KLFM

Neobjašnjivi zvuci iz morskih dubina

Prije otprilike dva mjeseca je na klfm-ovom portalu objavljen zanimljiv, i kako pokazatelji govore; poprilično popularan članak o misterioznoj ruskoj radio postaji znanoj pod kodnim nazivom MDZhB, odnosno pod kolikvijalnim imenom Buzzer, koje bi onimatopejski trebalo referirati na zvukovlje uhvaćeno na prijemnicima. Nije to ništa neobično, pošto diljem svijeta postoji pregršt sličnih postaja čija svrha običnom smrtniku ne može biti jasna, barem ne a priori. No, očito je i kristalno jasno da iza takvih pokušaja u konačnici ipak stoji ljudska namjera.

Srećom, more koje prekriva oko tri četvrtine površine matične nam planete nije baš gostoljubiv medij za inteligentne dvonožne primate koji se odazivaju na ime homo sapiens. Pitate se kakve sad veze imaju oceani i mora sa nedokučivim nizom signala nekakve radio postaje? Kratko i jasno – nikakve. Vodene su površine (i dubine) svoj vlastiti svijet koji živi po pravilima koja tek moramo spoznati. Naše se najsavršenije podmornice rijetko usuđuju spustiti na dubinu ispod dvije stotine metara od vodene linije – izuzeci su rijetki riskantni potezi sa batiskafom – a što li se krije dolje; tek Bog zna! Ili bolje kazati; Stari bogovi, odnosno Elder Things?

Nisu li uzročnici tih jezivih zvukova možda nepoznate životne forme iz vansjkog svemira, poput Cthulhua, Yog-Sothotha ili Nyarlathotepa, strašnih ‘bogova’ iz Lovecraftovog legendarija?

Bilo kako bilo, te su misteriozne i još uvijek najvećim dijelom neistražene dubine izvori brojnih čudnih, misterioznih i pomalo sablasnih zvukova kojima se izvor, odnosno uzrok ne može baš tako lako utvrditi.

Prije no što se upustimo u istraživanje naravi i mogućeg podrijetla takvih zvukova, bitno je spomenuti da oceani svejedno pate od izraženog zvučnog zagađenja. Vibracije brodskih osovina, podrhtavnja podmorskog tla, vidovi komunikacije velikih morskih sisavaca poput kitova; sve su to mogući izvori zvučnih signala koji neupućenog pojedinca možda i mogu zbuniti, no ipak imaju svoj karakteristični zvučni potpis koji uključuje amplitudu i frekvenciju, te lako može, biti prepoznat i eliminiran iz svejedno bogate niske misterioznog morskog zvukovlja.

 

Zov Cthulhua ili bijes Ulma?

Korijeni proučavanja nepoznatih dubinskih zvukova sežu još u vrijeme ‘hladnog rata’, kada je mornarica Sjedinjenih Američkih Država u svrhu otkrivanja prisutnosti ruskih podmornica razvila sustav detektiranja soničnih poremećaja nazvan SOSUS (Sound Surveillance System). Napetosti između dvije velesile popuštaju devedesetih godina dvadesetog stoljeća, a ovaj skupi i složeni splet uređaja dobija novu funkciju, ovoga puta u civilno, odnosno znanstvene svrhe. Važno je napomenuti da je i ranije bilo slučajeva bilježenja podmorskih zvukova koji se nisu mogli pripisati podmornicama, tektonici, niti glasanju nekog poznatog živog organizma; no zbog vojne logike negiranja i ‘zaboravljanja’, ti događaji nikad nisu dospjeli do šire javnosti. Stoga i ne iznenađuje ekspanzija uočavanja neobičnih zvukova od početka devedesetih nadalje.

Slučajnost ili nešto više: izvorište Bloopa, najpoznatijeg od sablasnog morskog zvukovlja leži bezobrazno blizu mjesta na kojemu je H. P. Lovecraft locirao R’lyeh, podmorski grad u kojemu snuju Stari bogovi!

Takva je primjerice i sudbina zvuka nazvanog Bloop, kojeg je godine 1997. registrirala i zabilježila američka Nacionalna administracija za oceanske i atmosferske pojave (U.S. National Oceanic and Ahmospheric Administration, abbr. NOAA). Jedan sitni detalj nije pretjerano zbunjivao znanstvenike, no zato su po pitanju njegove naravi laici isprepleli čitavu mrežu priča. Izvor Bloopa je, naime, lociran na koordinatama od 50 stupnjeva južne zemljopisne širine, te 100 zapadne dužine; dakle negdje u blizini Uskršnjih otoka, poznatih po megalitima u formi neljudskih glava koji su još uvijek predmet oko kojega se lome koplja, no to je tek onaj probavljiviji dio priče. Istinsku paniku među pojedincima sklonim olakom prihvaćanju fantastike je izazvala činjenica da je mjesto na kojemu je Bloop zabilježen udaljeno tek 950 nautičkih milja (nešto manje od 1700 kilometara) od lokacije na kojoj H. P. Lovecraft smješta svoj mitski, izvandimenzijski podmorski grad R’lyeh, gdje navodno hiberniraju Stari bogovi poput Cthulhua, Yog – Sothotha i drugih; dakle bića koja po njegovoj spisateljskoj mašti već eonima prebivaju na dnu oceana čekajući trenutak…

Misterij možda razriješen, jer taj čudni, izuzetno jaki niskofrekventni zvuk svoje podrijetlo vjerojatno duguje profanim pojavama kao što su povremene dubinske seizmičke aktivnosti, pa i naizgled banalna odvajanja ledenih gromada od matične antarktičke ploče, a morski medij sa svojim brojnim razlikama u intezitetu gustoće, saliniteta  ili temperaturnog gradijenta uistinu takve zvučne valove može izobličiti do neprepoznatljivosti! Ali imajte u vidu da je ovo objašnjenje tek posljedica ljudske prirode koja svakom procesu, ma koliko on neshvatljiv ili teško dokučiv bio, mora pronaći uzrok.

Istina može biti znatno drukčija, pa i šokantna, ali zbog svoje jedinstenosti – Bloop se javio samo jednom i trajao oko minutu – teško da će ikada biti dokučena.

 

Bloop je tek početak!

No, Bloop je tek jedan, i – važno je napomenti – uz tzv. Slow Down zasad jedini donekle pojašnjeni čudnovati zvučni efekt iz široke porodice srodnih pojava diljem svjetskih mora i oceana.

Ovaj pak zvuk, čiji naziv jasno sugerira usporavnje, odnosno spuštanje tona ka nižim frekvencijskim registrima podsjeća na zvuk udaljenog mlaznog zrakoplova, a registriran je  iste godine (19. 05. 1997.) nekoliko tisuća milja sjevernije od mjesta na kojemu je uočen Bloop, odnosno u blizini pacifičkog ekvatora, konkretno na 15° južne širine i 115° zapadne dužine. Trajao je oko sedam minuta, a zanimljivo je da je tijekom godine uhvaćen još nekoliko puta. U potrazi za suvislim tumačenjem, znanstvenici i u ovom slučaju okrivljuju pomicanje velikih gromada antakrtičkog leda po zemljanoj podlozi, iako je jedini argument u prilog takvoj teoriji sličnost spektograma oba zvuka. Činjenica da se Slow Down javlja u Atlantiku, pa i u Indijskom oceanu; tisućama milja daleko od eventualnih ledenih ploča baca takvo pojašnjenje ‘u vodu’. Ipak, riječ je o tonu izrazito jakog inteziteta: senzori, odnosno hidrofoni koji su ga zabilježili su od mjesta njegova širenja bili udaljeni više od tri tisuće milja, što otprilike iznosi pet tisuća kilometara!

Jedan od prvih snimljenih podmorskih zvukova jest Upsweep, uočen tijekom kolovoza 1991. na više lokacija diljem Tihog oceana, no najčešće između Ognjene zemlje i Antarktika. Riječ je o dugom, uzlaznom niskofrekventnom tonu, po čemu su znanstvenici olako zaključili da je riječ o glasanju jedne vrste kita perajara, no ta je mogućnost ubrzo otpala pošto je intezitet zvuka prejak čak i bitno veće kitove, a nedostaju mu i promjene visine koje su karakteristične za ‘pjesmu kitova’, čija je temeljna svrha međusobna komunikacija. Nagađalo se i o povezanosti Upsweepa sa morskim strujanjima, odnosno sudaranjem i trenjem vodenih masa različite temperature i gustoće – u prilog ovoj teoriji ide činjenica da je zvuk izrazito jak u proljeće i jesen, ali nije pružen zadovoljavajući model koji bi pojasnio kako ton u tom slučaju nastaje, te zašto nije registriran u slučaju ostalih velikih vodenih gibanja, primjerice Golfske struje. Emile Okal sa Čikaškog sveučilišta je pokušao Upsweep pripisati vulkanskoj aktivnosti, no opet bez iznošenja mehanizama koji bi pojasnili nastanak zvuka.

Sablasni Upsweep, odnosno spektrografski prikaz dotičnog zvuka. Njegovo je podrijetlo isprva pripisivano određenim morskim ogranizmima, no znanost je potvrdila – nema takvog bića koje bi moglo biti odgovorno za monotnu i prodornu tutnjavu!

Bilo kako bilo, ovaj se ton i dalje povremeno registrira diljem Pacifika, a jedino što se može sa sigurnosću poreći jest njegova povezanost sa biomorfnim izvorima – isuviše je monoton i uniformiran da bi se tumačio kao manifestacija glasanja nekog živog organizma!

 

Teorije i opovrgavanja

Train (vlak), tako imenovan zbog sličnosti sa zvukom tutnjave udaljene željezničke kompozicije je registrian petog ožujka 1997., dakle iste godine kada su zabilježeni Bloop i Slow Down. Kao i u slučaju Upsweepa, pokušano je opravdati podrijetlo tog poprilično sablasnog tona kroz gibanja morskih struja. Te se teorije barem drži znanstvenik i poznati istraživač ove tematike Christopher Fox, koji je 2002. izjavio kako gibanje fluidnih masa mora izazvati neku vrstu vibracija, kao što upuhivanje zraka u duhačke instrumente rezultira treperenjem zvučnog stupca. Dalje, tvrdi da se pri poklapanju određenih uvjeta nalet morske struje na ogromne podvodne grebene može izazvati zvučni efekt.

Po nekim se medijima proširila vijest kako u Trainu nema ništa neobično niti nadnaravno, te da je riječ tek o glasovnom izričaju određenih životnih oblika kao što su cefalopodi. Morski su biolozi odmah pobili ovu laičku teoriju, pošto sipe, lignje i srodna bića nemaju unutarnje praznine ispunjene zrakom ili nekim drugim plinom koji bi opravdao nastanak takvog zvuka, ujedno naglasivši kako bi biće odgovorno za Train trebalo biti uistinu divovskih razmjera kako bi posjedovalo rezonantni prostor, a najveći uočeni glavonošci ne prelaze petnaestak metara, od čega ionako gro duljine otpada na krakove.

Još je jedan akademski pokušaj dešifriranja ovog tona neslavno propao. U travnju 2002. je održan redoviti susret Američkog seizmološkog društva (Seismological Society of America) u kanadskom gradu Vicoria, British Columbia. Ovdje je spominjani Emile Okal izno teoriju po kojoj Train nije ništa drugo do manifestacija gibanja ogromnog ledenog brijega B-15B površine oko 4000 kvadratnih kilometara, koji se nešto prije odvojio od Rossovog štita na Antarktiku, no nije uspio dokučiti na koji način ta gromada generira zvuk – grebanjem ocenaskog tla, ispuštanjem vode ili pak određenom rezonancijom u zračnim komorama zaroblenim u ledu. U svakom slučaju, niti jedna od navedenih mogućnosti ne bi mogla proizvesti jednolični zvuk frekvencije od svega nekoliko herca.

Izgleda da je ljeto 1997. uistinu omogućilo bogatu berbu misterioznog zvukovlja, što je dodatno pojačalo tadašnju aktualnu euforiju oko paranormalnih pojava – sjetimo se, bilo je to vrijeme masovne popularnosti televizijske serije The –X- Files, a čitava se priča oko izvanzemaljskog pitanja intezivirala zbog pedesete obljetnice još nerazjašnjenog pada UFO-a u Roswellu, New Mexico, te crno-bijelog filma sa prikazom navodne obdukcije Sivog aliena, kojega je u opticaj pustio stanoviti Ray Santili. U takvoj vreloj atmosferi istražiteljima nije promakla pojava još jednog čudnovatog zvuka.

Whistle (zvižduk) je zabilježen sedmog srpnja 1997., nekih 1700 milja zapadno od Costa Rice. Za razliku od prethodno navedenih slučajeva, snimljen je tek jednim hidrofonom, a sve mogućnosti koje bi referirale na njegovo podrijetlo ostaju na razini praznih naklapanja. Zvuči poput vrenja vode u loncu, što ne umanjuje njegovu tajnovitost, mada zbog frekvencijskog pojasa od 1 do 6 Hz pojedini znanstvenici smatraju da je riječ o sudaranju i miješanju morskih struja, no kao i u slučaju Upsweepa, i ovdje sve ostaje na pretpostavkama.

Spektrogram zvuka nazvanog Whistle, u frekvencijskom rasponu od jednog do šest herca – preniskog da b ga ljudsko uho registriralo, no svejedno opako postojećeg

 

Zasad – bez odgovora!

Niz neobjašnjenih podmorskih zvukova kronološki zaključuje Julia, koju je NOAA registrirala prvog ožujka 1999. Zvuk je bio toliko glasan da se mogao zabilježiti gotovo čitavom ekvatorijalnom duljinom Tihog oceana, mada je njegov pretpostavljeni epicentar oko 1500 milja zapadno od Perua, dakle relativno blizu izvoru Slow Downa. Julia je trajala tek petnaest sekundi, a dežurni su je skeptici odmah neutemeljeno proglasili za još jednu posljedicu mrvljenja antarktičkog leda.

Navedeni su tek neki zabilježeni zvukovi čiji se izvor krije u morskim dubinama, a do današnjeg dana nije lociran niti objašnjen. Možemo biti sigurni da je to tek dio široke lepeze sličnih pojava kakve se svakodnevno zbivaju uzduž i poprijeko svjetskih mora i oceana. Činjenica je da nešto (ili netko) proizvodi te tonove, no znanost je po tom pitanju zasad prilično rezignirana, što je posljedica nemogućnosti pružanja striktnog i konciznog odgovora.

Seizmika, strujanja, led, nepoznati oblici života iz dubina, ili možda čak i izvanzemaljci? Svaka od ovih pretpostavki ima svoje pobornike i protivnike, kao i argumente za i protiv. Jednog ćemo dana definitivno doznati istinu, no pitanje je koliko je taj trenutak udaljen od nas; radi li se možda tek o mjesecima i godinama, ili čitavim generacijama…

Uostalom, čovjek je znatiželjno i inteligentno biće sklono tkanju vlastitih teorija, pa tako i potencijalni čitatelji ovog teksta mogu stvoriti vlastitu hipotezu o tim čudnim i pomalo sablasnim tonovima koji i ovoga trenutka odzvanjaju u miljardu ipo kubičnih kilometara beskrajnih oceana u kojima je jednoč začet život, i koji još uvijek kriju nebrojene tajne.

 

Vjeran Stojanac/KLFM, 30. 04. 2013.