Ordo amoris
U svoje tumačenje ordo amorisa Max Scheler uvodi nas preko pojma ethosa. Ethos je sistem faktičkih vrijednosnih procjena i prvenstvenih…
Kunst & Liebe Frequency Machine
Racionalni Šveđani redovito bježe od neutemeljenih urbanih legendi, no broj ljudi koji su noću u metrou imali bliske susrete s fantomskim vlakom “Silverpilen” jednostavno ne može biti zanemariv!
Stockholmski metro je jedan od najmlađih u europskim i svjetskim okvirima. Najranije ideje o njegovoj izgradnji datiraju iz 1941. godine, kada je gradska uprava zaključila kako je zbog ubrzanog širenja gradskog područja i nicanja satelitskih prigradskih naselja na brežuljkastom te kanalima i jezercima ispresjecanom tlu potrebno uvesti taj dokazano brz i efikasan transportni model, koji već skoro stotinjak godina spašava svjetske metropole od prometnog kaosa.
Prva linija podzemne željeznice, Zelena (poznata i kao Metro 1, odnosno Tunnelbana 1) je otvorena u listopadu 1950., i uglavnom je koristila dijelove postojeće infrastrukture poput tek nešto proširenih tramvajskih tunela pod otocima Gamlom i Södermalmom. Zelena linija povezuje sjeverozapad i jug Stockholma, a tek se uvjetno može nazvati podzemnom, pošto se od njezinih 49 postaja tek 12 nalazi pod zemljom. Do sredine šezdesetih će biti kompletirana i u promet puštena Crvena linija, trasirana u pravcu jugozapad – sjeveroistok, koja s prethodnicom dijeli tri postaje u samom gradskom središtu. Ova je pruga već sličnija onome što se podrazumijeva pod stereotipom podzemne željeznice: od 36 postaja, čak ih je 20 smješteno ispod razine zemlje.
Mapa Stockholmskog metroa bez commuterskih i light linija, dakle tek tri osnovne trase sa svojim račvanjima. Postaja Kymlinge je označena crvenim X-om (sjeveroistočni krak Plave linije). Kliknite na mapu za uvećani prikaz!Najmlađa i najkraća linija je Plava. Otvorena je koncem kolovoza 1975., između parka Kungsträdgården u užem središtu, te novih stambenih i uredskih četvrti na sjevernom perimetru Stockholma (deblo ove linije se račva u dva ogranka koji završavaju kod Hjulste, odnosno Akalle). Skoro je u potpunosti ukopana u zemlju, a tek je jedna postaja (Kista) izgrađena na uzdignutoj platformi.
Ovdje bi trebalo još nešto pojasniti: spomenute boje linija su u stvari boje samih kompozicija: vlakovi su bojani, ovisno o liniji u zeleno ili kasnije u plavo, dok crvenih vlakova nema – taj je naziv uveden sedamdesetih tek zbog razlikovanja od Metroa 1 i Metroa 2, kad su obje tada postojeće trase dijelile iste, zelene vagone i lokomotive. Vlakovi naručeni posebno za novu Plavu liniju (Metro 3) su ionako bili obojani u plavu boju, pa su nesporazumi time izbjegnuti.
Kymlinge, postaja duhova
Zbog već spomenute topologije tla, naselja šireg Stockholma ne predstavljaju koherentnu cjelinu, već su zrakasto rasuta u koncentričnim krugovima oko središta, te odvojena brojnim zelenim površinama. Sve je to uzeto u razmatranje pri planiranju broja i rasporeda postaja, no neke greške jednostavno nije bilo moguće izbjeći. Takva je i napuštena stanica Kymlinge na istočnom (Akalla) ogranku Plave linije. Konkretno, riječ ‘napuštena’ navodi čitatelja na pogrešan zaključak, pošto Kymlinge nikad nije ni korištena. Projektanti su zaključili kako okolno područje ionako gravitira dvama obližnjim postajama, prethodnoj Hallonbergen, te idućoj Kisti. Iako su prvotni urbanistički planovi predviđali izgradnju većeg stambenog naselja upravo u blizini Kymlingea, plan je uskoro odbačen u cilju očuvanja zelenih oaza na urbanom tkivu Stockholma.
Južni ulaz u tunel koji sadrži i postaju Kymlinge. Derutni ambijent samo pojačava doživljaj samoće i nečeg pomalo nadrealnog.Nekoliko je godina Kymlinge dijelila sudbinu svojih tužnih sestara u svijetu, primjerice nikad dovršene postaje North End između Hampsteada i Golders Greena na londonskoj liniji Northern, ili pak pariške Porte Molitor na liniji 9: vlakovi su tutnjali pored sablasno praznih i neosvjetljenih platformi, ali se nikad nisu zaustavljali. Jednostavno, nisu imali razloga – na stanicama ‘duhovima’ nitko nije izlazio, niti ulazio. Nažalost, Kymlinge nije mogla biti svjesna zle aure koja će je ovjenčati u nadolazećim godinama, i pretvoriti u objekt kojega će ljudi čak i pod podnevnim svjetlom izbjegavati u krugu od više desetaka metara!
Jedan od najpopularnijih i najdugovječnijih željezničkih modela korištenih u sustavu stockholmskog metroa jest vlak C5, uveden tijekom šezdesetih, a čiji brojni primjerci i danas prometuju gradskim podzemljem i nadzemljem.
Jedan je model kompozicije C5 iz nejasnog razloga izrađen po posebnoj narudžbi, i to ne od konstrukcijskog čelika već znatno lakšeg aluminija. Ovaj je vlak uskoro nazvan Silverpilen (srebrna strijela), a korišten je kao pričuvno vozilo, primjerice za transport osoblja Metroa, ili kao dodatni vlak u vrijeme izrazitih jutarnjih i popodnevnih gužvi. Pošto nije bio striktno namijenjen nekoj od tri linije, nikad nije ni obojen u pripadnu boju, već je ostavljen u goloj metalnoj formi koja mu je davala karakterističan sjaj. Za trajanja svojeg radnog vijeka, uglavnom je korišten na Zelenoj i Crvenoj, te nešto manje na Plavoj liniji.
Silverpilen C5 (srebrna strijela), pomoćni vlak koji je po odlasku u mirovinu zahuktao maštu i raspirio strahove stanovnika švedskog glavnog grada!Vremenom su se oko Silverpilena počele plesti čudne, sablasne priče, koje su se intezivirale nakon što je vlak ‘umirovljen’. Većina je tih svjedočenja naizgled banalna – vidjelac stoji sam na platformi postaje, čekajući zadnji večernji vlak, i pitajući se nije li ga već propustio. Odjednom u dubini tunela začuje tutnjavu kotača, i ugleda svjetlosti lokomotive koja se približava. Vlak uglavnom samo produži kroz platformu, bez zaustavljanja, a njegova srebrna boja dodatno zbunjuje svjedoka.
Pojedinci tvrde kako su neposredno pred dolazak Silverpilena vidjeli čudnovatu izmaglicu kako leluja platformama, a zrak bi djelovao zgusnut i bio bi posve nabijen statičkim elektricitetom, do te mjere da su među bliskim metalnim predmetima skakale iskre! Čak ukoliko su svjedoci vidjeli realnog Silverpilena, koji tijekom noći, dok je sustav Metroa zatvoren prevozi radnike održavanja na određenu lokaciju u podzemnoj mreži, neke stvari jednostavno ne leže, a ponajviše se ističe detalj da su viđenja nastavljena i nakon potpunog povlačenja Silverpilena iz službe, kasnih sedamdesetih.
Srebrna boja donosi smrt
Dio onih urbanih legendi koje su izronile na površinu navodi neke još nevjerojatnije detalje. Po njima, veći broj nestalih građana Stockholma spada u žrtve ovog vlaka, kad bi u terminu zadnjih vožnji, oko ponoći čekali svoj prijevoz na nekoj od postaja. Ukoliko bi srebrna kompozicija samo prošla pored njih, mogli su biti sretni, jer legende tvrde da su oni koji bi ušli u zaustavljeni i potom ponovo pokrenuti vlak nestali na nekoliko dana, tjedana, pa i mjeseci, a kad bi se vratili, patili bi od teške amnezije, i nikako se ne bi uspjeli prisjetiti gdje su boravili čitavo to vrijeme. No, takvi spadaju u sretnike, jer su pojedinci koji bi ukoračili u Silverpilen jednostavno nestali iz krugova ovog svijeta.
Pristup tunelu u kojem se krije nedovršena postaja Kymlinge. Obratite pažnju na detalj da vlakovi Plave linije normalno prometuju tom dionicom, osim što se ne zaustavljaju na toj postaji … uz, možda, izuzetak Silverpilena?Kakve veze pak s ovim sablasnim vlakom ima nedovršena i nikad u promet puštena podzemna postaja Kymlinge? Pođimo od one najjednostavnije; kronološke. Plava je linija dovršena (sadržavajući i nikad u potpunosti finaliziranu Kymlinge) otprilike u isto vrijeme kada je srebrni vlak povučen iz uporabe. No, u nadolazećim su desetljećima stanari okolnih blokova često u sitnim satima, kad se u pravilu na pruzi mogu zateći tek rijetka omanja, servisna vozila viđali sa svojih prozora ni manje ni više nego potpuno praznu kompoziciju od osam sjajnih aluminijskih vagona, kako ulazi ili izlazi iz tunela u kojemu je smještena Kymlinge. Jedno je vrijeme Stockholmom kolala i priča kako je upravo na ulazu u taj tunel pronađena mrtva mlađa ženska osoba, koja je noć ranije viđena kako na određenoj postaji bliže centru sjeda u zaustavljeni Silverpilen.
Bara de döda stiger av i Kymlinge
je poznata uzrečica građana Stockholma, a mogla bi se prevesti kao ‘samo mrtvi silaze na Kymlingeu’. Uzrečica je možda pretjerana, ali pojedini istraživači urbanih misterija i natprirodnog spominju i nedaleku šumu u kojoj se nalazi poznato groblje Skogskyrkogården, gdje je među ostalima pokopana i Greta Garbo. Oni ishitreniji mogu donositi zaključke kakve žele, no čak i najrealnija pojašnjenja ne mogu u potpunosti potrgati mrenu natprirodnog i sablasnog s ovog misterioznog vlaka i jedne tmurne, puste i nedovršene podzemne postaje.
Groblje Skogskyrkogården u relativnoj blizini postaje Kymlinge, snimljeno na dan Svih svetih 2010. Krije li se tu barem dio odgovora?Najhrabriji idu toliko daleko da tvrde kako su Silverpilen i Kymlinge združeni u nekakvom nametnutom savezu nemrtvih; vlak i postaja koji nikad nisu u potpunosti uspjeli izvršiti funkciju koja im je primarno bila namijenjena. Stvari se uglavnom još ne mijenjaju, pa iz godine u godinu možemo svjedočiti novim pričama glede ovog nesretnog para.
Možda bi bilo zgodno spomenuti jednu veoma sličnu situaciju. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća je u sjevernom Londonu građena ekstenzija linije Northern prema Highgateu, no zbog financijskih razloga su ulagači i projektanti odustali od implementacije tog pružnog segmenta u mrežu Tubea. Svejedno, upravo su svjedoci – opet stanari okolnih zgrada – oni koji tvrde kako u vjetrovitim i kišnim noćima čuju zvuk pogona i pištanje pare danas već u potpunosti povučenih parnih lokomotiva, a neki čak i naziru obrise tih fantomskih vlakova.
Bilo kako bilo, kad posjetite Stockholm, pripazite pri izboru javnog prijevoza, izbjegavajte Plavu liniju u kasnim satima, te se nipošto ne ukrcavajte, ako se uz platformu na kojoj čekate prijevoz zaustavi čudni, srebrnasti vlak!
Toliko za eventualne turiste, jer građani Stockholma već jako dobro znaju kako postupiti u takvim situacijama: zbrisati s postaje, jer je i višesatna noćna šetnja do kuće manje zlo od onog vrebajućeg, nepoznatog!
Povezani članci:
“Sablasti londonskog podzemlja“, VBnet, 2010, autor: Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 13/05/2017
Arhiva
U svoje tumačenje ordo amorisa Max Scheler uvodi nas preko pojma ethosa. Ethos je sistem faktičkih vrijednosnih procjena i prvenstvenih…
Ukazanje bagera na parkingu zagrebačkog Studentskog centra i spontana reakcija građana u vidu prosvjeda živim zidom radi prijetnje rušenjem jednog nematerijalnog subkulturnog dobra najnoviji je vrući krumpir koji se nakezio u brk zagrebačkog gradonačelnika, osobe s najljepšim obećanjima kad je riječ o izgradnji boljeg svijeta, odnosno najboljom računicom kad je riječ o građenju parkinga i garaža.
Neistražena morska prostranstva (i dubine) kriju pregršt tajni, a čudni zvukovi registrirani posljednjih desetljeća su tek dio velike slagalice koju će čovječanstvo dovršavati još godinama, a možda i stoljećima…
Na današnji je dan prije 88 godina u Patersonu, NJ, rođen Allen Irwin Ginsberg, čovjek koji u svojim mladim godinama nije niti bio svjestan traga kojeg će ostaviti ne samo na tkivu alternativne, već i formalne kulture! Popijmo par pića u sjećanje na ovog istinskog velikana!
playlist