Faith
Hilda’s Dream
The American Bomber
The Anderson Shelter
The British Submarine
The Attack
The Fallout
Hilda’s Hair
Folded Flags

Potkovaniji štovatelji Watersovog lika i djela će u zvučnoj kulisi prepoznati natruhe ambijenta albuma The Final Cut, njegovog zadnjeg magnum opusa potpisanim pod Pink Floyd licencom, a kad već navodimo taj izvrstan, mada zapostavljen album, prisjetimo se na trenutak skladbe koja ga zatvara, a to je Two Suns in the Sunset. Riječ je o pjesmi čiji ležerni ugođaj eksplodira u trenutku refrena, kada glavni lik, ostarjeli profesor koji je izgubio sina u Falklandskom ratu shvati neminovnost trenutka, i pravi smisao drugog Sunca, onog umjetnog i pogubnog po ljudski rod.

Čovjek, taj inteligentni, sposobni majmun (da na tren referiram na naziv zadnjeg dugosvirajućeg projekta odličnog britanskog sastava Crippled Black Phoenix) je dakle ovladao zakonima fizije (neutronima bombardiran uran ili plutonij – kakva vam je smrt draža?), a uskoro i fuzije (vodikova bomba). Zanimljivo, u mirnodopske svrhe uvijek možemo koristiti fizijsko načelo, no fuzijsko zasad ne – ograničeno je tek na oruđa sa masovna brisanja naroda, biljaka i životinja. Srećom, koliko to god apsurdno zvučalo, i brisanja granica!

Svejedno, Roger misli da ipak postoji šansa za optimistički pogled na svijet u kojemu ne samo donekle razumne velesile, već i svakojaki pustinjski probisvjeti imaju pristup opasnim igračkama.

Roger_Waters_Radio_Kaos_01Album Radio K.A.O.S. je objavljen sredinom 1987. (mada ga je koncem 1985. na neki način najavila skladba Get Back to the Radio. Temeljen je na složenom scenariju kroz kojeg se Waters dotakao brojnih tema koje su obilježile sredinu osamdesetih – rudarskih štrajkova, ‘tačerizma’, te onog za ovu temu najzanimljivijeg – hladnoratovske nuklearne prijetnje; pridodavši im neke druge elemente poput radioamaterstva i nezavisnih radio postaja.

Ne baš jednostavnu pozadinu radnje je Waters pokušao pojasniti sažetkom priloženim na albumu. Benny je dvadesettrogodišnji rudar iz neimenovanog gradića u Walesu, koji svojom mizernom plaćom uzdržava ženu Molly, četverogodišnjeg sina, te nepokretnog brata Billyja. No, unatoč svojoj bolesti zbog koje praktički vegetira, Billy posjeduje jednu pomalo nadnaravnu i teško objašnjivu sposobnost – on može registrirati radio valove direktno u svojoj glavi, bez pomoći bilo kakvog elektroničkog prijamnika.

Lišen bratove paranormalne mentalne sposobnosti, Benny životnu monotoniju razbija donekle sličnim hobijem, radioamaterstvom (no, za koje mu je potrebna oprema). Nakon prisilnog zatvaranja rudnika, Benny ostaje bez posla. Jedne noći u pijanom stanju ciglom razbija izlog prodavaonice elektroničke opreme, iziritiran licem Margareth Tatcher na nizu televizora. Skupivši bežični telefon, bježi iz pustog trgovačkog centra, te na putu kući prelazi pješački most nad autoputem, opasno balansirajući na ogradi.

sateliteSlučaj je htio da netko naknadno sa istog mosta baci betonski blok koji je usmrtio taksista. Uočivši policijska kola koja okružuju kuću, Benny, tumačeći to posljedicom krađe promptno skriva bežični telefon pod Billyjeva invalidska kolica. Policija uskoro uhićuje Bennyja kojeg je netko ranije te večeri uočio pijanog na ogradi mosta.

Benny je sada u zatvoru, i Billyju posebice nedostaju bratova noćna radioamaterska druženja sa pojedincima diljem svijeta. No, uskoro će, uz pomoć svoje sposobnosti i novostečene igračke – bežičnog telefona shvatiti kako i sam može komunicirati ne samo sa amaterima, već i programima brojnih, u prvom redu piratskih radio postaja.

Trudna Molly je pak u posebno teškoj situaciji. Muž je do daljnjeg u zatvoru, dok se ona bez prihoda mora brinuti o Billyju i četverogodišnjem sinu. Jedna od solucija, koja će i biti ostvarena jest slanje Billyja na neko vrijeme kod ujaka Davida u Los Angeles.

Ujak David je čovjek kojeg progoni vlastita prošlost. Tijekom Drugog svjetskog rata odlazi u Sjedninjene Američke Države, gdje kao znanstvenik radi na projektu Manhattan, odnosno konstrukciji prve nuklearne bombe. Slično nećaku Bennyju, i on je radio amater, opsjednut Walesom kojeg je napustio prije više od pola stoljeća, i Billyjev dolazak djeluje kao okidač poluzaboravljenih uspomena.

I dok starac noćima komunicira sa svojim kolegama amaterima, Billy, pomalo prilagođen novim, kalifornijskim uvjetima do savršenstva razvija mogućnost komunikacije uz pomoć spomenutog telefona i radio valova koje sam registrira. Upada u programe lokalnih piratskih radio postaja, ulazi u kompjuterske sustave, a pristupanjem udaljenim govornim sintetizatorima kreira elektronski pandan vlastitom glasu.

Billy se uskoro sprijateljuje sa Jimom (likom koji je utemeljen prema stvarnoj osobi, Watersovom prijatelju Jimu Laddu), DJ-em na lokalnoj radio stanici K.A.O.S., poznatoj po svom nekonformističkom stavu prema standardnim, komercijalnim ‘sestrama’. U međuvremenu dolazi do jedne od bitnih vojnih intervencija osamdesetih – sredinom travnja USA i Britanija bombardiraju Libiju. U nastojanju da spriječi slične događaje u budućnosti, Billy se odvažuje na pomalo suludi i očajnički potez. Oboružan svojom sposobnošću i novostečenim vještinama, probija računalne i satelitske sustave velikih sila, simulirajući situaciju u kojoj se svim većim svjetskim gradovima približavaju nepostojeći, mada na radaru uočljivi nuklearni projektili, no istovremeno blokirajući zaštitne mehanizme da kojim slučajem ne bi došlo do lansiranja stvarnih raketa. Časnici skriveni u dubinskim bunkerima u zabitima USA i SSSR-a pokušavaju osposobiti blokirane sustave, no bez uspjeha.

Istovremeno, Billy javnosti, odnosno radio voditeljima i amaterima koji su u mogućnosti registrirati signale njegovog govornog sintetizatora obznanjuje jednu stranu medalje istine.

 

Billy: Four minutes and counting.
Jim: O.K.
Billy: They pressed the button, Jim.
Jim: They pressed the button Billy, what button?
Billy: The big red one.
Jim: You mean THE button?
Billy: Goodbye, Jim.
Jim: Goodbye! Oh yes. This ain’t au revoir,
it’s goodbye! Ha! Ha!
Jim: This is KAOS. It’s a beautiful, balmy, Southern California summer day.
It’s 80 degrees … I said balmy … I could say bomby … Ha! Ha! …O.K.
I’m Jim and this is Radio KAOS and with only four minutes left to us, let’s use
this as wisely as possible.
Molly: Everybody got someone they call home.
Jim: Out at Dodger Stadium.
It’s the bottom of the seventh, the Dodgers are leading
Three to nothing over the Giants, and for those of you who are looking to go
surfing tomorrow, too bad.
(Phone rings).
Jim: I’m kinda lost in here to tell you the truth …
O.K. good. Ladies and gentlemen, if the reports that we are getting are
correct, this could be it. Billy, if you’re listening to me, please call now.
 
Jim: Billy, if you are listening, please call.
Californian Weirdo: Sole has no eyes.
Molly: Goodbye little spy in the sky.
They say that cameras don’t lie.
Am I happy, am I sad, am I good, am I bad?
Jim: Billy, if you’re listening, please call.
Californian Weirdo: Sole has no eyes, sole has no eyes
Billy: Ten, nine, eight, seven
Margaret Thatcher: Our own independent nuclear deterrent has helped to keep the
peace.
Billy: Six, five four, three,
Ordinary Person: …you’ve go a job…
Billy: Two, one,
Margaret Thatcher: For nearly forty years
Jim: Goodbye Billy.

 

…9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 3, 1, 0.

Ništa se nije dogodilo. Projektili u stvarnosti nisu ispaljeni – sve je to bila vješta Billyjeva igra. Sunce i dalje obasjava prašnjavo živahni LA, surferi se zabavljaju po plažama Redonda i Venicea, uzdignutim se autoputevima sporo kreću gomile motornih volila stvarajući onaj poznati losanđeleski smog. No, na drugoj, noćnoj strani planete su upaljeni miljuni svijeća. Nešto se očito mijenja u ljudskoj kolektivnoj svijesti, odnosno kako Roger kaže, The Tide is Turning.

Za razliku od When the Wind Blows, ovaj drugi primjer, eto, završava sretno, mada je izvorna intencija autora podrazumijevala izazivanje potpunog, globalnog nuklearnog rata. Optimistički scenario je zasluga vodećih ljudi kompanije EMI Records, koji su smatrali da bi album sa takvim mračnim završetkom podbacio u prodaji. No, skladba The Tide is Turning se svejedno savršeno uklopila u formi odjave albuma Radio K.A.O.S., zaokružujući jednu neobičnu i tužnu, neki će reći i nevjerojatnu priču na najbolji mogući način.

A što će se dogoditi u stvarnosti? Hoćemo li imati još jedan simulirani, televizijski rat koji se realno već vodi na sasvim drugim, naftno-financijskim poljima, ili će ovoga puta stvari eskalirati do onih granica kada izmiču nadzoru?

Čista romantika: pirotehnika i more. Kamo leti ovaj destruktivni falus – ka Washingtonu, Moskvi, ili na neko treće mjesto?

We’ll see!

14/04/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,