Filozofija sreće
“Nesreća je svjedočanstvo, a radost alegorija”
O Zlatnom pravilu i kategoričkom imperativu
“Osjetio sam da je metal mog duha, poput željezne šipke koju je načeo uporni plamen, postupno omekšao i savio nevolje koje su ga pritiskale.”
Zlatno pravilo je moralno načelo koje nalaže da se pojedinci trebaju ponašati prema drugima na isti način na koji žele da se ljudi ponašaju prema njima. Ovo načelo, koje igra istaknutu ulogu u mnogim filozofijama i religijama, uvelike prethodi moralnoj filozofiji Immanuela Kanta.
On je izrazio krajnje nezadovoljstvo moralnom filozofijom svog vremena, vjerujući da ona nikada ne može nadmašiti razinu hipotetskih imperativa: utilitarist kaže da je ubojstvo pogrešno jer ne pospješuje dobro za one koji su uključeni, ali to je nevažno za ljude koji su zabrinuti samo za maksimiziranje pozitivnog ishoda za sebe.
Posljedično, tvrdio je Kant, hipotetski moralni sustavi ne mogu nagnati na moralno djelovanje niti se mogu smatrati osnovama za moralne prosudbe drugih, jer se imperativi na kojima se temelje previše oslanjaju na subjektivna razmatranja. Kao alternativu je predstavio deontološki moralni sustav, utemeljen na zahtjevima kategoričkog imperativa.
Prvi put predstavljen u Temeljima metafizike čudoređa iz 1785. godine, kategorički imperativ je način procjene motivacije za djelovanje, najpoznatiji u svojoj izvornoj formulaciji: »Radi tako da maksima tvoje volje uvijek može vrijediti ujedno kao i načelo općega zakonodavstva.«
autor: Ivan Šarić, 07/01/2024
Vezane objave
Arhiva
