KLFM

Brojevne radio postaje i projekt Conet

 

Tijekom druge polovice prošlog stoljeća, što zbog hladnoratovskog ozračja a što zbog razloga znanih samo u takve projekte uključenim ‘čudacima’, pokrenut je i održavan veći broj radijskih postaja čija je jedina svrha bila emitiranje zbunjujućih te na prvi pogled besmislenih transmisija, uglavnom na jednocifrenom području megaherca. Najveći broj takvih postaja, koje su zbog repetitivnog deklamiranja brojeva i fraza prozvane number stations, prenosio je tek hipnotičke cikluse glazbe, govora i šumova koji su opet mogli biti samo maska za bitno složeniju, moguće kodiranu pozadinsku aktivnost. Iako se geopolitička situacija naizgled primirila nakon rušenja Berlinskog zida, veći je broj ovakvih fantomskih stanica nastavio s emitiranjem. Razlog je i dalje nepoznat te nam ostavlja bezbrojne mogućnosti nagađanja i postavljanja vlastitih hipoteza. Srećom, zahvaljujući brojnim člancima sa internetskih portala, kao i projektu Conet o kojemu će još biti riječi (a koji su ujedno poslužili kao izvor podataka pri pisanju ovog teksta), neke su činjenice ipak procurile u javnost.

Vjerojatno najpoznatiji slučaj ove vrste jest famozni Buzzer, ruska postaja smještena nedaleko estonske granice, nazvana tako zbog specifičnog emitiranog signala (o tome smo već pisali na ovom portalu). Znakovito je da dotična stanica, iako smještena u prilično ruiniranom zdanju, i danas povremeno pokazuje znakove aktivnosti.

Lokacija ruske brojevne postaje “Buzzer”, nedaleko estonske granice

No, Buzzer je tek vrh ledene sante u moru tih čudnovatih i pomalo sablasnih postaja jer slične egzistiraju rasute diljem svijeta, emitirajući svoje uglavnom neshvatljive poruke. Takva je primjerice stanica Swedish Rhapsody koja zbunjuje već samim imenom, pošto je bila locirana u blizini poljsko-njemačke granice (vjerojatnije ipak na poljskom teritoriju) te emitirala između 1970. i 1988. Ono ‘švedsko’ odnosi se na zvuk kojim je počinjala transmisija, a podsjećao je na uvodne taktove Švedske rapsodije No. 1 skladatelja Huga Alfvéna, ali ne u orkestralnoj verziji već izvedene na nekoj vrsti ksilofona ili čak pomoću glazbene kutije.

Nakon petominutnog ponavljanja spomenute glazbene teme, uslijedio bi glas koji se može pripisati djevojčici starosti između sedam i deset godina koji bi izgovorio pet različitih poruka. Očekivano, u čitavom tom konceptu nije pronađen neki dublji smisao. Svejedno, nije zgorega spomenuti da navedena Alfvénova glazbena tema nije nepoznanica u popularnoj kulturi, budući ju je na svojim samostalnim nastupima često izvodio Steve Howe, gitarist progresivnog sastava Yes, a Ritchie Blackmore ju je ukomponirao u živu verziju skladbe Lazy Deep Purplea. Također, istu su melodiju sredinom prošlog stoljeća koristili britanski kombiji za uličnu prodaju sladoleda!

Vjerojatno najzaposlenija od svih ‘brojevnih postaja’ bila je ona nazvana E10 Mossad (s djelovanjem je prestala 2011.). Kako se iz imena može pretpostaviti, iza nje je najvjerojatnije stajala izraelska tajna služba, a emiter je bio lociran u Tel Avivu. Poruke su se prenosile u vidu ženskog glasa koji je najčešće ponavljao tri riječi, Echo – Zulu – India, no i neke druge varijacije. Jedna od takvih je i Yankee – Hotel – Foxtrot koja je postala dijelom popularne kulture, pošto ju je kultni sastav Wilco iskoristio za naziv svojeg albuma iz 2002. Govorne fraze bivale su odvojene riječima repeat, repeat, a svaka je od njih završavala izjavom end transmittion.

Imajući u vidu geopolitičku situaciju te stratešku lokaciju Države Izrael, suočene s konstantnom tihom agresijom od strane okolnih zemalja, kao i s unutrašnjom terorističkom prijetnjom, teško je pretpostaviti kako je riječ tek o bezazlenoj radioamaterskoj šali!

U duhu međunarodne špijunaže može se sagledati i smisao postaje Guineo, smještene u još jednoj od susjeda vječito ugrožavanoj zemlji, Republici Kubi. Ova je stanica emitirala s lokacije otprilike dvadesetak kilometara jugoistočno od Havane. Iako su ponavljane riječi izgovarane na španjolskom, vjeruje se da je čitava ‘Guineo agenda’ satkana oko djelovanja sovjetskih obavještajaca koji i dan danas, kao dio ruskog FSB-a, i dalje djeluju na području Kube.

¡Atención! je još jedan misterij s istog karipskog otoka-države, no za razliku od maglovite svrhe Guinea, smisao Atencióna barem je donekle razjašnjen. Poruka je započinjala naglašavanjem ¡Atención! (pažnja), najvjerojatnije kako potencijalni primatelji poruke (štogod ona bila) ne bi zamijenili kontekst s brojnim piratskim radio postajama u okolici Havane. S obzirom da je doseg njezinog emitera zahvaćao neke od južnih saveznih država SAD-a, konkretno Floridu, Alabamu i Mississippi, danas je uvriježeno mišljenje kako je prava svrha ove postaje bila komunikacija s Kubancima koji su nakon izrežiranog bijega u Sjedinjene Države nastavili djelovati kao špijuni i to često dvostruki. Zanimljivo, unatoč kontinuiranom otopljavanju nekoć skoro polarno zahlađenih odnosa dviju država, ¡Atención! i dan danas nastavlja svoju nejasnu, konspirativnu misiju.

I dalje smo u domeni međunarodne špijunaže i možebitnih zavjera, no put nas sada dovodi do sjeverne Afrike, konkretno Alžira – naravno, to je tek hipotetička, no najvjerojatnija geolokacija postaje nazvane E9 Magnetic Fields. Signal E9 započeo bi skladbama The Overture i Apregiator francuskog eksperimentalnog elektroničkog glazbenika Jean-Michela Jarrea, nakon čega bi uslijedila govorna dionica Forty Four D popraćena komentarom ponovno, ponovno (obje su fraze izgovarane na arapskom jeziku!). Na koncu je ponavljana Jarreova instrumentalna dionica, da bi se čitav ciklus ponovio… i tako unedogled!

Izbor glazbene podloge u vidu melodije čiji je autor Francuz Jean-Michel Jarre i nije toliko iznenađujući, pošto je Alžir kao bivša kolonija kulturološki i gospodarstveno prilično vezan uz pariške centre moći. No, sam smisao odrađenog izmiče razumijevanju. Naravno, prenošenje kodiranih poruka jest najlogičnije objašnjenje, no neki parametri ovdje jednostavno nedostaju, posebice kad se u obzir uzme relativno zatišje nekoć burnih odnosa Francuske i Alžira po njegovom osamostaljenju 1962. No, svejedno se nameće drugo pitanje: ima li E9 možda određenu ulogu u domeni cvjetajućeg islamskog fundamentalizma te njegove popratne pojave – terorizma?!

Iako imenom priziva istočnu englesku obalu i njezina turistička središta poput Skegnessa i Mablethorpea, postaja Lincolnshire Poacher s britanskim otočjem dijeli tek činjenicu da je pokrenuta, barem se tako pretpostavlja, od strane obavještajne službe MI6. Emiter ove ‘brojčane stanice’ instaliran je u RAF-ovoj zrakoplovnoj bazi nedaleko Akrotirija na Cipru, a svoj naziv duguje tradicionalnoj engleskoj narodnoj pjesmi Lincolnshire Poacher. Prijenosi su, naime, započinjali cikličkim ponavljanjima njezine glavne teme, odsviranima na nekoj vrsti električnih orgulja ili sintetizatora, po čemu bi uslijedio monotoni ženski glas, očito ne prirodan već sintetiziran elektroničkim metodama, koji je izgovarao promjenjivi niz brojeva (npr. 3 – 1 – 7 – 9 – 5).

Transmiteri Lincolnshire Poachera?

Smatra se kako je riječ o jednoj od zadnjih istinskih hladnoratovskih postaja koja je svoje emitiranje terminirala u lipnju 2008. Mada na prvi pogled u njezinom konceptu nema ničeg posebno misterioznog, činjenica je da je posjedovala poprilično složen model prenošenja poruka, tako da čak ni najzagriženiji DX-eri i code hackeri nisu uspjeli probiti smisao odaslanih nizova znamenki. Zanimljivo je kako se svega nekoliko tjedana po gašenju Lincolnshire Poachera aktivirala Cherry Ripe, slična brojčana postaja čija se transmisija također temeljila na nizu peteroznamenkastih ‘rečenica’. Izgleda da je ova Poacherova mlađa sestra locirana negdje u Australiji. Sintetski ženski glas potpuno je identičan svojem prethodniku, a jedina se razlika krije u glazbenoj domeni, pošto je u ovom slučaju melodija Lincolnshire Poacher zamijenjena sličnom tradicionalnom temom Cherry Ripe.

Svojevrstan pandan britanskom Poacheru jest američki U.S. State Department KKN50, iza kojeg je, očekivano, stajala CIA. O mogućim se lokacijama nagađalo još od pokretanja, ranih pedesetih godina dvadesetog stoljeća, no najvjerojatnija je pretpostavka koja podrazumijeva smještaj emitera u vojnoj bazi Warrenton nedaleko Marshalla u saveznoj državi Virginia. Kod lansiran u eter sadržavao je fraze koje su kombinirale slovne i brojčane jedinice. Tako je, primjera radi, jedna od poruka glasila QRA QRA QRA DE KKN50 KKN50 KKN50 QSX 6/10/11 K. Vremenom su na površinu isplivale teorije po kojima je Warrenton tek jedna u nizu točki spojenih u emitersku mrežu, a ostale su uključivale Atenu (Grčka), Miami, liberijsku Monroviu, bazu Clark AFB na Filipinima te RAF-ov Croughton u Britaniji.

Ono što je razlikovalo prijenose s navedenih lokacija jest kodni broj. Dok je Warrenton bio označen matičnim KKN50, oznake ostalih navedenih postaja su varirale:

KKN50 WTC – Remington, VA
KKN40 Monrovia, Liberia
KWS78 Athens, Greece / Cyprus
KWH90 Clark AFB, Philippines
KWH50 RAF Croughton, UK
KKN39 Miami, FL

Znakovito je spominjanje Cipra u kontekstu stanice KWS78, pošto otvara vrata nagađanjima o povezanosti čitavog spomenutog networka s Lincolnshire Poacherom!

Unatoč imenu, postaja Backwards Music, poznata i kao Whalesong, nije emitirala glazbu unatrag niti snimke pjesme kitova. Ipak, njezin je signal donekle podsjećao na navedeno zvukovlje. Pošto su frekvencijske vrijednosti bile bliske onima koje koristi američka mornarica, uvriježilo se mišljenje kako je riječ upravo o njezinim kodnim porukama, a kao potencijalne lokacije postaje navođen je Jacksonville u Floridi, neimenovana pozicija na obali Virginije, pa čak i Britansko otočje. Neki su pak otišli toliko daleko smatrajući ove neobjašnjive transmisije djelovanjem Lincoplexa, tehnološkog sustava za visokofrekventnu radiotelefoniju koja se koristi kako u vojne, tako i u industrijske svrhe. Po svemu sudeći, najvjerojatnije je riječ o aparaturi u službi NATO-a, no njezina je svrha i dalje dvojbena.

Ipak, nisu sve ove misteriozne postaje dio hladnoratovskog nasljeđa niti vojnoobavještajnog ili špijunskog miljea. Jedna od relativno novijih postaja takve vrste jest Yosemite Sam, krštena po karikiranom kauboju iz Warner Bros. crtića, a djeluje od 19. prosinca 2004. uz brojne prekide u emitiranju. Tako je primjerice ‘nestala’ već za četiri dana, 23. prosinca, no vratila se u veljači 2005. Primarno je emitirala na niskofrekventnom području (3700 kHz, 4300 kHz, 6500 kHz te 10500 kHz), a karakterizirao ju je prepoznatljiv glas Yosemite Sama, odnosno njegova klasična uzrečica Varmint, I‘m a-gonna b-b-b-bloooow yah t‘smithereenies!

Prijenos bi dakle započinjao spomenutom frazom na najnižoj od navedenih frekvencija, da bi se desetak sekundi kasnije ponovio na idućoj u rastućem nizu. Zanimljivo je kako je ‘uskrsnuće’ Yosemite Sama u veljači 2005. donijelo neke novosti. Naime, od tog termina emisija uključuje i vremenske signale postaja WWW (u vlasništvu američkog Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju iz Fort Collinsa, Colorado) te WWWH (također kratkovalnog radija ogranka iste institucije, smještene na Havajskom otočju). Ukoliko je vjerovati DX-erima, odnosno istražiteljima ovakvih misterioznih postaja, Yosemite Sam je najvjerojatnije smješten u blizini Albuquerquea, Arizona. Razlog za takvo mišljenje vrlo je prozaičan – imamo li u vidu korištenu frazu animiranog lika Yosemite Sama, pokušajmo nekakav zaključak izvući iz jednako tako česte rečenice koju je izgovarao njegov antagonist Bugs Bunny: I knew I should have taken that left turn at Albuquerque.

Ni ova tajna nikad nije razriješena, mada izgleda kako uistinu nema neke barem vidljive veze s obavještajnom djelatnošću već spada u domenu znanstvenih testova. No, čemu onda tolika tajnovitost? Odgovor zna samo onaj entitet koji je pokrenuo dotičnu postaju, dok će za većinu ljudi pravi razlozi njezina postojanja te emitiranja (kao i brojnih sličnih diljem svijeta) ostati tajna, nešto o čemu se može nagađati, pa čak i donositi koliko-toliko racionalni zaključci, no bez afirmacije od strane sjenovitih kreatura koje se kriju iza tih nedokučivih i pomalo sablasnih transmisija.

Ipak nije sve tako crno. Već nekoliko desetljeća u raznim zemljama djeluju ljudi, već spomenuti DX-eri, čija je glavna zanimacija, pa i krajnja namjera razbijanje tajnovitih kodova gomile šifriranih radijskih infomacija. Iako su u svojem radu uspjeli tek djelomično, pruživši neke smislene odgovore, neki su se od njih potrudili snimiti i sakupiti većinu dostupnih transmisija brojevnih postaja te ih arhivirati i pružiti javnosti na uvid.

U tom je poslu najdalje otišao Akin Fernandez, poznat i kao Azteco, sin nigerijskih roditelja koji je odrastao u Brooklynu, a kao četrnaestogodišnjak se preselio u istočni London. Fernandez je od malih nogu bio sklon proučavanju paranormalnih pojava, primjerice UFO-a, a bavio se i radioamaterstvom, tako da nije nikakvo čudo što ga je u određenom trenutku zainteresirala i tematika brojevnih postaja. Svoja je istraživanja snimao na magnetskim vrpcama i računalnim diskovima, istovremeno ih bilježeći u notesu, uz eventualna pojašnjenja. Tipičan izvadak iz jedne od Fernandezovih bilježnica izgleda otprilike ovako:

Sept 6 ’93

Freq Time Signal
6.201 USB 12:30 am BIZARRE German Children‘s Voice
Station starts with beeps, then
GLOCKENSPIEL!! Then count
From 1 to 10 then ACHTUNG!
And message!! [expletive] Hell!!

Rezultat njegovog višegodišnjeg truda 1997. je ugledao svjetlost dana u formi četverostrukog CD-a nazvanog The Conet Project (conet je, po njegovim riječima, varijacija na češku riječ za kraj, konec, inače često korištenu u prikupljenim ‘porukama’). Gotov uradak sadržavao je 150 transmisija, a popraćen je i bookletom koji se vrlo brzo proširio svemrežjem u .pdf formatu. Za potrebe tiska i distribucije medija, utemeljio je vlastitu nezavisnu izdavačku kuću Irdial-Discs.

Akin Fernandet a.k.a. Azte.co

Očekivano, Akin Fernandez nije stao s istraživanjima te je u travnju 2013. objavio dopunjeno izdanje The Conet Projecta koje je sada brojalo punih pet CD-ova te savim novu pripadnu knjižicu s fotografijama uređaja koji se po njegovom mišljenju koriste pri kreiranju i modulaciji takvih transmisija. Zanimljivo je kako ovaj dodatni medij ne sadrži klasične govorno-glazbene, odnosno ‘number’ poruke, već emitiranja bez ljudskog glasa kod kojih se učinak postiže kombinacijama različitih frekvencija šumova te rjeđe elektroničkih glazbenih instrumenata ili pak konkretnog (prirodnog, ili bolje reći, pozadinskog) zvukovlja. Po njegovim riječima, većina novoprikupljenog materijala, barem onaj dio temeljen isključivo na varijacijama bijelog šuma te neobjašnjivim zvkovima, nije produkt ljudskog uma već mu ishodište treba tražiti u solarnim olujama, geomagnetskim poremećajima, kao i zračenjima kakva generiraju magnetska polja nekih planeta u Sunčevu sustavu, poput plinskih divova Saturna i Jupitera… a možda se odgovor krije čak i negdje drugdje?

Fernandez nije nimalo iznenađen činjenicom da su zvučni uzorci koje je prikupio te objavio vrlo brzo našli svoje mjesto u popularnoj kulturi – štoviše, drago mu je što se stvari odvijaju takvim tokom. No, na neka pitanja i dalje nema odgovora.

Pomalo zamoren ovim napornim poslom, Azteco je, barem deklarativno, zasad gurnuo ovakva istraživanja u zapećak, posvetivši se biznisu. Postao je prvi europski distributer bitcoina, prve uistinu decentralizirane valute u ljudskoj povijesti, čija se distribucija i razmjena vrši isključivo (uz neke iznimke) putem Interneta, a idejno ju je još 2008. osmislio Japanac Satoshi Nakamoto. Fernandez je nedavno otvorio neku vrstu mjenjačnice u londonskom Shoreditchu, jedva petstotinjak metara od Cityja, jednog od središta svjetskog konvencionalnog kapitala, a posao se temelji na krajnje jednostavnom modelu, pošto protuvrijednost plaćenog bitcoina bilježite na prijenosnom računalu ili smartphoneu.

Gospodinu Akinu Fernandezu želimo sve najbolje u pokrenutom poslu jer, na koncu, poduzetnici i inovatori su oni koji guraju ovaj svijet naprijed.

Fernandezova “mjenjačnica” u londonskom Shoreditchu

Ipak, određeni se upiti, već viđeni u ovom tekstu, nameću po tko zna koji put: Što su ‘number stations’? Koja je njihova svrha? Što se u stvari krije iza šumova distribuiranih putem petog CD-a u novom izdanju The Conet Projecta? Zašto jedna u takvoj mjeri neobjašnjiva i misteriozna agenda ima takav utjecaj na popularnu kulturu? Zna li u biti Azteco mnogo više no što je spreman priznati te nije li njegova konverzija iz nezavisnog istraživača neobjašnjenog i neobjašnjivog u suvremenog internetskog biznismena tek vješto skrojena maska?

Čekamo odgovore na ova pitanja. Čekati će ih možda i naši potomci…

U međuvremenu prisjetimo se jedne ‘number station’ poruke koja je stjecajem okolnosti postigla međunarodnu popularnost:

Yankee – Hotel – Foxtrot … Yankee – Hotel – Foxtrot … Yankee – Hotel – Foxtrot …

 

NAPOMENA: autor se pri pisanju ovog teksta koristio većim brojem izvora (članci, komentari, službeni booklet projekta Conet itd) u kojima se često navode kontradiktorni podaci o istim detaljima. Stoga nemojte zamjeriti ukoliko naknadno naiđete na tekstove koji iznose drugačije činjenice.