KLFM

Eshatološka nježnost armagedona

Elvis Costello ne zvuči kao ime osobito kvalitetnog proroka, no njegov Waiting For The End Of The World zvuči kao zabavan opis iščekivanja kraja svijeta, pogotovo radi pasivne agresije sljedećeg stiha:

Dear Lord, I sincerely hope You’re coming ‘Cause You really started something

Kraj svijeta ili apokalipsa označava tematski posebnu disciplinu i dio religiozne literature u kojoj je sudnji dan ili potop svijeta u središtu pozornosti. Proročki i vizionarski, apokalipsa najavljuje katastrofe koje dovode do kraja povijesti. Morbidnost teme narativnog epiloga postojanja i ukupnosti ljudskog iskustva postoji otkad i sam čovjek, te su ga različite kulture i religije odlučile interpretirati na različite načine. Pričati o intenzivnosti anticipiranog poimanja da je vrijeme došlo do svoj krajnjeg konca je suvišno, no taj završni čin kozmosa je gotovo uvijek isti, neovisno kroz kroz prizmu koje kulture ga gledali.

Nuklearni ratovi, bolesti, potopi i božanske intervencije su samo neki od motiva koji su ljude tjerali na buđenje u hladnom znoju. Zašto ljudi razmišljaju o kraju? Dok se učestala pojava takvih mentalnih fatamorgana uglavnom pripisuje nekakvom strahu od kozmičkog, moderna psihologija istu pripisuje prikrivenim individualnim nezadovoljstvima u želji za radikalnim promjenama.

Ti prekidi stvarnosti redovito imaju predznak veličanstvenog u svojoj izvedbi, te predstavljaju ultimativnu romantičnu tragediju trenutka i povezanost sa svakim drugim živim bićem u jedno konačno i prešutno zbogom. Sama anksioznost takvog kolektivnog čekanja (a bilo ih je!) čini faktor koji oduzima lucidnost, stvarajući nesavladivu prepreku u trezvenom razmišljanju o čitavoj stvari. Povijesni primjeri su pokazali kako opća konfuzija i neznanje pojedinca što zapravo učiniti u iščekivanju takvog trenutka savršeno sumira nepraktičnost prenošenja sveprozimajućih kozmoloških koncepata u domenu zbilje, koje dobivanjem predznaka stvarnog redovito postaju – bizarne.