KLFM

Teufelsberg – napušteno špijunsko oko nad gomilom ruševina

Ispred mene nepomično je ležao kadaver američke baze za prisluškivanje. Izgledalo je da olupine s najvećom pomnošću još uvijek obavljaju svoje nekadašnje poslanstvo. Samo što sada ne prisluškuju neprijatelja unaokolo, nego samog zloduha ispod sebe. Njegova poruka bila je dešifrirana na svakom od popucalih zidova.

— Aleš Šteger: Berlin (po prijevodu Ede Fičora) —

Krajnji je jugozapad Berlina izrazito pitomo područje protkano bujnim šumskim površinama te brojnim jezerima, većinom mrtvim odvojcima rijeke Havel koja prolazeći tuda u svojem stoljetnom, neprekidnom tijeku stremi ka uviru u Elbu. No, zadnjih pola stoljeća tim krajolikom dominira umjetno stvoreno brdo na čijem plosnatom vrhuncu još uvijek nekim proteklim vremenima svjedoče ostaci radarskih kupola, vidljivi praktički iz čitavog grada.

Prije i za vrijeme drugog svjetskog rata, ovo je područje udomljavalo nacističku vojnu školu, koju su savezničke bombe u završnim akcijama oslobađanja Berlina pretvorile u neprepoznatljivu hrpu ruševina – kao uostalom i veći dio grada, kako bi netko mogao već primjetiti uz opravdanu dozu gorke ironije.

Pogled na vrh Teufelsberga iz zraka. Fotografija datira iz ranih osamdesetih.

Nedugo nakon pada zloglasnog režima, koji je koincidirao sa prvim natruhama kolektivne katarze, stanovnici devastiranog grada pokušavaju popraviti ono teško popravljivo. Ne žele trošiti ono malo preostale snage na beskoristno i kontraproduktivnio samosažaljivanje, već samoinicijativno pokreću prve akcije obnove. Život teče dalje – treba ukloniti ostatke svih zgrada koje se opiru bilo kakvoj mogućnosti dovođenja u kakvo takvo funkcionalno stanje, a takve nažalost prevladavaju u poslijeratnom podijeljenom Berlinu. Obližnje četvrti Charlottenburga, Westenda, Wilmersdorfa i Schönberga su, zahvaljujući koncentraciji objekata Wehrmachta i topništva protuzrakoplovne obrane platile visoku cijenu – dovedene su praktički do stanja površine Mjeseca. S rastućim zanosom obnove, stanovnici ovog područja, koje u međuvremenu potpada pod britansku okupacijsku zonu organiziraju koordinirano uklanjanje nemjerljivih hrpa ruševina, planski ih odvozeći na uzvisinu također sazadanu od izobličenih ostataka škole u kojoj su se donedavna obrazovali časnici koji su trebali pokoriti Svijet u ime nadmoćne germasnke rase. Istovremeno nastojeći spriječiti nicanja sličnih ‘brežuljaka’ diljem grada, vlasti donose odluku o ovoj rastućoj, umjetnoj tvorevini kao službenom stovarištu ostataka zapadnih djelova blještavog prijeratnog Velegrada.

Položaj Teufelsberga u kontekstu šireg Berlina. Za precizniju i veću mapu kliknite na sliku!

Kamioni s gomilama građevinskog otpada pristižu u doslovice neprekidnom nizu, pa ovo sablasno brdo raste iz dana u dan, tako da koncem pedesetih doseže volumen od 75 miljuna prostornih metara, te visinu od otprilike osamdesetak metara nad morem, što ga pretvara u najvišu kotu na području šireg Berlina. U to se vrijeme i službeno počinje koristiti naziv Teufelsberg (vražje brdo), i to ne zbog nevesele sudbine koja ga je iznjedrila, već po postojećem toponimu, obližnjem jezeru Teufelsee. Tada ovo brdašce postaje i predmetom urbanog planiranja, na način da se na zapadnim obroncima uređuje skijaška staza blagog nagiba koja će, nažalost uskoro biti ugašena i zaboravljena. Iako bi teren namijenjen bilo kojem vidu rekreacije i sporta vrlo brzo zasjao kao melem na duhovnoj rani  iscrpljenog, raskomadanog i praktički ubijenog grada,  zapadne su okupacijske vlasti imale u vidu sasvim drukčije namjere.

Jedna od rijekih preživjelih radarskih kupola

Početkom šezdesetih, dakle upravo u vrijeme kada podizanjem po zlu čuvenog ‘zida’ hladni rat ulazi u novu, zahuktalu fazu, vojni vrh Sjedinjenih Država u koordinaciji sa svojim NATO partnerima donosi odluku o uspostavi radarske baze na vrhu Teufelsberga. U relativno kratkom vremenu novonastali kompleks poprima konkretne oblike i započinje sa radom. Funkcija ove uočljive strukture sa stršećim radijskim odašiljačem i četirima karakterističnim bijelim radarskim sferama očita je i jasna kako građanima Berlina, tako i vojnom vodstvu tzv. Njemačke Demokratske Republike i čitavog Varšavskog pakta. Taj je istureni špijunski punkt, jedva kilometar udaljen od teritorija pod nadzorom Sovjeta zamišljen kao uvijek budno oko i uho koje će pratiti kreatanja suparničkih snaga, no u prvom redu presretati njihove radio poruke.

U tim se blještećim kupolama, čije ostatke suvremeni slovenski književnik Aleš Šteger (Berlin, 2009.) uspoređuje sa monstruoznim kuglama sladoleda kriju zdjelaste antene, te rotirajući radarski emiteri/prijamnici od kojih najveći ima promjer dvanaest metara, dok zgrade u njihovu podnožju kriju sofisticiranu elektroničku opremu – uostalom, šezdesete su doba promptong prijelaza s korištenja nezgrapnih i volumenski nepraktičnih vakuumskih cijevi na bitno efikasniju tranzistorsku poluvodičku tehniku.

Nepotvrđene urbane legende spominju postojanje široke vertikalne cijevi (navode se i odvojci u horizontalnom smijeru od iste, po čemu bi unutrašnjost Teufelsberga trebala predstavljati pravi pravcati labirint!) koja se pruža do samog dna ovog umjetnog brijega, i koja bi u slučaju izravne opasnosti zaštitila najveći dio sustava njegovim spuštajem u dubinu. Također, pripadni su artefakti djelovali na širokom pojasu elektromagnetskog spektra, tako da je posao presretanja pojedinih signala vjerojatno bilo moguće obavljati i iz unutrašnjosti tog dobrim dijelom šupljeg  brijega, bez straha od gubitka snage nosećih valova. Po nekim je tvrdnjama instalirana aparatura služila i za praćenje prometa avijacije Varšavskog pakta, a polumjer dometa je iznosio zamalo tisuću kilometara – sasvim dovoljno za prekrivanje zračnog prostora većine zemalja pod ruskom stegom, no vjerojatnija je ipak varijanta po kojoj je takvim sustavom osiguravano nesmetano prometovanje civilnih i transportnih zrakoplova ka ključnim zračnim lukama Tegel i Tempelhof. Izolacija grada iz kasnih četrdesetih, jedva savladana kontinuiranim zračnim mostom je očito bila dobra škola, tako da zapadni saveznici nisu željeli riskirati eventualne slične pogreške u budućnosti!

Teufelsberg: noćni pogled ka istoku, prema srcu Berlina. U prednjem je planu Funkturm, a lijevo u daljini televizijski i telekomunkacijski toranj na Alexanderplatzu.

Kažu pojedinci (treba li im vjerovati?) kako kompleks na vrhu Teufelsberga sedamdesetih dobiva novu ulogu – navodno prelazi pod ingerenciju Agencije za nacionalnu sigurnost Sjedninjenih Država (nepopularna NSA), te postaje komponentom globalnog sustava za praćenje poznatog kao Echelon. Koliko u toj tvrdnji ima istine teško je kazati, posebice stoga što postojanje dotične mreže nikad nije javno obzanjeno niti dokazano, a sve te nasumično komponirane, improvizirane verzije već debelo zadiru u nezahvalan teren teorija zavjere.

U svakom slučaju, po rušenju Berlinskog zida i tom događaju posljedičnom ujedinjenju Njemačke, ovaj toliko misteriozni i gradskom obzoru vizualno nametljiv kompleks postupno ali sigurno gubi na značaju. Posljednji američki i britanski časnici napuštaju objekt tijekom 1992., ostavivši za sobom tek gole zidove objekata nekoć znanih pod kodnim imenima 1425, 1453, 1456, 1457, 1458, 1466, 1475 i 1455 (ovaj potonji je najvjerojatnije djelovao pod autonomnom britanskom upravom), a neki od spomenutih su u potpunosti demolirani s ciljem brisanja tragova ikoje djelatnosti (konkretno, 1456, 1457 i 1466).

Tlocrt objekata NATO-a na vrhu Teufelsberga. Veći dio istih je danas u potpunosti devastiran

Vrh Teufelsberga, te umjetnim putem kreirane najviše berlinske točke i dalje nosi ožiljke istovremeno nesretnog i na neki pomalo morbidan način romantičnog razdoblja hladnog rata. Popnete li se na popularne gradske vidikovce poput Funkturma u Wilmersdorfu ili Fernsehturma, ikoničkog televizijskog tornja na Alexanderplatzu, pa kroz zgasito difuznu svjetlost sutona pogledate ka zapadu, na samim ćete okrajcima urbanog berlinskog tkiva, tamo gdje posljednji kvadri stambenih blokova ustupaju svoje mjesto pastoralnoj idili Potsdama uočiti rumenilo zalazećeg Sunca u krvavocrvenom odsjaju na još uvijek preživjelim stršećim kupolama radara na Teufelsbergu.

Istina, priča o tajnovitom vojnom kompleksu koji je nekoć bdio nad zapadnim četvrtima danas ujedinjenog Berlina niti izdaleka nije zaključena. Gradske vlasti iz njima znanih razloga ovo područje i dalje drže pod nekom vrstom ‘brave’ – ruševine su stalno nadzirane putem CCTV kamera i prisutnošću zaštitara, mada je tijekom dana u organiziranoj pratnji moguće pristupiti tim reliktima hladnog rata.

Možda će urbani istraživači svojim gerilskim metodama jednom prodrijeti u samo srce tvorevine sazdane od sravnjenih ostataka prijeratnog Berlina, te dokučiti njezine posljednje tajne?

Ne mogu garantirati. Možda.

Do tada – Auf Wiedersehen!

Vjeran Stojanac