KLFM

Sablasti 11. rujna

O najvećem terorističkom napadu u povijesti, onome koji je 11. rujna 2001. u jutarnjim satima izvršen na tornjeve njujorškog Svjetskog trgovinskog centra te na zgradu Pentagona poznato je manje više sve. Mašti skloni pojedinci idu čak toliko daleko da negiraju već elaborirane činjenice o otetim zrakoplovima i načinu na koji su se ‘Blizanci’ urušili (tzv pancake effect), spominjući holografske projekcije u vidu zrakoplova koje maskiraju projektile, plansko rušenje zgrada eksplozivom te pregršt sličnih nebuloza kakve se mogu i očekivati od teoretičara zavjera. Ipak, neka svjedočenja vezana uz zbivanja nakon tragičnih napada, pa i određeni opipljivi dokazi odišu pomalo sablasnom, zastrašujućom atmosferom. Tekst koji slijedi iznijeti će neka od tih paranormalnih zbivanja, uz autorovo ograđivanje od navedenog. Drugim riječima, nemam namjeru afirmirati ali ni negirati izneseno.

Prva su zapažanja paranormalnih događaja zabilježena nedugo nakon avionskih udara u tornjeve, te naknadno uočena na fotografijama i video snimkama. Riječ je o nekoliko situacija u kojima promatrači u kuljajućem dimu uočavaju zloguka lica nalik na demone. U svakom slučaju, riječ je o koincidenciji i nastojanju ljudskog mozga da u nesređenim, kaotičnim uzorcima prepozna logične oblike.Naravno, neće se svi složiti sa ovom konstatacijom, no i nije mi namjera sugeritati moguća pojašnjenja. Neka to ostane čitatelju na prosudbu.

Pranormalne aktivnosti u ‘pravom’ smislu započinju nekoliko tjedana poslije tog krvavog utorka. Nakon što su se tinjajući požari pod ruševinama bivših tornjeva primirili a dim razišao, na teren su izašle forenzičke ekipe, kao i one zadužene za uklanjanje ruševina. Ti su poslovi trajali skoro godinu dana, a radilo se svakog dana tijekom 24 sata. Ubrzo su zabilježena prva iskustva prisutnih, a neke su neobjašnjive pojave čak i snimljene. Jedan je radnik primjerice uočio siluetu čovjeka kako šeta između sad već dobrim dijelom rasčišćenih ruševina. Nije posebno obraćao pažnju, smatrajući kako je riječ tek o nekome od radnika ili pripadnika osiguranja. No, kada mu je dotični prišao na svega nekoliko metara, jednostavno se rasplinuo u zraku.

Neke su od takvih pojava zabilježene na fotografijama i video snimkama. Je li riječ o svjetlosnim deformacijama u okularima snimateljske opreme ili pak o nečemu mnogo jezivijem, nitko ne može sa sigurnošću reći. Svejedno, ne treba imati pretjerano mnogo mašte da bi u ovim formama prepoznali duše poginulih kako se uspinju na nebo!

Snimka sa Ground zeroa: svjetlosno onečišćenje u okularu ili pak duša žrtve 11. rujna koja se uspinje na ‘nebo’?

Najveći je dio otpada sa ‘nulte zemlje’ odvezen na deponij Fresh Kills koji se nalazi u gradskoj četvrti Staten Island. Pod patronatom njujorške policije (NYPD) su na odloženim ruševinama vršena završna traženja u cilju nalaženja eventualnih ostataka neke od još neidentificiranih žrtvi napada, te njezine identifikacije putem DNK metode. Jedan od policijskih djelatnika koji je nadzirao radove bio je narednik John Marra, koji nije ni slutio da će mu ovaj ionako neugodan posao prouzročiti neke još neugodnije situacije.

Jedne je noći tijekom dežurstva Marra uočio afroamerikanku sa tacnom u ruci. Pomislio je da je riječ o jednoj od volonterski koje radnicima na Fresh Killsu donose hranu i napitke, no zbunila ga je njezina odora medicinske sestre koja se nije uklapala u suvremene forme – bila je naime riječ o vrsti odjeće karakteristične za sredinu dvadesetog stoljeća.

Iako je ovo viđenje htio zadržati za sebe, Marra je, saznavši da su i ostali uposlenici Fresh Killsa viđali slične prikaze, kao i ‘ljude sjenke‘ te amorfne crne mase koje bi lebdjele nad pretraživanim ostacima. Ova je viđenja naknadno spomenuo u knjizi čije koautorstvo potpisuje, From Landfill To Hallowed Ground: The Greatest Crime Scene In America.

Joe Lani je još jedan od policajaca koji su bili uključeni u istragu kako na ‘nultoj zemlji’, tako i kasnije na Fresh Killsu. U više je navrata tijekom noćnih smjena viđao siluete ljudi koje bi, približivši mu se, jednostavno isčeznule pred njegovim očima. Nakon što je koncem 2002. doživio lakši srčani udar, Lani je umirovljen, no slično Johnu Marri, to niti izdaleka nije riješilo njegove probleme. Kako tvrdi, jedne je noći, gledajući televiziju uočio ‘čovjeka-sjenu’ kako prolazi kroz sobu, koja se najednom zamračila. Također, noću bi se često budio zbog fantomskih dodira, shavtivši usput kako je njegova spavaća soba neobično tiha i hladna. Ono najjezivije u svemu tome jest pokazivanje digitalnog sata koji bi neovisno o dobu noći pokazivao vrijeme 08:46 AM, odnosno trenutak udara prvog zrakoplova u sjeverni toranj WTC-a.

Koncem 2014. konačno je otvorena zgrada u fazi planiranja zvana Freedom Tower a danas poznata kao One World Trade Center smještena na perimetru ‘nulte zemlje’. Nije trebalo dugo čekati da njezini uposlenici počmu uočavati neobjašnjive stvari. Tako primjerice djelatnici iz noćnih smjena koji rade na području između 93. i 99. kata (riječ je o istim etažama u koje se 11. rujna 2001. zabio prvi zrakoplov) tvrde kako u sitnim satima, u pravilu između ponoći i tri ujutro često uočavaju siluetu spektralnog mlažnjaka koji se približava građevini.

Ipak, mnogo je simptomatičnija jedna druga pojava; fantomski zvuk nalik na brujanje mnoštva glasova koji se može čuti unutar nebodera kao i u njegovoj blizini, a čak je i zabilježen (pogledati priloženi video!). Postavljene su brojne teorije; od one koja opravdanje traži u arhitektonskoj grešci koja taj šum generira zbog strujanja vjetrova oko rubova zgrade, pa do toga da je riječ tek o pojačanim zvukovima iz tunela i hodnika nekoliko linija metroa smještenih ispod ovog područja. Svejedno, niti jedna od tih hipoteza nije zasad našla neko logičko objašnjenje, posebice što se sablasno brujanje javlja i po tihom vremenu, kao i u satima kada je metro zatvoren za promet.

Nasuprot One World Trade Centera se nalazi zgrada njujorškog Millenium Hiltona. Sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća, dok su se radovi na regeneraciji ‘nulte zemlje’ tek zahuktavali, brojni su gosti tog hotela tvrdili kako noću čuju jezivi žamor pa čak i viđaju rasplinute siluete koje koračaju kroz sobe. Također, mnogi su od njih doživljavali noćne more u kojima bi viđali izobličena lica natisnuta na prozorskim oknima. To je dovelo do toga da je Millenium Hilton donio odluku o stroniranju svih soba sa pogledom na Ground zero.

Pojednici traže pojašnjenje ovih pojava u činjenici da je ispod One World Trade Centera smješten memorijalni muzej posvećen događajima od 11. rujna. U njemu se nalaze brojni artefakti nađeni pod ruševinama, od policijske i vatrogasne opreme koja je pripadala poginulim herojima (uključujući i jedno oštećeno vatrogasno vozilo), pa do dijelova metalne konstrukcije nekadašnjih ‘blizanaca’, među kojima se posebno ističe dio sastavljen od dvije čelične grede u formi križa. Ipak, najupečatljiviji je izložak desetak metara visok dio noseće armataure sa oplate bivšeg sjevernog tornja, koji se izvorno nalazio po sredini njegovih devedesetih katova, dakle upravo na mjestu gdje je nos zrakoplova probio vanjsku rešetku nebodera. Ono posebice jezivo jest detalj nastao prilikom izobličavanja metala uslijed udara i naknadne toplinske deformacije zbog izgaranja avionskog goriva te urušavanja, a koji sasvim zorno dočarava konture užasnutog ljudskog lica. Ta je slučajnim (?) putem kreirana ‘instalacija’ nazvana Anđeo 11. rujna (Angel of 9/11).

Angel of 9/11 – još jedan primjer pareidolije (prepoznavanja lica na neočekivanim mjestima) ili nešto izvan našeg dosega spoznaje?

Jedan od poznatijih američkih spiritističkih medija, Marie St. Clair tvrdi kako je u ‘aftermathu’ napada na WTC često doživljavala poprilično realne scene u kojima je sama bila jedna od putnica na Letu 11, odnosno u ‘prvom’ zrakoplovu. Njezine vizije opisuju kaotičnu atmosferu u trupu aviona neposredno pred udar u zgradu:

Putnici oko mene su obasjani užasnim bijelim svjetlom. Sve je bijelo, ne toliko zasljepljujuće koliko maglovito mliječno, a oni zure u mene svojim bezizražajnim licima. Ova se slika pretače u užurbani ‘film’ zbivanja na tlu nakon zabijanja. Dim, panika, kaotični žamor, vatrogasne i policijske sirene, te i dalje ta nepodnošljiva bjelina, nešto između magle i prejakog a istovremeno prigušenog svjetla. Tu se niz prekida jer se jednostavno ne mogu dalje nositi sa takvim užasom…

Marie tvrdi kako kod svakog posjeta lokaciji na kojoj je do 11. rujna 2001. stajao kompleks Svjetskog trgovinskog centra osjeća snažnu prisutnost, a navodno je su stanju vidjeti i ektoplazmičke forme. Možemo se čak i smijati ljudima poput nje, ali teško da bi netko riskirao vlastiti ugled ili se sprdao sa tragičnim žrtvama zbog vlastitog prestiža. Neke stvari jednostavno ne možemo razumijeti, jer nas ograničava naša razina spoznaje.

Na samom kraju, vratimo se još jednom brojnim pokušajima ‘memorijaliziranja’ tog tragičnog dana. Projekt nazvan Tribute in Light je pokrenut u travnju 2002. i kroz određene se varijacije održava i do današnjeg dana, a izveden je u formi dva svjetlosna stupa ostvarena uz pomoć dvije skupine reflektora usmjerenih ka nebu. Istina, nebo velegrada zagušenog smogom kao što je New York je rijetko čisto i djevičanski plavo kao što je bilo tog turobnog utorka u rujnu 2001. Ipak, upravo ta kondenzirana vlaga koja pripija molekule produkata sagorijevanja ugljikovodika te čestica dima pripomaže u ‘materijalizaciji’ jedne takve fluidne i srceparajuće strukture.

Ali, što ukoliko se negdje taman na granici dvostruke visine pokojnih Twin Towersa, dakle oko 1000 m nad morem svjetlosni snop bez vidljiva razloga preobliči u humanoidnu figuru koju po vlastitom nahođenju možete objasniti kao vizuru anđela, pa i samog Krista? Think about.