KRCLjP : Laibach 1 : 0 (zasad)
Ako ste mislili da su vremena cenzure i bojkota prošlost, varate se. Prije mjesec dana je jedna minorna i opskurna ruska kristotalibanska udruga, ‘Ruski kršćanski centar za ljudska prava’ na vrag zna koji način isposlovala otkazivanje koncerta Laibacha u St. Petersburgu, a razlog je i više no prozaičan: sastav u svojem opusu ima skladbu naziva ‘Sympathy For The Devil’ (inače obradu The Rolling Stonesa), što je fanaticima iz spomenute udruge bilo dovoljno da članove Laibacha proglase sotonistima koji truju rusku mladež; dakle nepoželjnima, No, kakva se agenda u biti krije iza zavjese? Možemo samo nagađati, no u priloženim se zaključcima krije valjda barem djelić istine!
I was around when Jesus Christ
Had his moment of doubt and faith
And I made damn sure that Pilate
Washed his hands, and sealed his fate
Pleased to meet you, hope you guess my name
But what’s puzzling you is the nature of my game!
Ove jeseni Laibach neće odraditi najavljeni koncert u Sankt Petersburgu. Također niti u ikojem drugom ruskom gradu, a dotična ‘zabrana’ vrijedi do opoziva. Iznešeno vas navodi da pomislite kako je riječ o odluci službene Moskve, no istina je mnogo slikovitija. Proglas kojim se ovoj kultnoj umjetničkoj instituciji uskraćuje gostoprimstvo na tlu najveće svjetske države dolazi iz njedara jedne sitne, donedavno anonimne organizacije, Ruskog kršćanskog centra za ljudska prava (u daljnjem tekstu RKCLJP). Riječ je, dakle, o jednoj od onih ekstremističkih skupinica čiji pripadnici glasno laju ali slabo ujedaju, vrlo nalik našim lokalnim, Hrastu, U ime obitelji i sličnima. Zašto je onda taj bijesni urlik nekolicine opskurnih kršćanskih talibana postao pravilo za kojim će se povinovati organizatori koncerta i protiv kojeg čak i istupi najeksponiranijih oporbenih čelnika poput, primjerice, Alekseja Navalnog nemaju nikakav učinak?
I stuck around St. Petersburg,
When I saw it was time for a change
I killed the Czar and his ministers
Anastasia screamed in vain
I rode a tank, held a General’s rank
When the Blitzkrieg raged,
And the bodies stank
Pleased to meet you, hope you guess my name
But what’s puzzling you is the nature of my game
Izgovor čelnika RKCLJP-a te sljedno tome i organizatora otkazanog nastupa jest banalan: Laibach još od 1989. na svojim nastupima izvodi skladbu pomalo provokativnog naslova Sympathy for the Devil (ovaj je izbor vjerojatno trebao ukazati na tada bujajući nacionalizam u vidu Miloševića i društva) što bi po njihovoj logici jasno trebalo ukazivati na sotonizam koji nipošto nije dobrodošao u Putinovom carstvu gdje se fašistički skupovi prešutno toleriraju, no iskazivanje seksualne orijentacije strogo zabranjuje. Stoga bi koncert Laibacha, bez obzira što pjesma Sympathy for the Devil nije uvrštena u repertoar post-Spectre turneje, mogao mlade plavokose i ponosne Ruskinje i Ruse navući na krivi put štovanja samog nečastivog, a time se otvaraju vrata njegovim sinovima, bjelosvjetskim demonima čiji je jedini cilj uništiti majčicu Rusiju i njezinu tisućljetnu kršćansku kulturu. Mogli bi doći Alice Cooper, Marilyn Manson ili ,ne daj Bože, Neil Gaiman osobno!
Posebno je zanimljivo što se RKCLJP zadržao tek na naslovu pjesme, zaključujući kako ima posla s opakim sotonistima, a da se njegovi vodeći ljudi nisu ni riječju oglasili o samom tekstu pjesme koji Lucifera spominje kao potpirivača Oktobarske revolucije, pa i onu mračnu silu koja je likvidirala carsku obitelj Romanov, uključujući i misterioznu princezu Anastaziju.
Sad se moramo zapitati tko tu koga jebe u mozak. RKCLJP nema značaj ali ima, izgleda, utjecaj. To što im nisu smetali lanjski nastupi Laibacha u Moskvi i Sankt Petersburgu (30. 11. i 1. 12. 2013.) samo govori kako razlog ovakve reakcije koja je dovela do otkazivanja treba tražiti negdje drugdje.
I watched with glee while your kings and queens
Fought for ten decades, for the God they made
I Shouted out “Who killed the Kennedys?”
When after all… it was you and me
Let me please introduce myself
I’m a man of wealth and taste
And I lay traps for troubadours
Who get killed before they reach Bombay
Pleased to meet you, hope you guess my name
But what’s puzzling you is the nature of my game
Znamo da su odnosi Rusije i Zapada na najnižoj točki još od svršetka hladnog rata, no treba li ovu odluku promatrati kroz prizmu aktualne političke i gospodarske situacije? Laibach se tijekom karijere često dvosmisleno, no uglavnom podrugljivo odnosio prema instituciji Sjevernoatlanskog saveza, odnosno NATO-a (istoimeni album iz 1994.), ulozi Sjedinjenih Američkih Država u kreiranju suvremene svjetske politike (govor Petera Mlakara pred američke koncerte u sklopu Volk turneje 2007.), pa i prema EU (album Spectre, 2014.). To što je slovenski nacionalni identitet važan dio njihova koncepta nema nikakve veze sa slovenskom politikom koja je zadnje desetljeće u nježnom zagrljaju NATO-a i EU. Dakle, zakomplicirano do vraga, da se tako izrazim.
Da bude još zanimljivije, Sympathy for the Devil je u verziji Laibacha tek cover, odnosno obrada izvorne pjesme The Rolling Stonesa s albuma Beggars Banquet iz 1968. Istini na volju, ta je skladba i ranije izazivala kontroverze, a može se reći da ju je od početka pratila zla sudba. Po njezinoj su se objavi oglasile neke europske i američke kršćanske udruge.
Slična problematika nije zaobišla ni po zlu čuveni koncert The Rolling Stonesa održan 6. prosinca 1969. u Altamontu, CA, na kojemu je ubijen osamnaestogodišnji Afroamerikanac Meredith Hunter. Iako su prvotne glasine tvrdile kako se incident dogodio tijekom izvođenja Sympathy for the Devil, naknadno se ustanovilo kako ta priča ne drži vodu, pošto je ipak bila riječ o Under My Thumb, dok je sporna skladba izvedena ranije tijekom programa.
Svejedno, ništa nije bilo sporno kada su The Rolling Stones dotičnu pjesmu izvodili na koncertima diljem Rusije, primjerice na onom čuvenom nastupu održanom 11. kolovoza 1998. na moskovskom olimpijskom stadionu Lužniki. Nije bilo sporno ni glede onih dvadesetak koncerata koje je Laibach održao u Rusiji između 1994. i 2013.
Posebno je zanimljivo što je Jagger, kako je sam u više navrata potvrdio, ovu pjesmu napisao inspiriran romanom Majstor i Margarita ruskog pisca Mihaila A. Bulgakova koji je tridesetih godina uživao djelomičnu Staljinovu zaštitu, no svejedno je vodio opreza o naslovima koje objavljuje. Tako je spomenuti roman u engleskom prijevodu danju svjetlost ugledao tek 1967., dakle 27 godina nakon smrti autora, dok je puna ruska, dakle necenzurirana verzija objavljena 1973.
Just as every cop is a criminal
And all the sinners saints
As head is tail, just call me Lucifer
‘Cause I’m in need of some restraint!
So if you meet me, have some courtesy
Have some sympathy, and some taste
Use all your well-learned politics
Or I’ll lay your soul to waste!
Pleased to meet you, hope you guess my name
But what’s puzzling you is the nature of my game
Ukoliko je Bulgakovljev opus, slično djelima Platonova, Pasternaka i brojnih drugih, zahvaljujući ‘nepoćudnosti’ određenih svojih segmenata po tadašnji režim te disidentskoj auri autora, svoje uskrsnuće trebao čekati desetljećima, to nipošto ne znači da ga ista nemila sudbina prati i u današnjoj Rusiji. Štoviše, Majstor i Margarita je posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća prestao biti subverzivnom kulturnom ikonom, a danas uživa status kultnog romana – sedam od deset Rusa će ga, ako je vjerovati anketama, navesti kao svoju najdražu knjigu.
Ne, uistinu nema ništa sotonsko u tom slojevitom i alegorijskom djelu. Nemogućnost objavljivanja u staljinističkom i post-staljinističkom razdoblju leži u istoj onoj činjenici koja je spriječila objavu Majstorovog romana o Ponciju Pilatu. Svega dvadesetak godina nakon revolucije svaka je tema koja se u određenoj mjeri ticala kršćanstva, čak i sagledavajući ga u kritičkom svjetlu, bivala nepoćudnom. S druge strane, likove Wolanda, Behemotha, Korovieva i Azazella treba tek simbolično promatrati kao đavola i njegovu pratnju, pošto je riječ o katalizatorima koji će u tadašnjem sovjetskom čovjeku pobuditi one najgore porive poput lopovluka, gramzivosti, sklonosti korupciji, no istovremeno glavnom junaku i njegovoj voljenoj donijeti onaj dugo traženi mir.
Na koncu dolazimo do apsurdne situacije gdje obrada skladbe inspirirane kultnim romanom čija je temeljna potka bunt protiv cenzurizma i sama postaje predmetom cenzure. Istina, zabrana koncerta Laibacha ne bi bilo ništa neočekivano u prvoj polovici osamdesetih, posebice u zemljama koje su se tada nalazile iza željezne zavjese, no sredinom drugog desetljeća 21. stoljeća takva je praksa u potpunosti bespredmetna.
Ne leži li onda u pozadini sulude odluke RKCLJP-a u vezi otkazivanja Laibachovog koncerta tek jedan dobar stari oprez koji se može sabiti u izjavu “Nikad ne razgovarajte sa strancima.”?
Vidjet ćemo!
Vjeran Stojanac
