KLFM

Osjetilna sinestezija

Volim Marshalla McLuhana.

Mediji su čovjekovi produžeci. Kao takvi, svaki od njih je poruka. Medij je poruka u operativnom i praktičnom smislu; osobne i društvene posljedice svakog medija kao svakog našeg produžetka rezultat su novih razmjera što ih u naše živote uvodi svaka nova tehnologija. Sadržaj ili program svakog medija uvijek je neki drugi medij, dok je poruka svakog medija promjena razmjera, brzine ili uzorka koje unosi u ljudske odnose. Medij određuje i nadzire razmjere i oblike ljudskog udruživanja i djelovanja. Tehnika strojne tehnologije je fragmentacija, strojna tehnologija restrukturira ljudski rad i udruživanje. Ona je fragmentarna, centralistička i površna u oblikovanju ljudskih odnosa. S druge strane, automatska tehnologija je integralna i decentralistička. Automatizacija donosi istodobnost, a ne slijed.

McLuhan razlikuje vruće i hladne medije. Vrući medij produžuje jedno osjetilo u visokoj definiciji. Visoka definicija je stanje zasićenosti podacima koje ne ostavlja mnogo prostora za dopunjavanje ili dovršavanje, odnosno iziskuje malo sudjelovanje. Hladni mediji čine suprotno, oni potiču na znatno sudjelovanje ili dopunjavanje. Dok hladni mediji uključuju, vrući mediji isključuju.

Specijalističke tehnologije rasplemenjuju. Nespecijalistička električna tehnologija iznova uplemenjuje.

Stoga što ne moraju svladavati specijalističke navike, neindustrijske kulture sposobnije su u suočavanju s električnom tehnologijom.

Pojave se kroz svoj razvojne faze evolucijom preokreću. Povećanje brzine od mehaničkih do trenutnih električnih oblika pretvara eksploziju u imploziju, odnosno sažimanje. Svako mjesto postaje središte.

Opsjednutost starijim uzorcima mehaničke, jednosmjerne ekspanzije od središta prema rubovima više nije primjenjiva na naš električni svijet. Elektricitet ne centralizira, nego decentralizira.

Svi su produžeci pokušaji održavanja ravnoteže. Kad sposobnost percepcije nije u stanju odrediti i izbjeći uzrok podražaja, tijelo pribjegava samoamputaciji. Čovjek je potaknut da vrstom autoamputacije produžuje razne dijelove svog tijela. Protiv podražajnih pritisaka borimo se pomoću otupjelosti ili šoka; živčani sustav može podnijeti pojačavanje jedino ako je osjet otupio ili je blokiran. Stoga je samoamputacija neposredno olakšanje krajnje napregnutosti središnjeg živčanog sustava. Tijelo sačinjava skupinu potpornih i zaštitnih organa središnjeg živčanog sustava, ono je odbojnik protiv iznenadnih promjena podražaja u fizičkoj i društvenoj sredini. No, električnom tehnologijom čovjek je produžio, postavio izvan sebe živi model središnjeg živčanog sustava. Na taj način središnji živčani sustav više nije u stanju pouzdati se u zaštitu tjelesnih organa. To je posljedica uzastopnih mehaniziranja različitih organa. Svaki pronalazak ili tehnologija produžetak je ili samoamputacija fizičkih tijela. Novi produžetak kreira nove ravnoteže među ostalim organima i produžecima tijela. Upotrebom tehnologija ravnamo se prema njima. Promatrati, upotrebljavati i opažati produžetak u tehnološkom obliku znači prihvaćati ga. Tehnologija neprestano mijenja čovjeka, a čovjek uvijek pronalazi nove načine promjene tehnologije. Gomilanje pritisaka i podražaja potiče inovacije kao protunadražajna sredstva. Društvenu energiju čine tehnologije.

Budući da je naš središnji živčani sustav strateški otupljen, zadaci svjesne svijesti i poretka prenose se na čovjekov tjelesni život, tako da on prvi put postaje svjestan tehnologije kao produžetka svojeg fizičkog tijela.

Tehnologije su načini pretvaranja jedne vrste znanja u drugu. Prethodne tehnologije su djelomične i fragmentarne. Električna tehnologija je potpuna i obuhvatna. Organizam koji u njoj sudjeluje posjeduje mozak koji se nalazi izvan lubanje i živce koji su izvan kože. Cjelokupan čovjekov posao je učenje i znanje.

Električni mediji: dubinsko sudjelovanje svih osjetila

U govornom području na dramatičan način sudjeluju sva osjetila. Osjetilno sudjelovanje svojstveno je kulturama u kojima pismenost nije prevladavajuće iskustvo. Kultura kojoj nedostaje vizualni naglasak pismenosti ne priznaje navike individualizma i privatnosti. Pisana riječ u slijedu iznosi ono što se u govornoj riječi zbiva brzo i implicitno. U govoru prevladava težnja za reagiranjem na svaku nastalu situaciju tonom glasa i gestom. S druge strane, pisanje je specijalistička radnja u kojoj ima malo mogućnosti ili potreba za reakcijom.

McLuhan spominje Henrija Bergsona i njegovo shvaćanje jezika kao ljudske tehnologije koja je narušila i umanjila vrijednosti kolektivnog nesvjesnog. Prema Bergsonu, čovjekova bi inteligencija bez jezika ostala potpuno vezana za predmete svoje pozornosti. Jezik i riječi nisu potrebni električnoj energiji.

Elektricitet pokazuje put prema produžetku procesa svijesti, u svjetskim razmjerima, i bez ikakve verbalizacije.

McLuhan pronalazi podudaranje između premošćivanja jezika u korist opće kozmičke svijesti i Bergsonovog kolektivnog nesvjesnog. Elektronička tehnologija ugrožava tehnologiju pismenosti, odnosno fonetsko pismo, jer pretpostavlja obuhvatnu i sudioničku govornu riječ specijalističkoj pisanoj riječi. Fonetska pismenost pojedinca oslobađa plemenske mreže – ta činjenica nema nikakve veze sa sadržajem alfabetiziranih riječi, već je posljedica raskida između čovjekova slušnog i vizualnog doživljaja. Fonetsko pismo u svakoj pismenoj kulturi umanjuje ulogu ostalih osjetila. Ono predstavlja linearno strukturiranje racionalnog života, niz povezanih dosljednosti. No, cjelokupno područje svjesnosti koje postoji u svakom trenutku svijesti ne odlikuje se linearnošću i sekvencijom. Autor se poziva na Davida Humea koji je ustvrdio kako nijedan slijed, prirodan ili logički, ne upućuje ni na kakvu uzročnost. Priroda slijeda isključivo je dodatna, a ne uzročna.

Pisanu riječ isprva su prenosili glasnici. Transport je komuniciranje, a svaki njegov oblik osim što nosi također mijenja i preobražava pošiljatelja, primatelja i poruku. Sve tehnologije produžuju tjelesni i živčani sustav. Povećanje moći i brzine donosi raskol koji mijenja organizaciju. Ubrzanje omogućava stvaranje središnje-rubne strukture, no današnje ubrzanje nije spora eksplozija od središta prema rubovima, nego trenutna implozija i uzajamno miješanje prostora i funkcija. Danas ubrzanje teži potpunosti, ukida prostor kao glavni čimbenik u društvenom uređenju te na taj način pretvara fizički problem u psihološki.

Brojevi, izraženi u bogatstvu ili gomilama, pokreću dinamičku težnju razvoju i povećavanju. Broj odvaja pojedinca od skupine u prostoru, mišljenju i radu, omogućavajući privatnost, “točku gledišta” i specijalizaciju. Fonetsko pismo i brojevi bili su prva sredstva za čovjekovo fragmentiranje i rasplemenjivanje. Dok pismo produžuje i odvaja vid, najneutralnije i najobjektivnije osjetilo, broj to isto čini s osjetilom opipa, najintimnijom aktivnosti i djelatnosti koja nas najviše povezuje s drugima. S porastom pismenosti, brojevi su stekli svoju snagu, a pojava broja u nekoj kulturi dovodi do razvoja vizualnog naglaska. Nepismena se društva malo služe brojevima.

U električno doba broj se iznova ujedinjuje s vizualnim i slušnim doživljajem. Fragmentiranje pomoću vizualnog isticanja označava izdvajanje trenutka u vremenu ili položaja u prostoru koje ostaje izvan dosega dodira, sluha, mirisa i kretanja. Ali, kao posljedica brzine pojavili su se odnosi koji se ne mogu vizualno predočiti. Električna tehnologija umanjuje važnost osjetila vida te nudi povezanost osjetila, sinesteziju. Kao norma “racionalnog” života dugo je vrijedio ujednačen, povezan i vizualan poredak, stoga električno doba trenutnih i nevizualnih oblika uzajamnog povezivanja dovodi do nesnalaženja u određivanju “racionalnog”.

Proizvodnja robe prirodno se povećava njezinom uporabom. Društveno sredstvo produžavanja i proširivanja rada i vještine u lako dostupnom i prijenosnom obliku je tiskani novac. Kao društveni medij ili produžetak unutarnje želje i pobude, novac stvara društvene i duhovne vrijednosti, ali je, poput pisma, i specijalistička tehnologija koja razdvaja rad i ostale društvene funkcije. Pismo pomaže uspostaviti valute, ujednačenost robe i sustav utvrđenih cijena, a tisak psihološki omogućuje ujednačenost i ponovljivost. Unutar trenutne električne međuovisnosti, vizualni čimbenik uzmiče iz društvene organizacije i osobnog iskustva. Rad je zamijenjen protokom informacija te se novac kao riznica rada stapa s informacijskim oblicima kredita i kreditne kartice. Komercijalna razmjena pojavljuje se kao razmjena samih informacija što označava približavanje prirodi plemenskog novca. Plemensko društvo ne zna za specijalnosti posla i rada, ono ne specijalizira novac. U nepismenom svijetu ne postoji “rad”, već cijeli čovjek. Rad počinje podjelom rada i specijaliziranjem funkcija i zadataka u sjedilačkim poljoprivrednim zajednicama.

U doba računala još jedanput potpuno sudjelujemo u svojim ulogama. “Posao” u električno doba ustupa mjesto posvećenosti i predanosti, kao u plemenu.

Vrijeme se na Zapadu doživljava kao zbivanje između dviju točaka. Vizualne, apstraktne i ujednačene jedinice sačinjavaju zapadnjački osjećaj vremena kao trajanja. Sat, prema uzoru na tekuću vrpcu, proizvodi ujednačene sekunde, minute i sate. S druge strane, električna je tehnologija organska i nemehanička po težnjama koja pobijeđuje satno vrijeme brzinom. Osnovna funkcija medija je pohranjivanje i ubrzavanje informacija. Zapadnjačka znanost dugo je ovisila o vizualnom čimbeniku, ali vizualne informacije ne mogu se verbalno pohraniti. Elektricitet nudi višestruka nevizualna sredstva za pohranjivanje i pronalazak informacija.

Tisak je pikturalan iskaz koji se precizno i neograničeno može ponavljati, sve dok tiskarska površina to izdrži. Bit tiska je u ponovljivosti. Tiskana riječ nameće društveni zahtjev za vizualnom prezentabilnošću. U psihičkom pogledu pojavljuje se kao produžetak vizualne sposobnosti, osnaživanje perspektive i utvrđene točke gledišta. U društvenom pogledu ona je tvorac nacionalizma, industrijalizma masovnog tržišta, sveopće pismenosti i obrazovanja. Tisak je za vrijeme renesanse služio oslobađanju psihičkih i društvenih energija. Odvajao je pojedinca iz tradicionalne skupine, i istodobno davao uzor združivanja pojedinaca pri gomilanju moći. Takva moć akcije bez reakcije, odmak i nesudjelovanje, predstavlja smetnju u elektroničko doba. Tisak je dokrajčio skolastički režim usmene rasprave. Tipografija je bila medij kojim se moglo glasno i odlučno obraćati svijetu.

Nacionalizam se javio kao snažna nova vizualna slika sudbine i statusa skupine, a ovisio je o brzini kretanja informacija za kakvu se prije tiska nije znalo. Nacionalizam kao slika danas i dalje ovisi o tisku, ali protiv sebe ima sve električne medije.

Trenutne posljedice električnog protoka informacija zahtijevaju promišljen cilj u objavljivanju vijesti i postupanju s njima. U diplomaciji odluke se objavljuju prije nego što su donesene kako bi se utvrdile reakcije koje bi mogle slijediti kada se odluke donesu. Elektronička brzina uključuje cijelo društvo u proces donošenja odluka, odriče se jasne točke gledišta te negira predstavljanje i delegiranje. To čini razliku između knjige i novina. Tiskana se riječ koristi tehnikom ujednačenog tona, održavanjem jedne razine tona i stava prema čitatelju od početka do kraja. Riječ je o usklađivanju pisanog diskursa s tiskanom riječi. Mozaičko obilježje novinskog formata prikazuje isprekidane raznovrsnosti i nelogičnosti običnog života. Novine su vruć medij; vijesti ne treba samo javljati nego i skupljati, praviti. Tisak je svakodnevna akcija i fikcija ili napravljena stvar od sveg i svačeg u zajednici, slika ili poprečni presjek zajednice. No, prividnost ili fiktivnost oduvijek prožima medije. Objavljivanje vijesti nije ponavljanje događaja i izvještaja, već izravan uzrok zbivanja.

Helena Šantić