KLFM

Pomozi bližnjem svom?

Altruistično je ono ponašanje koje se obično opisuje kao nesebično; kada se interesi drugih stavljaju iznad vlastitih želja. Takvi postupci su svjesni i inače zahtijevaju određeno žrtvovanje ili odricanje. Stoga bi, prema ovome određenju, altruistično djelovanje bila jedna posebna vrsta prosocijalnog ponašanja. Postoji velika i rastuća empirijska literatura o altruizmu, koja se pita postoji li evolucijska ili biološka osnova za ljudski altruizam i pokazuju li ga neljudske vrste ili impliciraju ponašanje vođeno nečim sličnim tome.

Eudaimonia je grčka riječ koja se odnosi na najviše dobro. Kao što Aristotel primjećuje na početku Nikomahove etike; kada god djelujemo, mi ciljamo na neko dobro, ali nisu sva dobra na istoj razini. Život mora imati neki krajnji cilj, nešto što je vrijedno samo po sebi, a ne radi nečeg još boljeg. Što bi taj cilj trebao biti vrlo je sporno pitanje, ali u svakom slučaju, filozofi antičke ere riječ eudaimonia koriste za označavanje tog najvišeg dobra, koje često uključuje komponentu kolektivnog.

Za procjenu uloge koju bi empatija trebala igrati u našim odnosima s drugim ljudskim bićima, korisno bi bilo razmotriti Kantovu raspravu o ovom pitanju u njegovim Osnovama metafizike morala. On napominje da su mnoge duše tako suosjećajno raspoložene da, bez ikakvih daljnjih motiva taštine ili osobnog interesa, nalaze unutarnje zadovoljstvo u širenju radosti oko sebe. Takvo ponašanje zaslužuje naše poštovanje, ali njihova motivacija nema istinsku moralnu vrijednost. Razlog tome je što maksimi onoga što rade nedostaje moralna zasluga takvih postupaka iz dužnosti, a ne samo iz puke sklonosti.

U praktičnom se smislu zdravorazumski pretpostavlja da bismo trebali biti altruisti barem do neke mjere. Ali koja je to mjera i je li altruizam nužno vrijedan divljenja? Ako odemo korak dalje možemo si nametnuti i pitanje; djeluju li ljudi zapravo iz čiste želje za pomaganjem ili je svo ponašanje u konačnici samointeresno?