Vojni radio far, špijunski transponder, postaja koja emitira kodirane podatke ili nešto četvrto?
Kada čujete riječi poput radija, radio stanice, postaje ili kako već, uglavnom zamišljate entitet koji povremeno ili cjelodnevno emitira po određenoj matrici koncipiran program u namjeri podilaženja slušateljima putem glazbe, informacija, kontakt emisija ili čega već ne. Uostalom, takav je model danas općeprihvaćen, i svako bi odstupanje od zadanih načela značilo brzu i sigurnu smrt dotične postaje.
No, izgleda kako diljem svijeta egzistiraju pojedinci (pa i grupacije) kojima ugađanje masama, pa i komercijalna dobit nisu u prvom planu – štoviše, takve ih stvari uopće ne zanimaju. Konkretnih primjera ima uistinu mnogo – u Buenos Airesu, primjerice, egzistira piratska radio postaja koja čitav dan i noć svojim vjernim slušateljima prenosi zvukove vlakova u sustavu gradske podzemne željeznice, dok nekoliko zanesenjaka sa Cornwalla na sličan način svoje malobrojne pratitelje obasipa živim snimkama atlantskih valova koji se razbijaju o izbočene stijene ovog rta.
Ipak, jedna je od najteže dokučivih, te samim tim i najmističnijih radijskih postaja smještena u europskom dijelu Rusije. To se hladnoratovsko dijete, kako se kasnije pokazalo, nalazi u slabo nastanjenoj šumskoj oblasti nedaleko granice s Estonijom i Latvijom, dakle na osjetljivom području koje već desetljećima skriva neke od najtajnijih i najbolje čuvanih ruskih vojnih kompleksa.
Zemljiovid sa približnom lokacijom ‘Buzzera’
Sa ’emitiranjem’ koje se sastojalo, i dan danas još uvijek sastoji od kontinuiranih izmjena zvukova i tišine, ova (uvjetno kazano) postaja započinje nedugo po smrti Leonida Brežnjeva. Transmisija se odvija na kratkovalnom području i traje danonoćno, a omjer zvukova i pozadinske tišine je takav da se u jednoj minuti može čuti od dvadeset do tridesetipet ‘beepova’, ili kako već to želite nazvati, na frekvenciji od 4625 kHz. Spomenute je zvukove teško definirati. Moguće ih je tek približiti nekim poznatim slušnim podražajima, a opisi svjedoka – slušatelja variraju u rasponu od ‘zujanja neispravne električne instalacije koja bi svaki tren mogla planuti’, pa do ‘zvuka sirene za upozorenje na maglu’.
I još jedna satelitska, zahvaljujući NATO tehnologiji
Pažnju ruske i zapadne javnosti – u početku uglavnom radioamatera – ova postaja pridobiva tijekom 1983., u vrijeme kada se oglašavala nizom zamalo preciznih bipova. Do bitinijih promjena u vidu forme signala dolazi 1992., kada nekadašnje visokofrekventne bipove zamjenjuju zujajući tonovi znatno niže frekvencije. U to se vrijeme pojavljuju i prva konkretnja nagađanja o lokaciji izvora ove naizgled besmislene niske kontinuiranih signala. Najprihvatljiviji kandidat postaje vojna oblast Povarovo u blizini Pskova, donekle otvoreno područje na kojemu kretanje ruskih građana i nije u tolikoj mjeri strogo regulirano kao što bi se moglo pretpostaviti. No, tajnoviti emiter koji je u međuvremenu zadobio nadimje Buzzer (zujač) ne prestaje sa iznenađenjima.
Ova slika zorno dočarava jačinu i trajanje signala, a mjerilo uz desni rub omogućuje smještanje istog u određeni frekvencijski ‘belt’
Revni su amateri uočili kako Buzzer ne emitira samo spomenuti niz ponavljajućih zvukova, već povremeno i nekoliko ruskih nacionalnih imena izgovorenih otegnutim muškim glasom: Ana, Nikolaj, Ivan, Tatjana, Roman. Pored toga, u određenim je trenucima bilo moguće ćuti i sasvim uobičajenu ljudsku konverzaciju u pozadini, kao da je mikrofon na nekoliko trenutaka greškom ostao uključen, mada isuviše tihu da bi se moglo razabrati značenje riječi. Stoga sada već bitno narasla vojska istraživača ovog fenomena zaključuje da nije rječ o napuštenom i automatiziranom mjestu, već očito dijelu vojnog (ili nekog drugog) objekta u kojemu se odvijaju i druge aktivosti.
Jedna mirna večer pred ljeto 2011: skupina ruskih urbanih istražitelja je bez problema prodrla do sumnjivog kompleksa ne našavši ništa osim tuge i samoće napuštenog objekta. No, negdje u nutrini i dalje egzistira misteriozni Buzzer!
Iako je skoro tri desetljeća pozivni kod Buzzera glasio UVB76, tijekom ljeta 2010. je izmijenjen. I ne samo on, već i brojni drugi detalji vezani uz tajnovitu postaju. Počelo je petoga lipnja, kada je emitiranje zaustavljeno na nešto manje od 24 sata, no već je idućeg dana bilo nastavljeno kao da se ništa nije dogodilo. Srpanj je protekao u uobičajenom ozračju, no u pojedninim danima kolovoza je bilo moguće uočiti kako se zujajući tonovi skraćuju, odnosno produžuju po određenom obrascu kojeg nije bilo moguće striktno definirati. Sredinom mjeseca opet nastupa jednodnevna tišina nalik onoj sa početka lipnja, a zatim opet normala… sve do 25. kolovoza, kada se u politici ’emitirtanja’ (možemo to i tako nazvati) događaju velike promjene. U 10 sati i trinaest minuta nastupa kratka tišina, svega nekoliko desetaka sekunda, po kojoj slijedi zvuk koraka i laganih metalnih udaraca, što sugerira da je najvjerojatnije netko ušao u prostoriju kako bi obavio određene preinake.
Tako je i bilo – prvog tjedna rujna je uobičajena emisija često prekidana zvukovljem koje je nalikovalo na segmente Plesa malih labuda iz poznate baletne suite Labuđe jezero Pjotra Iljiča Čajkovskog!
Navečer sedmog rujna – točno u dvadeset sati i četrdesetiosam minuta po moskovskom vremenu, u eteru se iznova javlja otegnuti muški glas, jasno deklamirajući niz imena Mihail Dmitrij Ženja Boris. Bio je to jasan znak da je pozivni kod promijenjen, te da po novome glazi MDZB (odnosno, imajući u vidu transkripciju sa ćirilićnog na latinično pismo, MDZhB). To nije bilo sve, jer je potom uslijedila pomalo nejasna poruka
04 079 D R E N D O U T
popraćena nizom naizgled neobjašnjivih brojeva, da bi se iznova javila ‘poruka’
T R E N E R S K I Y
te još duži niz jednako besmislenih znamenki.
…a onda se Buzzer vratio svojem uobičajeno ritmu gotovo strogo odmjerenih zujajućih tonova, otprilike tridesetak u minuti.
Što je Buzzer, i koji su razmjeri misterije, možda i zavjere koja se krije iza njegovog uglavnom monotonog emitiranja? Očekivano, svatko ima svoju teoriju. One najranije su podrazumijevale špijunsku hladnoratovsku postaju koja je informacije skrivala ‘između redaka’, dakle neovisno kako o nosivom valu, tako i onom koji definira podatke. Znalo se tek ono najopćenitije: frekvencija emitiranja od 4625 kHz AM, postojanje glavnog emitera snage od 20 kilovata, pozadinskog snage pet kW, te dipolna antena.
Svejedno, Buzzer je privukao pažnu proučavatelja hladnoratovske vojnopolitičke situacije, hakera, anarhista, pa čak i ufologa!
Onaj osjećaj prolaznosti koji nam nude napuštena mjesta, nekoć središta ljudske aktivnosti. No, nije li ovo samo površinska maska? Buzzer i dalje emitira!
Ukoliko je vjerovati neprovjerenim podacima sa wikipedije, u proljeće 2011. je grupa urbanih istraživača ušla u sada već napuštene vojne objekte u Povarovu, da bi tamo zatekla tek prazne građevine povezane podzemnim hodnicima. Začudo, neonske su lampe tu i tamo uredno obavljale svoj sizifovski posao osvjetljivanja nekad sterilnih a danas vlažnih i ruiniranih hodnika, no nije bilo moguće naći niti jedan jedini trag nedavne ljudske prisutnosti. Fotografirali su emiterske tornjeve, dvije konstrukcije u formi rešetkastih nosača čiji se horizontalni presjek sužava ka vrhovima gdje i dalje neumorno sjaje crvena signalna svjetla za zrakoplove. No, osim činjenice da je prijem na tim mjestima bio izrazito čist i jak, nije nađeno ništa drugo. Stoga su se zadnjih godina pojavile i neke nove teorije po kojima je ovaj kompleks nekoć služio (a ako se dokaže istinitost tvrdnje, možda i još služi) kao neka vrsta radio fara za pilote ruske vojne avijacije. No, to je tek još jedna od mogućih, ali teško dokazivih teorija.
A Buzzer i dalje uznemirava duhove diljem svijeta!
autor: Vjeran Stojanac, 04/11/2018
Arhiva
Neću reći da su Pauci s Marsa odgovorni za moju ljubav prema znanstvenoj fantastici, prije bi to bila slikovnica ‘Pale sam na svijetu’, no Bowie je za mene od prvog susreta bio vanzemaljac. Sa svojim raznobojnim očima (dobro, to i nije baš istina), odijevanjem, mijenama, pjesmama, vizualnim identitetom, osjećajem za trendove, odabirom filmova u kojima je glumio….
Volim proljeće, i dugo mi je trebalo da si to priznam. Vječno sam ponavljala da mi je jesen najdraže godišnje…
Ako ste mislili da su vremena cenzure i bojkota prošlost, varate se. Prije mjesec dana je jedna minorna i opskurna ruska kristotalibanska udruga, ‘Ruski kršćanski centar za ljudska prava’ na vrag zna koji način isposlovala otkazivanje koncerta Laibacha u St. Petersburgu, a razlog je i više no prozaičan: sastav u svojem opusu ima skladbu naziva ‘Sympathy For The Devil’ (inače obradu The Rolling Stonesa), što je fanaticima iz spomenute udruge bilo dovoljno da članove Laibacha proglase sotonistima koji truju rusku mladež; dakle nepoželjnima, No, kakva se agenda u biti krije iza zavjese? Možemo samo nagađati, no u priloženim se zaključcima krije valjda barem djelić istine!
Park Hill Flats u Sheffieldu jedno je od prvih i zasigurno najpoznatijih britanskih tower block naselja, čija je svrha bila u što kraćem roku udomiti što veći broj obitelji u potrazi za stambenim smještajem, kako ratnih beskućnika, tako i pojedinaca koji su u razdoblju poratnog optimizma masovno stizali u industrijske gradove u potrazi za poslom koji bi im omogućio bolje životne uvjete. No, ono što danas dodatno privlači privlači pažnju jedan je grafit koji je preživio sve urbane promjene na ovom području i postao dijelom urbane kulture Sheffielda.
playlist
