KLFM

The Pogues

Pogue Mahone, puni naziv londonskog folk/punk sastava The Pogues, u stvari je anglizirana verzija njihovog izvornog gaelskog imena póg mo thóin, fraze koja bi se na naš materinji mogla prevesti kao ‘poljubi me u dupe‘.

Krenimo polako. Utemeljitelji benda su lokalni londonski punk zanesenjak Spider Stacy te gitarist sastava The Nipple Erectors, Shane MacGowan, s tim da je ovaj potonji pripadnik druge generacije doseljenih Iraca; rođen je u Kentu, no djetinjstvo je proveo u irskom gradiću Tipperary. Legenda kaže da su se našli krajem sedamdesetih u WC-u londonskog Roundhousea tijekom koncerta Ramonesa (neki izvori spominju The Clash). Podstruje u spomenutoj legendi tvrde kako je Spider u WC došao smotati joint, dok se Shane tu našao kako bi ispovraćao višak alkohola te otvorio svoj stomak novim pobjedama. Bijaše tu i Jem Finer, Spiderov kolega iz sastava The Millwall Chainsaws, te se povela debata o ulozi aktualnog punka u socijalnom osvješćivanju londonskog radništva te raznoraznih manjinskih zajednica. Naravno, pogađate, kad je ovakav socijalno-osviješteno-manjinsko-dupelizački naboj u zraku, nije teško pogoditi da su svi navedeni bili fanovi u to vrijeme harajućeg The Clasha, kolovođe spomenutog trenda!

O Englezima kruže donekle neutemeljene, ali ipak samo donekle, glasine: rasisti, samodopadni, šovinisti… U takvom okružju nije lako biti pripadnik ne-engleskog šljama. Stoga pretpostavljam da je netko iz trojke predložio ‘ajmo napraviti punk bend koji će se boriti za prava bijelog smeća!’. Da, bilo je to neophodno pošto je Strummer svoje simpatije uglavnom već usmjerio prema afrojamajčanskoj reggae zajednici iz Stockwella i Brixtona te svojim primjerom otvorio vrata ne samo njenu glazbenom nasljeđu već i samim pripadnicima te zajednice. S druge strane, pakiji i bengali taman su konsolidirali svoje redove na nekoć židovskom i hugenotskom Brick Laneu, tada još miljama udaljeni od globalnih glazbenih strujanja (njihov će se proboj dogoditi tek devedesetih), ali što je s bijelcima koji se ne uklapaju u anglosaksonski model, primjerice Poljacima, Ircima ili Grcima? Eto, u takvoj se klimi formirala jezgra The Poguesa (ne zaboravite ni Margareth i njene torijevce kao tadašnju upravo konsolidiranu većinu u Westminsteru)… Potencijal su u skoro vrijeme napunili novopridošli članovi poput Jamesa Fearnleyja (svirao je prethodno sa Shaneom u The Nipsima), basistkinje Cait O’Riordan te bubnjara Andrewa Rankena (pogađate, opet fenijci!). Pogues su očito bili osviješten te jako progresivan sastav, bar što se manjinske komponente tiče. Netko drugi bi tu trojku poslao na dokove. Možda je ovom uklapanju bijelih manjina u lokalnu glazbenu scenu pripomoglo i zatvaranje dokova koncem sedamdesetih? Tko će znati, sve su solucije moguće…

Stvar je krenula početkom 1983. kada Pogues održavaju svoje prve nastupe po klubovima na području Camdena, uglavnom oko King’s Crossa koji će se u narednim godinama tretirati kao njihovo ključno ‘uporište’. Zahvaljujući svojem dotad nečuvenom i nezamislivom hibridu punka i irskog folka, vrlo brzo postaju gradska atrakcija što im omogućuje da 1984. snime svoj nastupni album Red Roses for Me.

Zahvaljujući intervenciji producenta Elvisa Costella, odbačena je prvotna ideja o fifty-fifty odnosu obrada tradicionalnih irskih skladbi i vlastitih kompozicija, naravno u korist ovih potonjih. To se pokazalo mudrim potezom, pošto su sve autorske skladbe, uglavnom Shaneove, postale dugogodišnjim dijelom koncertnog repertoara Poguesa: Boys from the County Hell, Dark Streets of London, Streams of Whiskey – da spomenemo tek neke.Zanimljivo, ta zvijezda top ljestvica i pjevljivog punk rocka zvana Elvis Costello producirala je i drugi album, odjurivši potom s Cait O’Riordan, ali bend mu nije ostao dužan:

Novinar: Zašto ste odbacili starog producenta i uzeli novog, Stevea Lillywhitea?

Pogues: Jer ovaj novi bar nije oznojena debela svinja koja bazdi na znoj i pivo!

No, vratimo se drugom albumu na kojem, inače, padaju i veća imena. Uradak kršten ortodoksnim imenom Rum Sodomy & the Lash pojavio se sredinom 1985., a iako slijedi matricu svojeg prethodnika, mnogo je zrelije ostvarenje, kako u autorskom, tako i izvođačkom pogledu. Ukoliko se po pitanju Poguesa uopće može govoriti o hitovima, ovaj album ih je iznjedrio u enormnoj količini: tu su Shaneova autobiografska pjesma The Old Main Drag, zatim The Sick Bed of Cúchulainn, A Pair of Brown Eyes (sjećate se videa – par smeđih očiju nalazi se u kartonskoj vrećici!), Sally MacLennane, Billy‘s Bones te nekoliko izvrsnih covera od kojih treba izdvojiti Dirty Old Town, kultnu posvetu Manchesteru koju je dvadesetak godina ranije napisao škotsko-engleski folk kantautor Ewan MacColl, s čijom će kćerkom Kirsty Pogues naknadno surađivati.

Tijekom dvogodišnje pauze koja je uslijedila nakon albuma i odrađene europske turneje, sastav snima tek jedan EP, Poguetry in Motion, no koncem 1987. vraća se u studio upotpunjen novim sviralačkim i autorskim snagama: bivšim članom folk rock sastava Steeleye Span, Terryjem Woodsom te basistom Darrylom Huntom i gitaristom Philom Chevronom. Ova će postava 1988. objaviti album If I Should Fall from Grace with God koji unatoč svojoj maestralnosti nije polučio baš najbolje kritike. Razlog je najvjerojatnije u činijenici da su novopridošli članovi svojom autorskom participacijom donekle ublažili onaj opori, crnohumorni miris izvornih Poguesa, istovremeno unijevši elemente klasičnog rocka, pa i world musica. Stilska se promjena dijelom može pripisati i novom producentu Steveu Lillywhiteu (poznatom po radu na prva tri albuma U2), no u konačnom sabiranju argumenata ‘za i protiv’ proizlazi da nema smisla stigmatizirati ovaj jako dobar i kohezivan uradak. Uostalom, pjesme poput Turkish Song of the Damned, South Australia, If I Should Fall…, Lullaby of London, Streets of Sorrow/Birmingham Six (usput kazano, poprilično smjela posveta šestorici pripadnika IRA-e optuženih te na zatvorske kazne osuđenih zbog nikad dokazanih bombaških napada u starom Brumu), megahit Fairytale of New York (odrađen u duetu s Kirsty MacColl), Fiesta, Bottle of Smoke i The Broad Majestic Shannon dovoljno govore same za sebe.

Nažalost, sljednik ovog albuma bio je potpuni promašaj. Peace and Love izlazi sredinom 1989. u vrijeme kada već tradicionalno pada prodaja nosača zvuka, što je u kombinaciji s osrednjim materijalom dovelo taj album do potpunog fijaska. Istina, ima tu jako dobrih kompozicija: USA, White City, Boat Train, London You‘re a Lady primjerice, no ako pogledate autorske potpise pod istima, vidjet ćete kako se ponavlja samo jedno ime – Shane MacGowan.

Pomalo apsurdno, unatoč upravo objavljenom slabom materijalu, Pogues taman na prelasku u devedesete konačno doživljavaju planetarnu popularnost, a i vječno upitni bankovni računi počinju se puniti.

Novinar: S obzirom na vaše sklonosti, stvara li vam alkohol probleme pri sviranju?

Pogues: Pa… samo kad se prolije po pojačalu!

 Ali, pošto vrag ne spava,  problemi su se kad tad morali javiti. Dolaze dakle devedesete, Shane ima sve manje zubiju i jetre ali sve više afiniteta prema speedu i cugi (kao i ostatak benda, ali je u njegovom slučaju ovo bilo preeksponirano), povremeno zapada u krize, tijekom turneja gubi se po aerodromima (sastav je jednom navodno ostavio poruku tipa ‘ako ga nađete ili vidite, kažite da smo u Cincinattiju te da je iduća svirka u Clevelandu’) te ostatak benda shvaća da je uz dužno poštovanje prema utemeljitelju ipak vrijeme za radikalnu promjenu. Nakon albuma Hell‘s Ditch, Shane dobija otpusnu kartu, a mjesto pjevača na neko vrijeme upotpunjava stari prijatelj a ujedno i producent Hell‘s Ditcha (očito je i Lillywhite odbačen kao smrdljiva pijana svinja) Joe Strummer. Usput, taj Hell‘s Ditch je priča za sebe – izvrstan, neponovljiv album koji nažalost ima malo toga s onim izvornim Poguesima iz prve polovice osamdesetih. O ostalom ne treba trošiti riječi, Pogues nakon Shanea nikad više nisu imali onu energiju i onaj krezubi šarm.

Možda je bitno naglasiti da Pogues nikad nisu bili irski sastav u pravom smislu riječi, iako su svojim stilom utemeljili tzv. celtic punk. U redu, među utemeljiteljima su. Zašto cjepidlačiti?. Uostalom, Shane MacGowan autor je nekih od najljepših ikad napisanih pjesama o Londonu, ružnoj ljepotici na Temzi (Misty Morning Albert Bridge, A Rainy Night in Soho, London You‘re a Lady, Lullaby of London), a put od King’s Crossa do Dublina je jako dug, s tim da u Liverpoolu s vlaka morate presjesti na brod. Dakle, u prvom redu britanski bend glazbeno odan fenijanskom nasljeđu kojeg su jako dobro ukomponirali u tada neizbježno ali i vrlo praktično punk ruho. Ako im pokušate brojati krvna zrnca, ostat ćete zapanjeni rezultatom da su veoma engleskiji sastav od, primjerice, The Smithsa, za koje je jedan zlobni novinar napisao da pri legitimiranju mogu proći kao ćelija Provisional IRA-e!

O vremenima koja su uslijedila nema se ništa pametno kazati. Po Shaneovom odlasku, Pogues nastavljaju karijeru sa Spider Stacyjem na mjestu pjevača, no unatoč bezrezervnoj podršci publike, to više nije bilo to. MacGowanov šarm (štogod podrazumijevali pod tim) možda je bio ključni element ovog sastava, no ne i jedini, pošto The Popes, novi Shaneov projekt ni izdaleka ne uspijeva zauzeti pozicije na koje je ciljao (Prevelika očekivanja? Vjerojatno.). Stoga su kasniji ‘reunioni’ bili nešto posve logično – solidni nastupi stare garde, ali bez novih zajedničkih glazbenih projekata, što je u svakom slučaju pametan izbor. Pokušajmo samo zamisliti kako bi zvučala nekakva nategnuta snimka Poguesa više od dva desetljeća nakon dovršetka njihova glazbenog mozaika.

Zamalo zaboravih – posljednji kamenčić u tom mozaiku, Hell‘s Ditch (1990.) album je koji na najbolji mogući način definira kraj jednog ciklusa. S jedne strane označuje konačno otvaranje sastava, odnosno njegova članstva prema tada rastućem trendu world musica (započelo je već na If I Should Fall…), no istovremeno ne napuštajući izvorne punkerske ideale – prisutnost uzora iz početničkih dana, Joe Strummera, na mjestu producenta i glazbenog suradnika zasigurno nije slučajnost. Mogla je to biti idealna odskočna daska za vrsne glazbenike poput Stacyja, Woodsa, Chevrona, Finera ili Fearnleyja, no umjesto da se ugledaju na Shaneov primjer, nastavljaju pod istim imenom servirajući svojim obožavateljima još dva albuma besperspektivnosti i monotonije. Opet, ne treba ih kriviti, ljudi su navikli da gospodin Shane MacGowan baulja svojim alkoholnim kotrljajućim maglama te u pravilu donosi pogrešne odluke, ali, kako se kaže, svaki pas ima svoj dan i njegova odluka o odlasku početkom 1991. bila je neočekivani bingo – u narednim će godinama snimiti par izvrsnih albuma s vlastitim sastavom The Popes. Ostalima je trebalo još pet godina do prosvjetljenja koje je uslijedilo 1996. po objavljivanju bezobličnog uradka, u potpunoj bezidejnosti nazvanog jednostavno Pogue Mahone.

Novac je ipak bog svih bogova.

U takvim se okolnostima nametnulo ono što danas imamo – opet iste, početkom novog milenija iznova okupljene Poguese koji se povremeno nađu i sviraju svoj klasični materijal a ništa ne snimaju, ali nije ni potrebno. Možda tek vrijedi spomenuti da je, nažalost, godine 2013. među glazbenicima omiljena bolest zvana rak odnijela još jednu žrtvu, gitarista Philipa Chevrona. Uz dužno poštovanje, Poguesi i dalje egzistiraju, a ako Bog da, možda konačno, nakon stanke od četvrt stoljeća konačno i snime novi album koji će bez dvojbe biti djelo vrijedno pažnje, barem imajući na umu MacGowanov kreativni genij.