Marguerite Yourcenar / Hadrijanovi memoari
Mala dušo, nežna i nestalna dušo, drugarice mog tela, koje ti je bilo domaćin, sići ćeš u blede predele, oštre i gole, gde ćeš morati da se lišiš nekadašnjih igara. Još samo trenutak, pogledajmo zajedno prisne obale, predmete koje verovatno nećemo više videti… Pokušajmo da u smrt uđemo otvorenih očiju…
Smrt kao najsavršeniji oblik života sažimlje stajalište Marguerite Yourcenar o umjetnosti i životu. Oko čovjeka i smrti, s jedne strane, stoji život, onaj njezina junaka Hadrijana, proživljen otvorenih očiju, a, s druge strane, prošlost i povijest koje, kao nasljeđe čovjekovih uspjeha i neuspjeha, tvore prostor neprekidnog sukoba sa samim sobom.
Odgođeno priznanje djelu Marguerite Yourcenar, među ostalim, temelji se i na zasićenosti modernošću i njezinom fikcijom bez svijeta i čovjeka. Hadrijanovi memoari nastali su usprkos vlastitom dobu. U njima Yourcenar klasični stil suprotstavlja njegovoj suvremenoj odsutnosti ili parodiranju, a vremenu koje odbacuje povijest nameće povijesni roman i čovjeka stvaratelja kroz čija bezvremenska razmišljanja fragmentarnu sliku ispunjenu strahom od vlastita tijela i smrti zamjenjuje pomirbom sa samim sobom, cjelokupnošću. Geološko proučavanje povijesti, koje je autorica poduzela, podrazumijeva najprije oživljavanje antike iznutra; potom slijedi imperatorova sudbina, pri čemu pronalazak glasa predstavlja glavnu zadaću. Njezinoj potrazi za Hadrijanom erudicija nije bila dostatna. Yourcenar ne vjeruje kako su umjetnost i znanost dva usporedna, jednakovrijedna puta što vode istom cilju. Ipak, nije mogla u potpunosti odbaciti znanost stoga što je pisala povijesni roman u Flaubertovskoj tradiciji koja pretpostavlja minuciozno istraživanje činjenica.
Suvremena proza često je sklona u prošlosti tražiti korijene i temelje sadašnjosti i budućnosti. Međutim, takva sklonost ne dovodi do onog tipa romana koji se tradicionalno nazivao povijesni roman. Najbolji romani koji se u nekom širem smislu bave poviješću, a koji nastaju nakon II. svjetskog rata, nemaju mnogo toga zajedničkog s povijesnim romanima romantizma i realizma. Povijesni romani od Waltera Scotta, kojeg se smatra začetnikom tog tipa romana, nastojali su umjetnički oblikovati razlike između povijesnih epoha; za takve je romane čovjek proizvod svojeg doba. Suvremeni povijesni roman naglašava upravo suprotno, njega zanima ono što je isto u prošlosti i sadašnjosti, jedinstveni smisao povijesti. Tome svjedočimo upravo u djelu Marguerite Yourcenar.
Pišući o povijesti jednog čovjeka, pisac nailazi na dvojako iskušenje. Lako je pridati previše pažnje kroničarima i svjedocima. S druge strane, pisac može osobnosti čiju povijest piše pridodati previše od vlastite sudbine. U oba slučaja osoba o kojoj je riječ i sam pisac pokoravaju se jednoj imaginarnoj sadašnjosti; dok je povijesno lice istrgnuto iz svoga vremena, autor još nije izvan svojega. Autorica Hadrijanovih memoara imala je zadatak smjestiti čitav Hadrijanov život u povijest, koncentrirati ga na određeno vrijeme te ga zatim ponovno zadobiti izvan tog vremena, prije negoli se posljednji put zauvijek izgubi. To je slika Hadrijanova života na izmaku, prostor smrti. Na taj način Hadrijan podjednako izmiče kroničarima njegova vremena i svakom naknadnom okviru u koji bismo ga htjeli smjestiti nakon njegove sudbine. Yourcenar je postavila distinkciju koja razdvaja govorenje o životu iz života i iz neposredne blizine smrti. Pitamo li se o stvarnosti svoje prošlosti, to pitanje shvaćamo iz perspektive budućnosti koja može donijeti svekolike promjene. Takva naknadna korekcija života u budućnosti za Hadrijana ne postoji. U njegovu slučaju više se ništa ne može oduzeti od prošlosti ni dodati u budućnosti.
Hadrijanovi memoari nastajali su uz prekide tijekom tri desetljeća. Yourcenar je rasla s njima, nijedan problem Hadrijanova života nije se oblikovao ni razriješio prije no što je autorica svojim iskustvom dosegla razinu problema. U tom procesu uzajamnog sazrijevanja spisateljice i djela ostvareno je sljedeće, zrelost spisateljičina života i dovršenost rekonstruiranog. U odnosu na smrt, Hadrijan posjeduje potpunu neovisnost, ona neprekidno prožima njegovo tijelo. Sve se svodi na svoju bit, smrt je ta koja oblikuje sjećanja i veliča prošlo. Na taj je način zadobivena stvarnost kroz koju se u smrt može ući otvorenih očiju. U tim trenucima vladavine smrti imperator gubi snagu, ali za Hadrijana čovjeka upravo tada nadolazi najviša lucidnost jer je život neupotrebljiv, a smrt proživljena blizina.
Za Yourcenar je pitanje odnosa između sebe, autora, i drugoga, lika, u svakom romanu aksijalno. To je naročito slučaj u historijskom romanu. Također, publika ne vodi dovoljno računa o tomu da je svaki suvremeni roman ujedno i povijesni. Prema autorici, povijesni roman je općenito jedna lažna vrsta čiji likovi ne pripadaju ni sadašnjosti ni prošlosti; uspjelija djela pak najčešće zapadaju u jednu od sljedećih pogrešaka. Prva od njih sastoji se u rekonstrukciji likova pomoću informacija sabranih u dokumentima tog doba ili u historijskim djelima nedavne prošlosti koji iz tog razloga ne stječu fluidnost života. Problem nastaje i kada sam romanopisac, svjesno ili ne, prihvaća određeno gledište historičara svog vremena. Potpuni subjektivizam zbog kojeg pisac više ne opaža da je njime zahvaćen predstavlja drugu pogrešku; na svoj lik gleda kao na neku vrstu vlastitog odraza, ne promišlja razlike između sebe i drugoga. Situacija je ista kada romanopisac opisuje neki suvremeni lik. Nadalje, u romanu historijskog tipa, kao uostalom i u drugom, nerijetko vidimo neku vrstu onirizma u potpunosti udaljenog od stvarnosti ili koji se njome služi samo kao polazištem. Hadrijan, državnik, diplomat, sportaš, ne odražava ličnost Marguerite Yourcenar. Isto tako niti nedostatke njezine ličnosti koje bi pokušala ispuniti imaginativnim putem.
Još jedan problem koji je naročito kompliciran u romanu historijskog tipa je sukob između individualnih obilježja neke ljudske ličnosti i apstraktne slike koju imamo o njezinom apsolutnom položaju. U Hadrijanovom slučaju radi se o položaju vladara. Dakle, s jedne strane stoji Jungova arhetipska slika, napor da se prikaže primjerno biće, a s druge se susrećemo s karakteristikama koje su egzistencijalne, koje se mogu dogoditi samo jednom. Prelaženje od jedne od tih perspektiva k drugoj konstanta je Hadrijanovih memoara. Također, perspektiva nazvana esencijalnom u djelu se lomi na dvoje: Hadrijan onakav kakvim nam se ukazuje u dalekoj povijesti i Hadrijan onakav kakvim se sam želio vidjeti. Yourcenar zaključuje kako se trajna napetost ne razvija između nje i Hadrijana nego između Hadrijana i Hadrijana.
Helena Šantić
