9/11: dvanaest godina poslije

Teroristički napad na New York i Washington izvršen 11. rujna 2001. nije samo najkrvaviji, već i najkontroverzniji događaj takve vrste u suvremenoj svjetskoj povijesti. Obilježavajući dvanaestu godišnjicu tog užasa, možemo se tek zapitati što se u međuvremenu promjenilo, znamo li baš potpunu priču, i u kojoj su mjeri određene političke strukture makjavelistički sposobne iskoristiti tragediju vlastitog naroda.

Teroristički napad na New York i Washington izvršen 11. rujna 2001. nije samo najkrvaviji, već i najkontroverzniji događaj takve vrste u suvremenoj svjetskoj povijesti. Stoga priloženi tekst ne nosi nikakve političke konotacije ni poruke, već samo analizira slijed zbivanja tog dana koji će kroz više aspekata temeljito promjeniti globalnu sliku, te zauvijek pokopati lažnu iluziju o američkoj sigurnosti i nedodirljivosti.

Želeći sačuvati objektivnost, autor se pri pisanju članaka koristio većim brojem izvora, među kojima su dokumentarni filmovi 9/11 Jules Clémenta i Thomas Gédéona, Inside 9/11 u produkciji National Geographic Channela, Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea, FahrenHype 9/11 Alana Petersona, 102 Minutes That Change America Jona Siskela, kao i knjige 102 Minutes: The Untold Story Of The Fight to Survive Inside The Twin Towers Jima Dwyera i Kevina Flynna, Debunking 9/11 Myths Davida Dunbara i Brada Reagana, te veći broj članaka iz hrvatskih i stranih medija, uključujući i one iz Rossiyskaye Gazete, te Tehran Timesa.

 

Always the innocent are the first victims, so it has been for ages past, so it is now.
/J.K. Rowling, Harry Potter and the Sorcerer’s Stone/

 

skyline1__1314914830_9742

Utorak, 11. rujna 2001. Trebao je to biti još jedan tipičan njujorški dan, istovremeno užurban i ležeran. Jutro vedro i svježe, nebo modro, sasvim bez oblaka. Temperatura zraka kreće se oko 17 stupnjeva po Celzijusu, a prognoze predviđaju dnevni maksimum od 23. Oko 08:30 h grad se već polako zahuktava. Ulice su ispunjene onom za New York tipičnom bukom uličnog žamora i pozadinskog motornog zvuka velegrada. Rijeke ljudi slijevaju se prema poslovnim dijelovima grada na samom južnom dijelu Manhattana, nadirući prema Wall Streetu i nešto sjeverozapadnije postavljenim područjima Svjetskog Trgovinskog te Financijskog Centra… U ovo doba dana krvožilni sustav gradske podzemne željeznice diše punim plućima. Postaja Subwayja u Cortlandt Streetu i PATHov terminal, ključne točke smještene praktički ispod samog Svjetskog Trgovinskog Centra, zakrčene su tisućama putnika iz istočnih predgrađa kao i iz države New Jersey koji se po izlasku iz svojih vlakova pokretnim stubama penju na višu razinu, podzemni labirint prodavaonica i restorana zvan Mall ili jednostavno concourse te odatle kreću prema nekoj od sedam građevina. Najveći će se broj pridošlih ipak zaputiti prema dizalima u predvorjima dvaju najviših zgrada u kompleksu, identičnih nebodera koji broje stotinu i deset katova poslovnog prostora, popularno zvanih Twin Towers (Tornjevi Blizanci). Ničim se još ne mogu naslutiti razmjeri užasa koji će se svega petnaestak minuta kasnije nadviti nad ušćem Hudsona.

Hamburške godine

Nažalost, ova priča ima mnogo dublje korijene. Islamistički su teroristi još u veljači 1993. pokušali uništiti kompleks Svjetskog Trgovinskog Centra. Tom je prigodom u podzemnoj garaži ispod sjevernog tornja ostavljeno vozilo sa skoro 700 kilograma eksploziva koji je trebao izazvati kolaps baze građevine te njezino urušavanje na način da prilikom pada uništi i južni toranj. Pokazalo se, srećom, kako korištena količina ni izdaleka nije dovoljna za ostvarivanje paklenog plana. Svejedno je taj nemili događaj razorio dobar dio temelja WTC-a, ugasivši pritom sedam života te ostavivši više od tisuću teže i lakše ozlijeđenih. Mozak ove akcije bio je Pakistanac Ramzi Yousef, poznat i kao bliski suradnik Khalida Sheikha Mohammeda. Upravo će Mohammed biti taj monstrum koji će do detalja isplanirati novi scenario užasa te ga 1996. predložiti nominalnom vođi Al-Quaide, Osami Bin Ladenu. Kroz naredne će dvije godine ovaj dvojac razraditi sveukupnu tehničku pozadinu planiranog napada te početkom 1999. krenuti s obučavanjem dragovoljaca. Izbor je pao na skupinu studenata iz nekoliko uglavnom većinski muslimanskih zemalja koji su u to vrijeme boravili u Hamburgu. Čelni je čovjek ove grupacije, Egipćanin Mohammed Atta, diplomirao arhitekturu na kairskom Sveučilištu, a u Njemačkoj je nastavio stručno usavršavanje. Ostali ključni članovi tzv. Hamburške ćelije bili su Libanonac Ziad Jarrah, odgojen u sekularnoj bogataškoj obitelji, te Arapi Ramzi bin al-Shibh i Marwan al-Shehhi. Početkom 2000., po odobrenju viza za boravak u Sjedinjenim Državama, grupacija je brojala ukupno 19 ljudi svjesnih da odlaze na put bez povratka. Jedini preživjeli te naknadno uhićeni član izvorne Hamburške ćelije jest Ramzi bin al-Shibh, i to iz razloga što mu je američko veleposlanstvo u Njemačkoj odbilo izdati boravišnu dozvolu pod pomalo smiješnim okolnostima. Al-Shibh nije sumnjičen zbog terorizma već mu je viza uskraćena zbog činjenice da veliki broj jemenskih Arapa ostaje na teritoriju SAD-a po njezinu isteku, radeći pritom na crno.

9-11Hijackers1

Po dolasku u Sjedinjene Države budući se teroristi postupno integriraju u zajednicu prihvaćajući čak i neke muslimanima neprihvaljive tabue zapadnog društva. Četvorica će njih, uključujući Attu i Jarraha, pohađati razne letačke škole, ishoditi dozvole za letenje manjim zrakoplovima te na simulatorima vježbati upravljanje komercijalnim mlažnjacima. Početkom 2001. grupacija je već bila u potpunosti uvježbana i spremna, s detaljno razrađenim planom simultanih samoubilačkih napada na ključne američke simbole u koje su organizatori ubrojili popularne Blzance, odnosno tornjeve Svjetskog Trgovinskog Centra na Manhattanu, te zgradu Kongresa i Pentagon u Washingtonu DC. Pakleni scenario nije počivao na već uobičajenim otmicama zrakoplova ili razaranju istih eksplozivnim napravama, nego je utemeljen na suludoj ideji korištenja istih, odnosno njihovog uskladištenog goriva kao potencijalne bombe koja će višestruko pojačati učinak samog udara letjelice u neku od meta.

Čekalo se još samo na ‘zeleno svjetlo’ od strane samog Bin Ladena i ono je došlo koncem kolovoza kada je striktno određen datum krvavog pohoda, 11. rujna. Ovaj je termin pažljivo izabran iz više razloga, vjerojatno zato jer izlazi iz okvira muslimanima svetog mjeseca Ramazana, te stoga što se u prvoj polovici rujna, po završetku sezone godišnjih odmora, život diljem Sjedinjenih Država intenzivira vraćajući se u ustaljeni model svakodnevnih radnih obaveza, tako da su barem tri potencijalne mete, Pentagon i njujorški Blizanci, trebali biti prepuni ljudi na svojim radnim mjestima. Čak je i sat izvršenja akcije pomno reguliran – odlučeno je da se napadi sinkroniziraju oko devet sati ujutro kada započinje novi radni dan i uredi se pune ljudima taman pridošlim na posao.

Letovi u ništavilo

Sat vremena prije zore tog kobnog dana, devetnaest se zločinaca raspoređenih u tri peteročlane i jednu četveročlanu grupaciju zaputilo k zračnim lukama u Bostonu, Newarku i Washingtonu. Sekcija koju predvodi Muhammad Atta još prije šest sati stiže na međunarodni aerodrom Logan kod Bostona gdje će se u 07:46 ukrcati u Boeing 767 koji je trebao sletjeti u Los Angelesu, taj nesretni let 11 što će za točno sat vremena svoje odredište naći u sjevernom tornju WTC-a te tako načeti tragični slijed događaja. S istog će polazišta na svoj put bez povratka uskoro krenuti još jedan Boeing 767, također destiniran k Los Angelesu. Riječ je o letu 175 koji je uzletio u 08:14 i u čijem su trupu petorica terorista predvođenih Marwan al-Shehhijem napeto iščekivali trenutak kada će krenuti u akciju i preuzeti nadzor nad zrakoplovom koji će se nakon četrdesetidevet minuta zabiti u južnu fasadu nebodera WTC2.

U osam će sati i dvadeset minuta pistu washingtonske zračne luke Dulles napustiti Boeing 757, let 77, koji u svojim njedrima skriva školovanog pilota Hani Hanjoura te još četvoricu terorista. Niti ovaj let nikada neće dostići krajnje odredište u Los Angelesu već će za nešto manje od sat vremena u smrt odvesti svoje putnike i znatan broj zaposlenih u sjeverozapadnom krilu Pentagona. Posljednji će od osuđenih aviona, Boeing 757, uzletjeti u 08:42 iz zračne luke u Newarku i nažalost, poput prethodnih letova, neće sletjeti na planiranom aerodromu u San Franciscu. No, let 93 neće skončati na meti koji su teroristi planirali – najvjerojatnije je riječ o zgradi Kongresa, mada neki izvori spominju i Bijelu kuću, rezidenciju predsjednika Sjedinjenih Država – već će pasti u nenaseljenom dijelu Pennsylvanije nedaleko Shanksvillea.

Natrag u New York koji pod kristalnoplavim nebom kasnog ljeta započinje još jedan uobičajeni dan. Dvojica Francuza, braća Jules Clément i Thomas Gédéon Naudet već više od mjesec dana borave na Manhattanu, snimajući dokumentarni film o životu i radu jednog od novaka u redovima njujorških vatrogasaca, Tonyja Benetatosa. Oko 08:30 sati postaja u Duane Streetu zaprimljuje dojavu o mirisu plina u blizini raskrižja ulica Church i Lispenard, otprilike kilometar sjeverno od kompleksa Svjetskog Trgovinskog Centra. Najvjerojatnije obično curenje koje zahtjeva tek rutinsku intervenciju, zaključuje zapovjednik Joseph Pfeifer koji se u pratnji nekoliko kolega i Julesa naoružanog filmskom kamerom zapućuje k navedenoj lokaciji, gdje stižu oko 08:44. Tijekom provjere začuli su zvuk mlažnjaka nad Manhattanom. Ne čujete često zrakoplove u ovom dijelu grada, pogotovo ne tako glasne, izjaviti će naknadno Pfeifer. U tom trenutku Jules instinktivno okreće svoju kameru k izvoru zvuka, zabilježivši tako posljednje trenutke leta 11. Dvije sekunde kasnije Boeing 767 sa svojih 40.000 litara kerozina prodire u zgradu WTC1, zabivši se između devedesetitrećeg i devedesetidevetog kata.

Pakao nad Manhattanom

Zapovjednik Pfeifer i njegova ekipa ne okolišaju ni trenutak, odmah kreću k poprištu događaja gdje stižu za manje od dvije minute. Tek po ulasku u predvorje zgrade postaju očiti razmjeri razaranja. Dvadesetak metara visok prostor ispunjen je dimom, krhotinama razbijenog stakla, žarećeg metala i krikovima ljudi. Prilikom udara je, naime, dio zapaljenog goriva ušao u šahte liftova, spustivši se u formi plamenog zida do prizemlja, pa i još niže, do servisnih podzemnih razina. U samom je predvorju ta stihija izbila vrata liftova, sprživši one koji su, ništa ne sluteći, čekali dizalo. Jules Naudet tvrdi kako je odmah po dolasku zapazio dvije još uvijek žive osobe zahvaćene plamenom, no zbog šokantnosti prizora nije želio snimiti viđeno.

Teško je danas predočiti razmjere i monumentalnost palih tornjeva. Na slici je dvoetažni ulazni prostor (lobby) sjevernog tornja.

Teško je danas predočiti razmjere i monumentalnost palih tornjeva. Na slici je dvoetažni ulazni prostor (lobby) sjevernog tornja, kojemu se pristupalo sa razine ulice, podzemnog trgovačkog centra, te još nižih razina na kojima su se nalazile postaje gradskog Subwaya, te PATH-a koji je povezivao Manhattan sa New Jerseyjem.

Žurno je utemeljen krizni stožer s ciljem koordiniranja djelovanja vatrogasaca koji su jedinim prohodnim stubištem krenuli k razinama zahvaćenim plamenom. Istovremeno se zaposlenici počinju spuštati k predvorju, koristeći isto stubište, pošto je eksplozija i razlijevanje gorućeg kerozina svih devedesetidevet dizala u zgradi učinilo neupotrebljivim. U konačnici je spašena većina ljudi koji su se u trenutku udara nalazili u zgradi. Nažalost, svi oni koji su se zatekli iznad 91. kata su umrli – prema podacima New York Timesa, riječ je o 1344 osobe. Nije najjasnije koliko ih je preživjelo do kolapsa nebodera, no očito je da su znatni dijelovi prostora iznad mjesta udara vrlo brzo ispunjeni gustim, otrovnim dimom. Pojedinci su, razbijajući prozore u namjeri da dođu do prijeko potrebnog zraka, samo pojačavali dotok kisika i razbuktavanje vatre. Možda je najgora posljedica tog paklenog ambijenta bila odluka o svojevoljnom odlasku u smrt. Tridesetisedam ljudi je sigurno, a pretpostavlja se možda i dvostruko više, spas od polagane smrti uslijed nadirućeg ognja i gušećeg dima potražilo u skoku sa skoro četiri stotine metara visine!

No, prvih desetak minuta nakon zabijanja zrakoplova u sjeverni neboder (WTC1) cijeli je događaj još smatran tek nešto jačim uredskim požarom uslijed nesretnog slučaja s teškim ali ne i katastrofalnim posljedicama i ništa nije upućivalo na užase koji se tek trebaju zbiti. Tvrdnje zapovjednika Pfeifera kako se najvjerojatnije radi o planiranom napadu otetim zrakoplovom smatrane su pretjerivanjem. Proći će jedva još isto toliko vremena da se potvrdi istinitost njegovih riječi i razmjeri tragedije pokažu u punoj veličini.

P200003small

Shematski prikaz udara zrakoplova u tornjeve, sa lokacijama na kojima su naknadno pronađeni djelovi zrakoplova, uključujući par kotača za slijetanje, fragmente kučišta i jedan turbokompresorski motor. Za kvalitetniji prikaz kliknite na sliku!

Oko 09:00 sati zračni operateri i NORAD već su bili upoznati s činjenicom da su barem dva putnička zrakoplova oteta, no ta informacija nije bila od velike pomoći pošto je spominjani broj varirao ovisno o izvorima i dojavama koje su se iz trena u tren mijenjale. Također, činjenica da se u tom dijelu zračnog prostora Sjedinjenih Država i Kanade trenutno nalazilo više od četiri tisuće letjelica dodatno je otežavala, odnosno praktički spriječavala bilo kakvu intervenciju zračnih snaga.

U međuvremenu su kamere svih bitnijih televizijskih kompanija okrenute prema tornju u plamenu. Komentatori iznose svoje prve procjene koje spominju eksploziju plina ili podmetnute bombe, čak i mogućnost zalijetanja manjeg dvomotorca tipa Cessne u zgradu, no kako vrijeme protječe stižu i prve provjerene informacije o istinskoj naravi događaja, odnosno o udaru komercijalne letjelice. Diljem svijeta nacionalne televizijske kuće prekidaju uobičajeni program te se direktno uključuju u prijenos tragedije na južnom Manhattanu. Užas koji je tog jutra paralizirao građane New Yorka sada su mogli osjetiti ljudi rasuti diljem planete. To što su se nalazili tisućama kilometara daleko od poprišta najvećeg pokolja na američkom tlu nakon napada na Pearl Harbour nije nimalo umanjilo onaj neopisivi spoj traume, ukočenosti, znojenja i nekontroliranog drhtanja prisutan u isto vrijeme na njujorškim ulicama.

Just before the second airplane crashes to the World Trade Center, New York, 11 Sept 2001

Ovo više ne može biti slučajnost: kamera je zabilježila zadnje trenutke Leta 175, neposredno pred udar zrakoplova u južni toranj

Pravi je šok uslijedio u 09:03, nepunih osamnaest minuta nakon prvog udara. Ljudi okupljeni po okolnim ulicama su uz nevjericu mogli promatrati putnički Boeing 757 koji se iz pravca Upper New York Bayja približava donjem Manhattanu. Nekoliko sekundi potom zrakoplov kojim sada upravlja Marwan al-Shehhi uz zaglušujuću se eksploziju zabija u južnu fasadu tornja WTC2. Iz pogođene zgrade trenutno izbija divovska plamena kugla, a dijelovi letjelice, stakla, betona, ljudskih tijela i uredske opreme lete stotinama metara dalje. Više nije bilo nikakve sumnje – ovo nije slučajnost! Događaji tog jutra dio su šireg, unaprijed razrađenog plana! Amerika je napadnuta. Sjedinjene Države su praktički u ratnom stanju!

Vijest o udaru drugog zrakoplova proširila se predvorjem WTC-a 1, šokiravši vatrogasce koji su taman počeli uspostavljati kakvu takvu koordinaciju nad akcijom spašavanja. Zapovjednici Pfeifer i Hayden odmah preusmjeruju dio postrojbi pod vodstvom viših časnika Palmera i Bucce u lobby južnog tornja gdje zatiču potpuni kaos i dezorijentiranost. Odmah nakon udara zrakoplova u sjeverni toranj započela je spontana evakuacija zaposlenika iz južnog, no zaštitari Port Authorityja su one koji su se spustili u predvorje vraćali natrag u njihove urede tvrdeći da nema razloga za napuštanje radnih mjesta te da je zgrada sigurna. Tek je kasnije postalo jasno da je ova rutina upotrijebljena kako zaposlenici iz tada još relativno sigurnog WTC2 ne bi opteretili izlazne koridore na podzemnoj razini (concourse), prijeko potrebne za evakuaciju ljudi te iznošenje teže povrijeđenih. Plaza je praktički bila neupotrebljiva za ovu svrhu, što zbog gorućih krhotina i komada betona koji su stalno padali, što zbog nemilih scena očajničkih skokova u smrt.

U tim se trenucima predsjednik George W. Bush nalazio u posjetu osnovnoj školi u Sarasoti, Florida. Pošto drugi udar zrakoplova više nije ostavljao sumnje da se radi o planiranom činu, predsjednik je u 09:05 izviješten o tragičnom razvoju događaja. Kroz nepunih pola sata će se pred osobljem škole i televizijskim kamerama po prvi puta tog dana obratiti javnosti, te potom predsjedničkim zrakoplovom u pratnji najbližih suradnika napustiti Floridu. Zbog sigurnosnih će razloga veći dio dana provesti u vojnim bazama u Nebraski, te se nešto prije devetnaest sati vratiti na svoje uobičajeno radno mjesto, u Bijelu Kuću.

Heroji i sablasti

Jedan od prvih televizijskih novinara koji se uspio približiti napadnutom području jest WNYW-ov snimatelj Jack Taliercio. Plaza, višenamjenski trg uklopljen u središte WTC kompleksa, sada je prekriven krhotinama betona, metala, stakla te razbacanom uredskom opremom. Uvijek prisutna ambijentalna glazba i dalje sablasno odjekuje u podnožju gorućih tornjeva, tek neznatno prigušena pozadinskim žamorom mase te vatrogasnim i policijskim sirenama. Taliercio navodi još neke zvukove kojima isprva nije mogao odrediti uzrok, kontinuirane glasne i kratke udare bez odjeka. Zgrozio se shvativši kako svaki takav udarac znači gašenje jednog života. U nemogućnosti da siđu stubištima kojima je divljala vatrena stihija, zarobljeni su pojedinci s najviših katova radije izabirali skok u neminovnu smrt nego mogućnost da budu progutani plamenom. Upravo je fotografija slobodnom voljom izabranog pada jednog anonimnog zaposlenika WTC-a, čuveni Padajući čovjek, postala krucijalni dokument koji na jeziv i dirljiv način progovara o užasu koji je protkao njujorški zrak tog rujanskog jutra.

Falling 9-11 victim

Šokantna fotografija koja je obišla svijet: ‘čovjek koji pada’

U međuvremenu se rijeka ljudi nastavlja slijevati rijetkim prohodnim stubištima prema prizemnim razinama obaju nebodera. Silaze u koloni, tihi i uglavnom bez panike, tek povremeno zastajući kako bi se na tren odmorili, pomogli ozlijeđenima ili propustili vatrogasce koji se penju k višim katovima. O atmosferi na stubama možda najbolje govori naknadna izjava Louisa Lescea, zaposlenika s 86. kata sjevernog tornja:

Jedan je vatrogasac zastao na tren, tek da dođe do daha, tako da su nam se pogledi susreli. Pokušavao je doprijeti do mjesta odakle smo mi bježali. Pogledao sam ga pomislivši: ”Zašto pobogu to radiš?” Odgovor sam pročitao u njegovim očima: ”To je moj posao”. Mi nismo znali kamo idemo. On jest.

U 09:25 zapovjednik Orio Palmer stiže do gornjeg skylobbyja južnog tornja, upravo na razini udara zrakoplova. Žurno naziva svoju jedinicu zahtijevajući pojačanje od još dvije ekipe, izrekavši pritom i kodnu poruku ’10-45′. U terminologiji njujorških vatrogasaca ta dva broja imaju značenje u smislu ‘mnogo tijela – većinom mrtvi’. Glas mu je protkan panikom i nevjericom. Palmer zatim provjerava prohodnost mogućih puteva prema ljudima zarobljenim na posljednjih tridesetak katova nebodera. Dizala, kako lokalna tako i ekspresna, izvan su funkcije, a od tri stubišta tek jedno je djelomično prohodno. Kasnije je utvrđeno kako je s katova iznad točke udara u južnom tornju spašeno najmanje osamnaest ljudi.

911wtcinsidesc4eo4

Znao je gdje ide, i da se vjerojatno neće vratiti – jedan od 343 pogunulih vatrogasaca se uspinje stubištem sjevernog tornja, dok kolone ljudi bježe dolje, u sigurnost

Izgleda kako je većina zatečenih na tim razinama donijela pogrešnu odluku te radije odlučila potražiti spas na krovu i pričekati evakuaciju zračnim putem, kako je postupljeno nakon terorističkog napada u veljači 1993. Tada su helikopteri s krova sjevernog tornja spasili  dvadesetiosmero ljudi. Nažalost, taj se izbor ovoga puta pokazao kobnim. Krovna su vrata obaju nebodera bila nedostupna ili ih nije bilo moguće otvoriti običnim ključem, bez sinkronizacije s operativnim centrom na nižim katovima koji je sada već bio napušten. Kako je vrijeme odmicalo dim i plamen su se postupno penjali k vrhu tornja, tako da je i do maloprije realna opcija silaska neoštećenim stubištem postala neizvediva.

Drama iznad Pennsylvanije

Istovremeno se u zraku nad sjeveroistokom Sjedinjenih Država odigrava prava drama. Putnici na letovima 77 i 93 isprva su uvjereni kako je riječ o klasičnim zrakoplovnim otmicama koje će završiti pregovorima s otmičarima te eventualno talačkom krizom, no kako vrijeme odmiče polagano shvaćaju da se određeni detalji ne uklapaju u takav scenario. Zabilježen je primjer novinarke Barbare Olsen koja je u 09:16 nazvala supruga Teda, poznatog pravnika i u to vrijeme državnog tužitelja, koji je nakon kratkotrajnog ali mučnog promišljanja odlučio svoju ženu upoznati sa svom tragikom i bezizlaznošću situacije. Kako je kasnije izjavio, bila mu je to najteža odluka u životu. Zrakoplov u kojemu se nalazila Barbara uz još 57 putnika, šest članova posade i petoro otmičara će se u 09:37 zabiti u sjeverozapadno krilo Pentagona, ubivši pritom još 125 ljudi koji su se u tom trenutku nalazili u zgradi.

Pentagon

Sjeverozapadno krilo Pentagona, nedugo po udaru Leta 77

Posljednji će zrakoplov, Boeing 757 United Airliensa, u 09:23 zaprimiti upozorenje kontrole leta: Čuvajte se upada u pilotsku kabinu. Dva su zrakoplova pogodila tornjeve Svjetkog trgovinskog centra! Za manje od pet minuta osoblje leta 93 biti će savladano, a upravljačko mjesto prepušteno Ziadu Jarrahu koji će potom pokušati primiriti putnike: Dame i gospodo, govori vam kapetan. Imamo bombu u zrakoplovu. Ostanite na svojim mjestima i budite mirni. Vraćamo se u zračnu luku.  No, pakleni plan koji predviđa razaranje zgrade Kongresa u Washingtonu srećom neće biti realiziran. Nekoliko će putnika linijama mobilne telefonije stupiti u kontakt sa svojim obiteljima i prijateljima te poput nesretne Barbare s leta 77 doznati jezivu sudbinu koja im je namijenjena. Suočeni s užasom nasilne smrti, gotovo trenutno počinju s pripremama očajničkog plana: pokušati će savladati otmičare te uz koordinaciju s kontrolom leta po mogućnosti bezbolno prizemljiti zrakoplov. U 09:57 skupina u kojoj  se nalaze Jeremy Glick, Mark Bingham i Tom Burnett koristeći vatrogasni aparat razara vrata cockpita te započinje bespoštednu borbu s teroristima. Nažalost, omjer snaga nije išao u njihovu korist, a naguravanje u relativno uskom prostoru pilotske kabine će onemogućiti precizno upravljanje letjelicom te izazvati nekoordinirani let koji će u konačnici rezultirati rušenjem zrakoplova. U 10:03, nepunih šest minuta po početku pobune trojice hrabrih putnika, let 93 će iščeznuti u eksploziji pri srazu sa zemljom na nenaseljenom području nedaleko Shanksvillea u južnoj Pennsylvaniji.

Pad divova

Nedugo nakon što je let 77 udario u Pentagon i dok se pripremao pokušaj preuzimanja zrakoplova od strane putnika na letu 93, južni je toranj Svjetskog trgovinskog centra proživljavao svoje zadnje minute. Oba su nebodera naime projektirana tako da su cjelokupna opterećenja uslijed težine zgrade preuzimala dva ključna nosiva elementa. Prvi je središnja betonska jezgra koja je udomljavala šahte dizala, pomoćna stubišta te servisne prostore. Slično kao i kod sjevernog tornja, udar zrakoplova je oštetio ovaj noseći sustav u visini od šest do devet katova, a buktinje zapaljenog goriva koje su se kroz šahte probijale kako prema vrhu tako i nadolje izazvale su požare i dodatna konstrukcijska slabljenja na razinama koje nisu bile direktno ugrožene samim udarom. Drugi čimbenik stabilnosti bila je vanjska mreža okomitih čeličnih nosača koji su tornjevima također pružali i njihov karakterističan izgled. Ova su dva elementa međusobno bila povezana horizontalnim čeličnim gredama uklopljenim u okviru podnih, odnosno plafonskih konstrukcija, no između njih nije bilo dodatnih vertikalnih nosača. Iako je silina prodora zrakoplova probila dijelove vanjske mreže, opterećenja uslijed težine građevine iznad mjesta udara su se i dalje uspješno prenosila prema tlu. No, dodatni požari, kao i stanjivanje noseće forme uslijed konstantnog odlamanja i otpadanja dijelova materijala, uskoro će čitavu čeličnu mrežu učititi preslabom. U 09:59 sati gornji se dio zgrade počeo naginjati prema jugoistoku, poremetivši time ionako labilnu ravnotežu središnje betonske jezgre. U kombinaciji sa sada već disfunkcionalnom vanjskom čeličnom mrežom dolazi do odvajanja i padanja plafona neposredno iznad mjesta udara. Ovaj se proces progresivno nastavio povukavši za sobom i oslabljenu betonsku jezgru. Rastuća masa padajućih podova koji se poput palačinki slažu jedan na drugog (tzv. pancake effect) na kraju dovodi do potpunog urušavanja južnog tornja Svjetskog trgovinskog centra. Pedesetišest minuta nakon fatalne kolizije s Boeingom 767 na letu 175 od ove zgrade preostaje tek hrpa urušenog betona i metala, a ljudi zatečeni na obližnjim ulicama, uglavnom oni koji su upravo umakli iz pakla goućih nebodera opet su prisiljeni bježati; ovoga puta pred nadirućim kotrljajućim zidom dima i prašine koji će poput lavine ispuniti kanjone među zgradama donjeg Manhattana.

Obzor manhattana više nikad neće biti isti - pad Sjevernog tornja WTC-a

Obzor Manhattana više nikad neće biti isti – pad Sjevernog tornja WTC-a

Sjeverni će toranj još pola sata odolijevati rastućim opterećenjima, u prvom redu zbog znatno manje mase dijela zgrade iznad točke udara. Ipak, suočeni sa sudbinom njegova brata blizanca, spasitelji postaju svjesni kako evakuaciju ovog nebodera treba ubrzati te prekinuti akcije spasitelja koji se još uspinju uskim stubištem prema najugroženijem području. Nažalost, radio uređaji većine vatrogasaca nisu radili tako da ova zapovijed uglavnom nije doprla do njih. Svi će oni ostati u sjevernom tornju spašavajući unesrećene još otprilike pola sata, do trenutka kada će statika zgrade konačno popustiti. U 10:28 sjeverni će se toranj također urušiti te pritom povući u smrt preostale zarobljene civile te dvjestotinjak vatrogasaca i policajaca. Svega stotinu i dvije minute nakon kobnog udara leta 11, nekadašnji će se ponos Manhattana pretvoriti u  gomilu užarenih i zadimljenih ruševina.

Zgrada WTC7, pedeseterokatnica smještena sjeverno od kompleksa i od njega odvojena ulicom Vesey, biti će teško oštećena pri urušavanju sjevernog tornja. Strukturna oslabljenja uslijed padajućih djelova betona i metala, kao i vatra koja će satima divljati na više lokacija u zgradi, u sedamnaest će sati i dvadeset minuta dovesti će do njenog potpunog urušavanja.

Infografika koja prikazuje unutrašnju strukturu Blizanaca, koja je u kombinaciji s 'pancake' efektom doprinjela progresivnom urušavanju koje je na koncu dovelo do rušenja tornjeva

Ova infografika prikazuje unutrašnju strukturu Blizanaca, koja je u kombinaciji s ‘pancake’ efektom doprinjela progresivnom urušavanju katova iznad mjesta udara, te na koncu i padu tornjeva.

Kako je dan odmicao dojmovi su se polagano slijegali, a stanje početnog šoka zamijenili su strah i neizvjesnost. Grad je bio u potpunom kaosu, građani u očajničkom strahu za prijatelje i članove obitelji zaposlene u sada već bivšem kompleksu Svjetskog Trgovinskog Centra. Također, ključne točke prometne infrastrukture poput podzemne željeznice, mostova na East Riveru te tunela ispod Hudsona zatvorene su do daljnjeg zbog sigurnosnih razloga. Naime, obim cijele akcije nije još bio poznat tako da je mogućnost novih napada još uvijek visila u zraku, a izbor zrakoplova kao potencijalnih bombi nametao je daljnje sumnje, pošto je svaki novi teroristički akt mogao biti izveden na dotad nekorišten i neočekivan način. No, jedno je bilo sasvim  sigurno – poslije svih nemilih događaja toga dana svijet više nikada neće biti isti.

A zatim…

Dok se oblak dima još širio Manhattanom započele su analize i kombinacije u cilju definiranja mogućeg počinitelja tih stravičnih zlodjela. Očekivano, odgovornost je uskoro preuzela organizacija Al Qaeda, otprije poznata ne samo po prvom, neuspjelom bombaškom napadu na njujorški WTC u veljači 1993., već i po znatno krvavijim akcijama poput miniranja stambenog kompleksa američkog vojnog osoblja u saudijskom gradu Khobaru (1996.) ili simultanog detoniranja bombi pred veleposlanstvima Sjedinjenih Država u Dar es Salaamu i Nairobiju (1998.). Svega dva mjeseca po užasu 11.rujna, Pentagon će donijeti odluku o pokretanju vojne akcije u Afganistanu s ciljem svrgavanja talibanskog režima koji je u to vrijeme pružao utočište mozgu krvave operacije, Osami Bin Ladenu. Dugogodišnja potraga za tim masovnim ubojicom biti će okončana tek početkom svibnja 2011., kada će američki marinci u pakistanskom gradu Abbottabadu munjevitim manevrom konačno likvidirati suludog krvnika.

Međunarodna osuda ovog gnjusnog čina nije izostala. Naprotiv, čitav je svijet suosjećao s američkim narodom, pružajući podršku predsjedniku Bushu u najavljenom ratu protiv terorizma. Istina, bilo je i izuzetaka poput tadašnjeg iračkog diktatora Saddama Husseina koji je izjavio da je Sjedinjene Države stigla zaslužena kazna, ili pak čelnih ljudi militantne palestinske frakcije Hamas, no riječ je o minornim i izoliranim slučajevima.

Zbrajanje žrtava je potrajalo neočekivano dugo; mjesecima, pa i godinama. U vezi putnika u zrakoplovima nije bilo dvojbi, pošto avionske kompanije kao i zračne luke vode detaljne liste o ukrcavanjima te eventualnim otkazivanjima putovanja. No, situacija je među ruševinama Svjetskog Trgovinskog Centra i dijela Pentagona bivala znatno složenijom. Pojedinci su smatrani tek nestalima sve dok se ne bi našao fizički dokaz o njihovoj smrti i to uglavnom putem uspoređivanja uzoraka DNK s onima njihove rodbine. Također, mnogi koji su instantno proglašeni poginulima pronađeni su naknadno živi u nekoj od njujorških i washingtonskih bolnica koje u čitavom tom kaosu nisu bilježile prijeme ozlijeđenih koji su dovoženi neprekidno i u velikom broju. U konačnici je utvrđena krvava bilanca 11. rujna. Poginulo je 2977 ljudi, od toga 2606 u tornjevima Blizancima, 175 u sjeverozapadnom krilu Pentagona te 246 u zrakoplovima. Ukoliko se popisu žrtava doda i 19 terorista, broj se penje na 2996.

9-11-memorial-south-pool

Memorijalni bazen na mjestu nekadašnjeg južnog tornja WTC-a.

Na mjestima masovnih stradavanja civila tog kobnog rujanskog utorka postavljeni su odgovarajući memorijali, poput spomenika na poljani pored Shanksvillea gdje je skončao let 93 te uz sjeverozapadnu fasadu Pentagona čije je razoreno krilo promptno obnovljeno i otvoreno prigodnom ceremonijom na prvu godišnjicu masakra. Prostor na kojemu se nalazio njujorški Svjetski Trgovinski Centar, čuveni Ground Zero, doživio je drukčiju sudbinu. Nakon dugogodišnjih dvojbi i lomljenja kopalja odlučeno je da se nekadašnji kompleks zamijeni dvama tornjevima pomjerenim pedesetak metara prema sjeverozapadu odnosno jugoistoku u odnosu na izvorni položaj – sjeverni, One WTC (u početku nazivan Freedom Tower) se upravo dovršava, a prostor samih temelja nekadašnjih impozantnih nebodera je pretvoren u memorijalni park s bazenima čije konture sa uklesanim imenima žrtava opisuju perimetre razorenih Blizanaca.

 

————————————————————————————————————————————

Giuliani – gradonačelnik koji ne spava

U čitavom je kaosu tog tragičnog dana jedan detalj prošao gotovo potpuno nezapaženo. Jedanaestog su rujna, naime, na području pet njujorških općina trebali biti održani gradonačelnički izbori. Unatoč ogromnoj podršci građana, aktualni se gradonačelnik Rudi Giuliani više nije mogao kandidirati pošto je odradio dva zakonom predviđena mandata. No, nije bio svjestan kako će taj naknadno odgođeni dan izbora njegova naslijednika označiti početak najburnijeg razdoblja njegova gradonačelnikovanja. Započeo ga je kao i svaki drugi radni dan, no tragični će događaji tog jutra ne samo poremetiti uobičajeni raspored već na krajnju kušnju staviti njegovu volju i izdržljivost.

giu0-008

Rudy Giuliani, gradonačelnik New Yorka u rujnu 2001.

Doznavši za napade, Giuliani se odmah zapućuje ka ugroženom području južnog Manhattana, svjestan kako će njegova prisutnost dati dodatni moralni poticaj i snagu šokiranim građanima. No, jasno mu je kako njegova funkcija nije samo simbolička, te započinje koordinirati između njemu odgovornih gradskih odsjeka (policija, vatrogasci, bolnice), organa savezne države New York te centara na federalnoj razini kao što su vojska, FBI, CIA te na koncu Predsjednik i njegov najuži kabinet. Giulianijeve su odluke o privremenom zatvaranju mostova, tunela i podzemne željeznice možda pojačale prometni kaos, no i uvelike smanjile potencijalne rizike u trenucima kad se nije znalo kakve još opasnosti vrebaju građane New Yorka. Idućih će nekoliko dana gradonačelnik provesti doslovno budan – obilaziti će vatrogasne i policijske postaje, razgovarati sa ozlijeđenim građanima rasutim po njujorškim bolnicama te posjećivati obitelji koje još ne znaju što se zbilo sa njihovim najdražima, pružajući ljudima tračak nade i svjetla u tim za njegov grad najmračnijim trenucima. Dvadesetak sati ne baš ugodnog terenskog rada između stratišta, bolnica i mrtvačnica, tuširanje, sat do dva sna i jedan brzinski obrok, a onda ponovo obilazak stanovnika ranjenog grada – tako je izgledao Rudyjev raspored sredinom rujna 2001.

Na memorijalnom skupu održanom na stadionu Yankeesa dvanaest dana nakon jezivog utorka, moderatorica će tog događaja, televizijska voditeljica Oprah Winfrey Giulianija nazvati Gradonačelnikom Amerike. Iako na prvi pogled zvuči pretjerano, to poprilično vjerno govori o čovjeku koji je u datom trenutku dao sve od sebe kako bi opravdao povjerenjem građana stečenu titulu! 

————————————————————————————————————————————

Postoji li druga istina?

Očekivano, vrlo su se brzo oglasili zagovaratelji alternativnih teorija o napadima 11. rujna i njihovoj pozadini. Riječ je o minornoj skupini tražitelja dlake u jajetu koji svoje verzije događaja hrane kako uočenim nelogičnostima tako i pogrešnim tumačenjima tuđih izjava, uglavnom izvučenim iz konteksta. Jedan od detalja koji su doveli do ovih kontroverzi jest snimka udara Leta 77 u zgradu Pentagona, na kojoj se vidi eksplozija, no ne i zrakoplov. Ovo je lako objašnjivo činjencom da je udar zabilježila kamera sa obližnjeg parkirališta, koja uzima snimke u vremenskim razmacima od nekoliko sekundi. Poprilično pravilno urušavanje Blizanaca je također potpalo pod nož teoretičara urote, koji su iznjeli svoje verzije događaja što uključuju niz kontroliranih detonacija kojima su zgrade navodno srušene. Srećom, stručnjaci su im ubrzo začepili usta jedostavnim tumačenjem same strukture tornjeva, kao i progresivnog kolapsa uslijed tzv. ‘efekta palačinke’. No, sumnjičavci nisu stali na tome, već su svoje teorije doveli do samog ruba znanstvene fantastike, sugerirajući da su izvorni zrakoplovi prizemljeni u tajnim vojnim bazama, a putnici poubijani. Udari u Blizance i Pentagon po njihovoj su verziji izvedeni projektilima koji su, zbog percepcije eventualnih svjedoka zamaskirani u hologramskim projekcijama u obliku aviona. Sve ovo ne samo da graniči sa zdravim razumom, već i sa dobrim ukusom, dovodeći tako u pitanje pijetet prema skoro tri tisuće žrtava najvećeg terorističkog napada u povijesti čovječanstva.

————————————————————————————————————————————

Okidač za ograničenje građanskih sloboda?

26. listopada 2001., nepuna dva mjeseca nakon napada na New York i Washington, predsjednik George W. Bush svojim potpisom daje pravnu valjanost ‘Patriotskom zakonu’ koji je prethodno apsolutnom većinom usvojen u Senatu i Kongresu. Kontroverzni PARTIOT Act, čiji je naziv u biti akronim od (Uniting and Strengthening America by) Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terrorism dodjeljuje proširene ovlasti federalnim agencijama u cilju otkrivanja i neutraliziranja potencijalnih terorističkih ćelija na teritoriju Sjedinjenih Država, legalizirajući prisluškivanje telefonskih linija, presretanje e-mail poruka, te općenito omogućujući dodjeljivanje tzv. administrativnih subpoena kojima se od financijskih i telekomunikacijskih kompanija mogu zatražiti zaštićeni podaci osumnjičenih građana.  Udruge za zaštitu ljudskih prava su promptno reagirale digavši glas protiv takvog zakona, smatrajući ga protuustavnim sredstvom čija je jedina svrha dodatno ograničavanje sloboda i prava građana USA. Iako je mogućnost primjene većine od šesnaest točki ovog zakona istekla po propisanom četvorogodišnjem mandatu koncem 2005., tri se ključne stavke i dalje primjenjuju. Koncem svibnja 2011. aktualni je predsjednik Barrack Obama produljio primjenu ovih spornih stavki na neodređeno vrijeme.

Velike je kontroverze izazvalo i zadržavanje te ispitivanje osumnjičenika u zatvoru smještenom u sklopu američke mornaričke baze Guantanamo na Kubi, u prvom redu zbog optužbi koje navode fizičku torturu nad pritvorenicima, kao i ponižavajući odnos osoblja prema njihovim vjerskim simbolima i običajima. Štoviše, pojedine su nevladine udruge otišle toliko daleko da su ovaj zatvor počele uspoređivati sa logorom, u prvom redu zbog činjenice da većina pritvorenih i nisu građani Sjedinjenih Država, već ratni zarobljenici iz Afganistana i Iraka. U svakom slučaju, ta je sporna ustanova pridonjela raščišćavanju određenih činjenica vezanih uz organiziranje i provođenje napada izvršenih 11. rujna 2001., ponajviše zahvaljujući iskazima pruženim od strane jednog od glavnih kreatora krvavog utorka, Khalida Sheikha Mohammeda.

————————————————————————————————————————————

Ground Zero: Dvanaest godina poslije

Iako je Korporacija za razvoj donjeg Manhattana još u ožujku 2002. raspisala natječaj za projekt obnovljenog Svjetskog Trgovinskog Centra te pripadnog memorijalnog središta i muzeja, finalni je koncept usvojen tek koncem 2004. Na mjestu nekadašnjih tornjeva stajati će Reflecting Absence (Reflektirajuća odsutnost), park sa dva bazena, dok će pripadni muzej biti smješten na podzemnoj razini, otprilike dvadesetak metara ispod ove strukture. Svih će sedam zgrada izvornog WTC-a biti obnovljeno, no zbog prostornih ograničenja njihova će se nova inkarnacija realizirati kroz drukčiju formu i gabarite. Rekonstrukcija pedeseterokatnog WTC7, izvorno smještenog izvan samog kompleksa započela je još 2002. na izvornoj lokaciji, sjevernoj strani Vesey Streeta, a zgrada je kompletirana u svibnju 2006. Nasljednici legendarnih Blizanaca trenutno su u fazi gradnje. One WTC, prethodno nazivan i Freedom Tower djelo je Davida Childsa i praktički je pred završetkom – otvaranje nebodera koji će unatoč triangularnim fasadama podsjećati na svojeg pretka planirano je za siječanj 2013., no zbog određenih zastoja prolongirano otprilike za godinu dana. Sa svojih 417 metara visine (541 uključujući i telekomnikacijski toranj na krovu) biti će to najviša zgrada u Sjedinjenim Državama. Nasljednik južne kule, proizašao sa radnog stola čuvenog britanskog arhitekta Lorda Normana Fostera formom će se razlikovati od Jedinice i biti nešto niži (387 metara, 411 sa antenom), a svojim će kosim, ‘odsječenim’ krovom oblikovati sasvim drukčiji, pomalo modernistički doživljaj tog prostora. Zanimljivo je da obnovljene zgrade Three, Four i Five WTC neće biti niskokatnice kao u izvornoj shemi, već će se izvesti u formi nebodera, no ipak uočljivo niži od Jedinice i Dvojke kako bi se sačuvala vizaulna poveznica sa nekadašnjim kompleksom.

Simulacija u potpunosti obnovljenog kompleksa Svjetskog trgovinskog centra. Kao krajnji rok dovršenja se spominje 2020.

Simulacija u potpunosti obnovljenog kompleksa Svjetskog trgovinskog centra. Kao krajnji rok dovršenja se spominje 2020.

Sredinom 2010. javnost je protresla vijest o odobrenju izgradnje Plana 51, Islamskog kulturnog centra koji bi uključivao i džamiju, a udaljenog svega dva bloka od ‘Nulte Zemlje’, najvećeg civilnog stratišta u Sjedinjenim Državama. Unatoč protivljenju ne samo članova obitelji žrtava 11. rujna, već i mnogih političara te osoba iz javnog života, ovaj je projekt dobio ‘zeleno svjetlo’, te je se sa njegovom realizacijom krenuto koncem 2011. Sjedinjene Američke Države su ipak dokazale kako emotivne pa i histerične reakcije tragedijom pogođenih obitelji i pojedinaca ne mogu uzdrmati multikulturalnost utkanu u njezine temelje!

Vjeran Stojanac

10/09/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,