A Short History of Photography Waltera Benjamina (1892. – 1940.) preispituje raznovrsna poimanja o fotografiji i stavove spram iste, od njezina otkrića do vremena u kojem je sam Benjamin živio i djelovao. Autor razmatra promjenjive uplive koje su fotografija i tradicionalniji oblici umjetnosti od nje, ponajprije slikarstvo, tijekom vremena vršili jedno na drugo.
Louis J. M. Daguerre, L’Atelier de l’artiste, 1837. Najstarija sačuvana dagerotipija.
Dagerotipija je prvi javno predstavljeni fotografski proces, a njime je po prvi puta osigurana trajnost dobivene slike. Izumio ga je i 1839. godine s javnošću upoznao Louis-Jacques-Mandé Daguerre (1787. – 1851.).
Louis J. M. Daguerre, Boulevard du Temple, 1838. Najstarija sačuvana fotografija na kojoj se nalaze ljudi.
Slike su, piše Benjamin, dokaz umjetničkog umijeća slikara. U fotografiji pak preostaje nešto što ne svjedoči prosto o umjetnosti fotografa i što nikada u potpunosti neće iščeznuti u umjetnost. Kao primjer uzima modele Davida Octaviusa Hilla (1802. – 1870.) i partnera mu Roberta Adamsona (1821. – 1848.), koji priznaju kako je za njih fenomen fotografije bio iskustvo velike tajnovitosti, čak i ako time misle samo na svijest o stajanju ispred aparata kojim se gotovo odmah može proizvesti slika materijalnog svijeta, životna i vjerna tom istom svijetu.
Protivno svim umjetničkim pripremama fotografa i svom oblikovanju položaja njegova modela, promatrač osjeća neodoljivu prinudu kako bi pronašao sitan tračak neplaniranog.
David Octavius Hill, Robert Adamson, Newhaven Fishwives, oko 1845.
Prvi modeli koji su stupili u vidno područje kako fotografa tako i promatrača, nisu to učinili kao po nečemu dobrom ili lošem znani ljudi. Štoviše, stali su pred fotografski aparat nenaslovljeni, gotovo bezimeni. U to doba novine su još uvijek bile luksuz te su sve mogućnosti fotografskog portretiranja ležale upravo na neustanovljenoj vezi između aktualnosti i fotografije. Tako su Hill i Adamson mnoge svoje fotografije napravili na groblju Greyfriars u Edinburghu.
David Octavius Hill, Robert Adamson, The Artist and the Gravedigger, između 1843. i 1847.
Slabija osjetljivost na svjetlost rane fotografske aparature učinila je dugi period izloženosti na otvorenom nužnim te je stoga smještanje modela što je moguće bolje na mjesto na kojemu se ništa neće ispriječiti mirnom izlaganju bilo poželjno. Ukupnost ekspresija postignuta dugotrajnom nepokretnošću modela glavni je razlog, uz njihovu jednostavnost, što rane fotografije na promatrača djeluju prodornije i trajnije od fotografija nastalih kasnije. Sve na ovim fotografijama poduzeto je kako bi trajalo. Na njima se pojavljuju ljudi koji još uvijek u svijet ne gledaju kao osamljenici, oko njih je aura – medij koji njihovu pogledu daje dubinu i izvjesnost. Tehnička istovrijednost aure je potpuni kontinuum od blistave osvijetljenosti do najtamnije sjene. Fotograf je svim svojim modelima prilazio obuhvaćajući ih aurom, jer aura nije samo rezultat prvobitne, jednostavne fotografske kamere.
U razdoblju nakon 1880. godine, fotografi su svoj zadatak vidjeli u oponašanju aure kroz različite tehnike retuširanja i obrade, čime su auru odstranili iz fotografije. Presudno kod ovih fotografija je odnos fotografa spram vlastite tehnike.
Na svojim pariškim fotografijama, za koje Benjamin drži kako su preteča nadrealističke fotografije, Eugène Atget (1857. – 1927.) očistio je zagušljivu atmosferu ustaljene portretne fotografije i započeo proces oslobađanja objekta od aure. Atget je bio u potrazi za zaboravljenim i zanemarenim te je u svojim fotografijama suprotstavio zbilju egzotičnom i romantičnom.
Eugène Atget, Maison à Versailles, 1921.
Što je aura? Nedokučivo tkivo vremena i prostora, jedinstveno pojavljivanje daljine. Činjenje udaljenosti bliskom, kako sebi tako i masama drugih, postalo je strastvena suvremena tendencija, kao i osvajanje unikatnih umjetničkih djela putem njihove reprodukcije. Potreba za posjedovanjem objekata, iz najbliskije neposrednosti, kroz njihovu sliku i umnažanje tih slika svakim danom postaje snažnija. No, dok original karakteriziraju jedinstvenost i trajanje, uz reprodukciju vežemo prolaznost i beskonačno proizvođenje nanovo. Udaljivanje objekta iz njegove ljušture, fragmentacija aure znak su percepcije čiji je osjećaj za sličnost u tolikoj mjeri narastao da zadaje poraz čak i onom jedinstvenom.
Gotovo sve fotografije Eugènea Atgeta zamjetno su prazne. One nisu puste, ali su bezglasne. Riječ je o učinku kojim je nadrealistička fotografija kasnije uspostavila zdravo otuđenje između okruženja i čovjeka te na taj način upraznila prostor politički naobraženom pogledu u kojemu u korist prikaza detalja nestaje sva prisnost. Takva vizija odriče se reprezentativnog portreta. S druge strane, odricanje od slike ljudskog bića najteža je od svih zadaća u fotografiji.
Pa ipak, ljudsko se lice ponovno vratilo na fotografiju, iako ne kao portret. August Sander (1876. – 1964.) sa znanstvenog je stajališta napravio serije fotografija na kojima su prikazana lica ljudi. Sanderov cilj bio je presjek društva u kojemu je živio.
August Sander, Handlanger, 1928.
Fotografska reprodukcija umjetničkih djela od neizmjernog je značanja za svrhu same umjetnosti. Svatko će moći pratiti u kolikoj je mjeri slikarstvo te, prije svega, kiparstvo i arhitekturu lakše zahvatiti fotografijom negoli u zbilji. U iskušenju smo navedeno pripisati propadanju suvremene umjetničke percepcije. No, činjenica je kako se u isto vrijeme kada se oblikovala tehnologija umnažanja mijenjala i koncepcija umjetničkih djela. Na njih više ne možemo gledati kao na rezultate individualnog stvaranja. Upravo suprotno, suočavamo se s kolektivnim slikama, toliko utjecajnim da nas sposobnost da ih primimo tjera na umanjivanje njihovih dimenzija. U konačnici, mehanički postupci reproduciranja predstavljaju tehnologiju reduciranja.
U trenutku u kojemu se fotografija osamostalila od fizionomije, političkih i znanstvenih interesa, ona je postala, drži Benjamin, “stvaralačka”. Što se više kriza aktualnog društvenog poretka širi, to se više stvaralački pricip, po prirodi snažno sklon varijacijama, pretvara u pomodne promjene. Njegovo je geslo: svijet je predivan. Na taj način prihvaća upravo sve. Ali, roba i otkriće dvije su različite stvari.
Helena Šantić
autor: Vjeran Stojanac, 19/04/2015
Arhiva
Podzemni tuneli, pa i čitavi tajni kompleksi su prepoznatljiv element hladnoratovskog naslijeđa. No, pojedini objekti takve vrste svojim gabaritima i složenošću doslovno zaustavljaju dah. Među njima je i još uvijek upitni ‘Metro-2’, složena tranzitna mreža koja povezuje ključne lokacije u Moskvi i njezinoj okolici, a opslužuje i mitski podzemni grad Ramenki!
Neistražena morska prostranstva (i dubine) kriju pregršt tajni, a čudni zvukovi registrirani posljednjih desetljeća su tek dio velike slagalice koju će čovječanstvo dovršavati još godinama, a možda i stoljećima…
Vjerovali ste da je barok veseo i razigran stil? Naslijeđe poprilično tajnovitog britanskog arhitekta Nicholasa Hawksmoora (1661. – 1736.) će vas definitivno razuvjeriti!
Ukazanje bagera na parkingu zagrebačkog Studentskog centra i spontana reakcija građana u vidu prosvjeda živim zidom radi prijetnje rušenjem jednog nematerijalnog subkulturnog dobra najnoviji je vrući krumpir koji se nakezio u brk zagrebačkog gradonačelnika, osobe s najljepšim obećanjima kad je riječ o izgradnji boljeg svijeta, odnosno najboljom računicom kad je riječ o građenju parkinga i garaža.
playlist
