KLFM

J. G. Ballard: Šaka Prašine

Tek rijetki ovih dana pohode plažu Utah. Pijesak djeluje hladniji i ravniji no na ikojem drugom mjestu duž normandijske obale, scene iskrcavanja na Dan D. Gradić Arromanches – nekoliko milja istočnije i bliže plažama Omaha, Gold i Sword – je tematski park ispunjen ratnim muzejima, grobljima, suvenirnicama, bunkerima i dekoracijskim zastavicama. Listajući vodiče, turisti oprezno obilaze njemačke utvrđene položaje pokušavajući dokučiti kakav je osjećaj bio zuriti dolje ka obali preko koje nadire saveznička glomazna armija.

No, plaža Utah, na zapadnom okrajku linije iskrcavanja je nevjerojatno tiha. Tek se nekoliko valova vuče po pijesku, prelijeni da bi mislili na nešto drugo. Obalni pojas kao da leži niže od mora i ničim ne evocira odjeke ratnih zvuka u svijesti promatrača.

Jedan od otužnih ostataka Hitlerovog ‘Atlantskog zida’ na plaži Utah, Normandija

Šetajući duž ove plaže prije nekoliko godina, zapazio sam tamnu strukturu koja je izronila iz magle. Visoka tri kata i veća od župne crkve, bila je to jedna od onih ogromnih betonskih građevina koje su formirale Hitlerov ‘Atlantski zid’, lanac utvrda koji se protezao od francuske obale čitavim putem do Danske i Norveške. Taj bunker, neosjetljiv na protok vremena poput piramida, jest crna betonska masa koju su izgradili zarobljenici pod upravom organizacije Todt (op. prev. graditeljske sekcije Wehrmachta), površine izbušene granatiranjem sa savezničkih bojnih brodova.

Niz stepenica na začelju me uvodi u mračnu unutrašnjost platformi s jezivim pogledom na more kroz uske prozore nalik otvoru poštanskog sandučića.  Ovdje su prespavale generacije skitnica, ostavivši za sobom na stubištima ostatke paleža, hrpice okamenjenog izmeta i jedva primjetan miris mokrače.

Na prvi me pogled ovaj bunker podsjetio na njemačku utvrdu kod Tsingtaoa, obalnog odmarališta u sjevernoj Kini koje sam posjetio s roditeljima u kasnim tridesetima. Tsingtao je bio njemačka pomorska baza tijekom Prvog svjetskog rata, i turistički nas je vodič proveo kroz zgradu; prostrani kompleks artiljerijskih utvrda usječenih u hridi. Zamalo katedralni svodovi sa svojim su hidrauličkim platformama podsjećali na Piranesijeve zatvore, beskrajne betonske galerije povezane okomitim oknima s daljnjim galerijama. Kineski je vodič s naročitim užitkom pokazao krvavi otisak ruke njemačkog topnika, izludjelog od konstantnog britanskog bombardiranja s mora.

Godinama kasnije, u bunkeru na plaži Utah sam promatrao slične mrlje na betonskim zidovima, no miris urina i rasuto smeće su me podsjetili na strukture na domaćem tlu, u Engleskoj – oronule stambene nebodere i izlazne rampe na autocestama, pješačke pothodnike izronile s crtaćih daski prosvijećenih inženjera koji nikad nisu trebali koristiti svoje ‘proizvode’, i koji su bili dovoljno pametni da ne odlutaju isuviše daleko od svojih georgijanskih trgova u srcu londonskog naslijeđa.

S krova artiljerijske kupole sam gledao duž plaže Utah prema identičnom bunkeru udaljenom osamsto jardi, i dalje prema blijedoj silueti trećeg. Atlantski je zid bio tek dio ogromnog njemačkog fortifikacijskog sustava koji je uključivao Siegfriedovu liniju, podmorničke baze i visoke protuavionske tornjeve koji okolnom krajoliku prijete poput kolone Teutonskih vitezova. Gotovo su svi neoštećeni preživjeli rat, pa izgleda kako čekaju neki idući, ostavljen u naslijeđe od rase ratnika i znanstvenika opsjednutih geometrijom i smrću.

Dio stambeno – poslovnog kompleksa Barbican, smještenog tek nekoliko minuta hoda sjeverno od londonskog Cityja.

Atlantski zid i Siegfriedova linija su tu bili zbog smrti. Gdje god prošao duž tih turobnih fortifikacija uz obalu Kanala, sve do njemačke granice, shvaćao sam da istražujem skupinu betonskih grobova čije mračne sablasti nadahnjuju brutalističku arhitekturu popularnu u Britaniji pedesetih (i kasnije, op. prev.). Danas već omrznut, modernizam je preživio u svakom betonskom stambenom naselju tog doba, u kompleksu Barbicana, u londonskoj galeriji Hayward, u novim gradovima poput Cumbernaulda i u formi zigurata uobličenim stambenim blokovoma Univerziteta Istočne Anglije.

Herojsko razdoblje modernizma dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća je mrtvo, a umrlo je upravo na bunkerima Atlantskog zida i Siegfriedove linije. Još je u svojim slavnim, međuratnim danima modernizam bio velika utopija, a možda i zadnji utopijski projekt kojeg ćemo ikada vidjeti, pošto smo sada svjesni da sve utopije imaju svoje mračne strane.

Nacistička Njemačka i sovjetska Rusija bila su dva utopijska projekta koji su se pretvorili u najveće distopije koje je svijet dotad vidio. Modernizam ih je nadživio neko vrijeme, no i on je izgubio živce šezdesetih kada su općinske stambene novogradnje u St. Louisu, Missouri (kompleks Pruitt-Igoe, op. prev.), proglašene uzrocima socijalne katastrofe, te iseljene i minirane. Ipak, osobno mislim kako je društvena katastrofa upravo ono za čim su siromašni stanovnici ovog naselja čeznuli.

Zgrada arhitektonsko – dizajnerske škole Bauhaus u Dessauu, Njemačka. U njezinim najboljim trenucima (dvadesete godine XX. stoljeća), ovdje su predavali Paul Klee, Vasilij Kandinski, Walter Gropius i brojni drugi.

Nastojanje modernizma da uz pomoć tehnologije i znanosti izgradi bolji svijet danas djeluje skoro herojski. Bertold Brecht, koji nije bio pobornik modernizma, primjetio je da krv, blato i pokolji iz rovova Prvog svjetskog rata kod preživjelih izazivaju čežnju za budućnošću koja će podsjećati na bijelim pločicama obloženo kupatilo. Arhitekti su bili avangarda modernizma, predvođeni ljudima poput Le Corbusiera ili profesorima dizajnerske škole Bauhaus. Stari su modeli odbačeni. Oblik je definiran svojom funkcijom, izraženom u čistoj geometriji kako bi je oko moglo obuhvatiti u cijelosti. Iznad svega, ukinuta je svaka ornamentacija. Less is More (manje je više), bio je njihov ratni poklič, na kojeg je Robert Venturi, utjelovljenje razigranog postmodernizma, koji nam je podario krilo Sainsbury Nacionalne Galerije uzvratio: Less is a Bore (manje je dosadnije).

U stvari, modernisti su tvrdili kako su ornamenti skriveni, umjesto da otvoreno krase zdanja. Klasični su stupovi, pedimenti i pilastri definirali hijerarhijski red. Vlast i moć su od ‘ulice’ bile odjeljene upečatljivim stubištima kojima su se ljudi penjali ka sudovima, parlamentima, gradskim dvoranama. Gotički ornamenti sa svojim bodljama i šiljcima označuju bol, Kristovu krunu od trnja i agoniju na križu. Gotika je tako prikazivala našu krivnju, ukazujući ka nebu koje nikad nećemo doseći. Barok je pak bio potpuna fantazija s arhitekturom u ulozi aristokratske ogradice, način zavaravanja masa pred nadolazećim Razdobljem razuma (op. prev. Ballard ovdje očito referira na prosvjetiteljstvo).

U stvari je modernizam bio dašak svježeg zraka i otvorenih mogućnosti. Projekti stambenih kuća, tvornica i poslovnih zgrada dizajnirani od strane arhitekata modernista bili su racionalni i geometrijski, sugerirajući čist i jednostavan život ljudima koji borave u takvim objektima. Sa scene pomalo nestaju prigradski nizovi kuća s nosačima u lažnom tudorskom stilu, te sa stupovima i trijemovima koji skrivaju velika ulazna vrata.

I Hitler i Staljin su bili zainteresirani za modernizam, koji je za njih predstavljao dio istog novog svijeta koji je iznjedrio zrakoplovstvo, radio komunikacije, javno zdravstvo i masovnu svijest. Ipak, ti su diktatori bili poprilično uplašeni tih samosvjesnih ljudi s jasnim, bistrim vizijama. Nacisti su tako po dolasku na vlast zatvorili Bauhaus u Dessauu, prenamjenivši je u školu za obučavanje SS kadrova.

Stambeni blokovi u Gorbalsu, Glasgow: tipičan primjer modernizma (mada ne i brutalizma, bar ne u užem značenju) u socijalnoj britanskoj stanogradnji pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Modernizam je sklopio kratkotrajni ugovor s diktatorima, a među njegovih zadnjim trzajima su bili planski izgrađena Brasilia, objekti Britanskog Festivala (op. prev. 1951., južna obala Temze kod Waterlooa), te državna zgrada u indijskom Chandigarhu, realizirana po projektu Le Corbusiera. No, taj je pravac umirao upravo na onim nosećim stubovima kojima je taj arhitekt vinuo građevinu u nebo. Njegova se spora smrt može uočiti ne samo na primjeru Atlantskog zida i Siegfriedove linije, već i u dizajnu linija Mercedesovih automobila, paranoičnih i agresivnih poput njemačkog srednjevjekovnog oklopa. Rastakanje modernizma je vidljivo i u kuhinjama i kupatilima zgrada iz šezdesetih, u laboratorijima popločanim bijelim pločicama povrh svake ideje o čistoći i sterilnosti, kao da je ljudsko biće neka vrsta bolesti. Vidimo njegovu smrt u oblikovanju cesta i autoputeva, kamenih snova koji nikad neće biti probuđeni, te u nekadašnjoj turbinskoj hali pretvorenoj u disko za sredovječne – galeriji Tate Modern, ogromnom totalitarnom prostoru kakvog bi Albert Speer obožavao, isuviše autoritativnom da se ne bi nametnuo svakom u njemu postavljenom ili izvedenom umjetničkom konceptu (op. prev. zanimljivo je u tom kontekstu promatrati koncert Laibacha u turbinskoj hali Tate Modern iz travnja 2012.).

Ovaj pokret nikad nije bio pretjerano popularan u Britaniji; isuviše slobodan za njezine samozatajne građane, s izuzetkom lida (op. prev. javnih kupališta) i sličnih objekata uz morsku obalu. Ipak, nekoliko modernističkih zgrada i kuća djeluje istinski čudno. Zašto?

Oduvijek sam obožavao modernizam, potajno želeći da se čitav London iznova izgradi u stilu briljantnog Heathrow Hiltona, djela Michaela Mansera. Ali, bio sam istovremeno svjestan kako bi se većina ljudi, uključujući i mene teško nosila s rješenjima bistrih umova, pristajući redovito na zahtjeve čistoće i precizne geometrije. Arhitektura nam nudi elemente kamuflaže, i stoga pomalo žalim što se nitko drugi nije zaljubio u Heathrow Hilton. Poredbe radi, ljudi se redovito dive unutrašnjosti Louvrea ili Nacionalne galerije.

Svi mi imamo svoje snove koji nas uvjeravaju u nužnost nečega. Arhitektura je pozornica koja zahtjeva jednostavnost izvedbe. U strahu posežemo za našim iluzijama kako bi nas zaštitile, čak ako ta zaštita uključuje nadograđene ornamente na kupolama, zidne štukature, te korintske stupove s ugraviranim motivima lišća. Modernizmu nedostaju emocije i mističnosti, jer se postavio suviše slobodno prema ljudskoj prirodi, a nije nas pripremio za mogućnost kraja.

Središnji dio groblja na otoku San Michele, venecijanska laguna.

Ipak, još ima nade za ljubitelje modernizma. Takvi bi trebali posjetiti mrtvačnicu na otoku San Michele u venecijanskoj laguni, gdje su svoj vječni mir našli mnogi pioniri tog pravca, poput Igora Stravinskog, Sergeja Dijagljeva ili Ezre Pounda. Nakon kratke vožnje trajektom, pristat ćete uz dok sumornog pristaništa koje izgleda kao Böcklinov Otok mrtvih. To je mjesto bez nade, prepuno ukletih prolaza i melankoličnih statua.

A onda, u samom srcu groblja, u trenutnom bljesku nailazite na nešto što bi moglo biti moderno predgrađe Tunisa ili Tel Aviva. Linije obiteljskih grobnica kao da prate vesele forme odmarališta, a prozračne strukture staklenih ili u bijelo obojanih zidova kao da su djelo Le Corbusiera ili Richarda Neutre. Neki bi možda čak poželjeli provesti odmor u tim udobnim vilama – ja i još nekolicina definitivno!

Zaključimo; postoji jedno područje u kojemu je modernizam uistinu uspio. Kao u slučajevima Taj Mahala, Siegfriedove linije i Atlantskog zida, smrt redovito traži one najbolje arhitekte!

Prijevod i opaske prevoditelja:
Vjeran Stojanac

(članak je pod nazivom A Handful of Dust izvorno objavljen u The Guardianu, 19. ožujka 2006.)