KLFM

Nicholas Hawksmoor, “vražji arhitekt”

Nije baš jednostavno rezimirati životno djelo Nicholasa Hawksmoora, arhitekta koji je opetovano kršio postojeće norme i bestidno nametao svoja vlastita pravila, vraćajući vizualnom umjetničkom izrazu onu izgubljenu poveznicu s antikom i još starijim vremenima. Ono što je očito jest da su mnogobrojni graditelji osamnaestog i devetnaestog stoljeća njegovih šest crkvi uzimali kao polaznu točku i primjer po kojemu treba raditi. Koliko ima istine u tajnovitostima što obavijaju te građevine i nije li naziv “vražji arhitekt” ipak samo loše odabran nadimak za ovog suvremenika i suradnika čuvenog Christophera Wrena, teško je, pa i gotovo nemoguće sa sigurnošću reći…

Iako možda najpoznatiji po ovim dvama neogotičkim tornjevima na zapadnom pročelju Westminsterske opatije (Westminster Abbey), Nicholas Hawksmoor svoje je tragove uistinu ostavio rasute diljem Londona i Engleske… (Foto: © Visit London Images / Britain on View / Pawel Libera)

Na prvi spomen baroka u engleskoj arhitekturi, odmah na pamet padaju imena poput dvojca koji je zaslužio plemičku tituli Sir – Christophera Wrena i Johna Vanbrugha. Ništa neobično, jer navedeni je dvojac odgovoran za najpompoznija djela tog razdoblja – monumentalnu londonsku Katedralu sv. Pavla i veličanstveni Castle Howard. No, kruna barokne epohe ostaje krnja bez trećeg dragulja, tamnog sjaja i nebrušenog, svojevrsnog ludog dijamanta – mističnog Wrenovog učenika, ‘vražjeg arhitekta’ Nicholasa Hawksmoora. Na kraju krajeva, dotični je svoje prste imao umiješane u oba navedena remek djela!

Iako možda najpoznatiji po dvama neogotičkim tornjevima na zapadnom pročelju Westminsterske opatije (Westminster Abbey), Hawksmoor je svoje tragove uistinu ostavio rasute diljem Londona i Engleske. Nisu to na prvi pogled uočljive vedute, pošto im je graditelj, svijesno ili ne, pridodao određenu dozu mimikrije tako da se mogu ležerno uklopiti u ambijent – ali njihov značaj, kako u povijesnom tako i umjetničkom smislu nipošto nije zanemariv. Štoviše, vremenom je skrivena energija njihove simbolike počela polako izbijati na površinu odajući tako najbolji mogući homage vlastitom tvorcu, genijalnom odmetnutom učeniku koji je kršio pravila nametnuta od strane učitelja. Šest unikatnih crkvi, šest međusobno različitih artefakata rasutih na širokom području od Bloomsburyja preko Spitalfieldsa do Greenwicha, Hawksmoorova su najsuptilnija i najljepša, ali i najtajnovitija ostavština za buduće generacije.

Nicholas Hawksmoor rođen je 1661. godine kao sin zemljoposjednika u grofoviji Nottinghamshire. Školuje se u obližnjem Doncasteru gdje se ubrzo i zapošljava kao nadglednik građevinskih radova. Uvidjevši njegov interes za arhitekturu, jedan od nadređenih, David Gouge, predlaže mu odlazak u London gdje bi mogao nastaviti školovanje i razvijati svoj potencijal te ga preporučuje samom Christopheru Wrenu koji odmah prepoznaje Hawksmoorov urođeni talent za prostorno oblikovanje i postaje njegov osobni mentor. Godina je 1680. i prošlo je tek četrnaest godina od najrazornije kataklizme u londonskoj povijesti – Velikog požara iz 1666. – tako da je obnova grada u punom jeku.

Wren je imenovan glavnim projektantom i nadglednikom radova, a njegova vizija, osim cijele mreže širokih ulica po uzoru na pariške bulevare, te veličanstvene nove katedrale Sv. Pavla uključivala je i više od pedeset kamenih crkvi koje bi se podigle na lokacijama požarom devastiranih kapela. Hawksmoor pun entuzijazma nastavlja školovanje pod paskom velikog arhitekta i već 1683. njegovim zalaganjem postaje jedan od glavnih nadglednika radova na Winchesterskoj palači, a dvije godine poslije i na izgradnji rimokatoličke kapele u Whitehallu. 1688., također po preporuci svojega mentora, izrađuje nacrte za Kraljevsku bolnicu u Chelseaju. I više nego zadovoljan radom svojeg učenika, Wren mu dogodine prepušta izradu temeljnih nacrta za Hampton Court, te ga postavlja za glavnog nadglednika radova na Kensingtonskoj palači.

No pravo će se priznanje Hawksmoorovog genija potvrditi godine 1691., kada ga Wren imenuje osobnim zamjenikom na izgradnji Katedrale sv. Pavla, dakle, praktički drugom osobom odgovornom za finalizaciju ovog monumentalnog zdanja. Katedrala će biti otvorena u prosincu 1697., iako će pojedini završni radovi na fasadi te na dekoraciji unutrašnjosti trajati sve do 1712. godine.

Jedno od najbriljantnijih djela rane Hawksmoorove faze je zasigurno Castle Howard u Yorkshireu, čija je gradnja započela 1699. Iako se autorstvo ovog impozantnog zdanja pripisuje još jednom velikanu britanskog baroka, Sir Johnu Vanbrughu, bitno je naglasiti kako je dvorac ipak njihovo zajedničko djelo, i sasvim je sigurno da je Nicholas Hawksmoor bio mnogo više od pukog Vanbrughovog asistenta. Plodna je suradnja dvojice arhitekata ponovljena i u slučaju palače Blenheim u Oxfordshireu. Štoviše, ovom prilikom je Hawksmoor praktički sam priveo kraju arhitektonske radove pošto je ljubavna afera sa Sarah, vojvotkinjom od Marlborougha, udaljila Vanbrugha na duže vrijeme od projekta.

Ipak, svoju slavu Nicholas Hawksmoor u prvom redu duguje niski sakralnih objekata sagrađenih na području središnjeg i istočnog Londona, odnosno mitu koji je proizašao iz njihove simbolike. Cijela priča počinje 20. prosinca 1711. kada Parlament donosi tzv. The Occasional Conformity Act (u daljnjem tekstu OCA), znan još i kao An Act for Preserving the Protestant Religion. Poznato je kako je Anglikanska crkva još od utemeljenja 1534. prolazila kroz povremena krizna razdoblja jer određeni slojevi engleskog društva nisu bili voljni prihvatiti novi crkveni ustroj te su ostali vjerni Rimu. Uostalom, dovoljno se prisjetiti pobune dijela građana predvođenih Guyom Fawkesom, koja je  početkom studenog 1605. zamalo rezultirala miniranjem zgrade Parlamenta i prevratom (tzv. “Barutna zavjera”, The Gunpowder Plot). Također, dolaskom na vlast škotske loze (dinastija Stuart) nastupa turbulentno razdoblje kada se protestantska i katolička opcija polariziraju do krajnje radikalnih razmjera, što će i biti jedan od uzroka engleskom građanskom ratu, a situacija će se smiriti tek sa ustoličenjem Charlesa II. koji nastavlja provoditi protestantske reforme u duhu srodnih poteza kraljice Elizabete I.

OCA je, dakle, donesen u duhu učvršćivanja kako duhovne, tako i svjetovne prevlasti Anglikanske crkve, koja je opet direktno odgovorna britanskom monarhu, a on ima pravo imenovati te razriješiti dužnosti njezina poglavara, Nadbiskupa od Canterburyja. Možda je najbitniji element te parlamentarne odluke realiziran ne na duhovnoj, već fizičkoj razini, kao projekt potpune obnove kapela i crkvi uništenih u Velikom požaru 1666. Ovaj posao je već započeo Sir Christopher Wren, no on je u vrijeme donošenja OCA bio skoro osamdesetogodišnjak. Stoga je uloga ključne osobe u realizaciji povjerena njegovom učeniku, čovjeku bogatog iskustva i dokazanih sposobnosti – Nicholasu Hawksmooru.

Šest crkava Nicholasa Hawksmoora

Prvotni je plan predviđao dvanaest crkava koje bi po određenom gemetrijskom predlošku prekrivale šire područje grada Londona, no za Hawksmoorova je života započeto i dovršeno njih šest. To su, kronološkim redom: St. Alfege, (Greenwich, 1712. – 1714.), St. George in the East (Wapping – Ratcliff, 1714. – 1722.), St. Anne (Limehouse, 1714. – 1722.), Christ Church (Spitalfields, 1714. – 1728.), St. Mary Woolnoth (City, 1716. – 1726.), te St. George (Bloomsbury, 1716. – 1730.).

Crkva ‘St. George in the East’ teško je oštećena za vrijeme njemačkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, ali je nakon njega obnovljena uglavnom u skladu s Hawksmoorovim izvornim konceptom.

Svaka je od ovih građevina pravi dragulj sakralne arhitekture, u prvom redu zbog inovacija kojima je njihov graditelj ogolio tada uvriježenu neogotičku kićenost karakterističnu za barok, rasporedivši u prostoru jednostavne geometrijske oblike idejno crpljene iz arhitektonskih ideja starog vijeka – iz egipatskog, helenističkog te rimskog naslijeđa.

Prva u nizu, St. Alfege, nazvana je po Canterburyjskom nadbiskupu kojeg su vikinški osvajači ubili u travnju 1012., a smještena je u blizini Kraljevske mornaričke škole u Greenwichu. Svojim križnim tlocrtom je srodna klasičnim Wrenovim baroknim crkvama. Na istoj je lokaciji prethodno postojao vjerski objekt koji datira još od jedanaestog stoljeća, a tu je 1491. kršten budući kralj Henry VIII. Jedna od zanimljivosti jest i činjenica da je Hawksmoor u izvornoj koncepciji zadržao te obnovio toranj prethodne derutne crkve, no 1730. ga arhitekt John James nadograđuje u Wrenovom kićenom stilu.

St. George in the East se nalazi na području Wappinga, londonske četvrti istočno od Towera, smještene između Cable Streeta i Temze. Tijelo ove crkve složenijeg je tlocrta, a pored glavnog zvonika – kubične forme na koju je nakalemljena osmerokutna glava nalik fortifikaciji, postoje i dva manja kupolasta tornja, zbog svojeg specifičnog oblika nazvana ‘pepper – pots’. Moglo bi se reći kako danas ovaj objekt ima ekumensku namjenu pošto ga uz matičnu Anglikansku crkvu za vjerske obrede koriste i katolički kao i  pravoslavni kršćani. Nažalost, interijer St. Georgea je teško oštećen u njemačkom bombardiranju tijekom blitza, no restauratorskim je radom vraćen manje-više izvorni Hawksmoorov idejni koncept. Zbog izuzetne akustičnosti, prostor crkve često ugošćuje nastupe pijanističkih i vokalnih recitala, te komornih gudačkih kvareta.

Milju istočnije u Limehouseu, nekoć problematičnoj zoni mornara, švercera i kriminalaca leži St. Anne, crkva koja je sve do izgradnje čuvenog tornja St. Stephena na palači Parlamenta (poznatijeg pod nadimkom Big Ben, po imenu donatora Benjamina Halla urezanog na jedno od zvona) nosila epitet najvišeg londonskog zvonika. Upravo je njezin toranj ono što posjetiteljima oduzima dah – na već uobičajenom Hawksmoorovom kubusu uzdiže se vitka i prozračna konstrukcija sastavljena od osam prizmatičnih stupova koji predstavljaju bridove dobivene  ukrštanjem veće kocke sa manjom, po okomitoj osi zarotiranom za kut od 45 stupnjeva. Ovo rješenje smišljeno je naknadno, tijekom izvođenja radova, a prvotni je koncept predviđao piramidalnu strukturu, koja, iako već isklesana, nije upotrijebljena za zvonik već se danas nalazi na groblju u okviru crkve. Bilo kako bilo, njezin je toranj stoljećima bio prva londonska veduta koju bi uočili pomorci ploveći uzvodno uz Temzu, prema Cityju i Westminsteru.

Iste godine kada je krenula gradnja St. Anne (1714)., Hawksmoor paralelno započinje  radove na Christ Churchu, Spitalfields. Parlament je projekt ovog objekta smatrao izuzetno važnim, pošto je lociran u dijelu grada koji je stoljećima primao prognanike iz drugih djelova Europe, i kojeg su u to vrijeme pretežno nastanjivali Hugenoti, potomci francuskih protestanata koji nisu bili pod jurisdikcijom Anglikanske crkve. Ovu građevinu karakterizira uočljivi trijem s toskanskim kolonadama čiji razmak varira (od 7 do 13 stopa), a kojemu se prilazi polukružnim stepeništem. Nad trijemom se uzdiže kubična nadgradnja uobličena u formu slavoluka, koja nosi manji kubus sa satnim mehanizmom te šiljasti georgijanski zvonik.

Crkva sv. Ane u Limehouseu anglikanska je crkva, djelo Nicholasa Hawksmoora, koja se sve do izgradnje tornja u kojemu je smješten Big Ben na palači Parlamenta mogla pohvaliti činjenicom da je bila najviši londonski zvonik. (Foto: Matt Brown)

Sama je crkva poprilično prostran trodijelni kvadar čiji su bočni brodovi odjeljeni nizovima arkada. Upravo u interijeru Christ Churcha dolazi do izražaja Hawksmoorova fascinacija antičkim naslijeđem – unatoč monumenatlnosti, unutrašnjost djeluje pomalo ogoljeno pošto je lišena suvišnih ukrasa karakterističnih primjerice za Wrenove crkve. 1735., sedam godina po završetku radova, čuveni graditelj glazbenih instrumenata Richard Bridge ugrađuje sustav od preko dvije tisuće pneumatičkih cijevi, čime Christ Church dobiva najveće orgulje u Britaniji, a taj rekord drži skoro do polovice devetnaestog stoljeća!

St. Mary Woolnoth je, uz izuzetak nekih zahvata na Katedrali sv. Pavla, jedini Hawksmoorov rad u okvirima londonskog Cityja. Smještena je nedaleko Engleske banke, na raskrižju ulica Lombard i Kralja Williama, a zbog svojih se nevelikih gabarita poprilično gubi u zbijenom ambijentu Square Milea. Lokacija na kojoj je izgrađena je još od predrimskih vremena neka vrsta posvećene zemlje – postoje nagađanja o eventualnom keltskom svetištu na tom mjestu, dokazi o rimskom hramu u vidu temelja, kao i sigurne srednjevjekovne kronike o kršćanskoj kapelici koja je kroz povijest razarana u više navrata, zadnji put pri Velikom požaru 1666. Nije to ništa neuobičajeno, štoviše, riječ je o iznimci koja je postala pravilo, jer je Hawksmoor za svoje crkve često birao mjesta prethodno već korištena za bogomolje.

U ovom slučaju čak i nije riječ o potpuno novoj građevini budući dai je arhitekt iskoristio neke postojeće djelove, primjerice potporne zidove. Pročelje je izvedeno u tipičnom baroknom stilu, s urezanim horizontalnim žljebovima koji se lome ka svodu iznad ulaznih vrata te prema polukružnoj rozeti smještenoj iznad njih. Na samom je vrhu konstrukcija okružena korintskim stupovima, koja nosi dvije prizmatične kule. Sam je tlocrt vrlo jednostavan, skoro kvadratičan (što ovu građevinu čini najmanje konvencionalnom od svih Hawksmoorovih radova), no autor je unutar vanjske ljušture skupinama od tri potporna stupa stvorio manji, unutarnji prizmatični prostor.

Christ Church u Spitalfieldsu. Za pomalo zastrašujuću i nelagodnu atmosferu u okolici ove crkve nije zaslužna samo njezina arhitektura, već i činjenica da je 1888. Jack the Ripper u neposrednoj blizini počinio stravična ubojstva.

To odmah priziva reminscencije na ‘kocku unutar kocke’, ili ‘kvadrat unutar kvadrata’, odnosno na pokušaje antičkih i srednjevjekovnih matematičara da dokuče kvadraturu kruga (specifičan odnos kvadrata i kruga najbolje je prikazan na Leonardovoj skici Vitruvijskog čovjeka). Zanimljivo je kako su crno-bijele pločice na podu crkve potakle nagađanja o Hawksmoorovoj namjeri da interijer vizualno približi izgledu masonske lože. Kroz povijest je više puta razmatrano uklanjanje ove crkve zbog čestih proširenja stanice podzemne željeznice Bank koja se nalazi upravo ispod nje, no St. Mary Woolnoth bi uvijek pobijedila! Danas se ova građevina koristi za vjerske potrebe švicarskih protestanata.

Hawksmoorov ciklus zatvara se veličanstvenim St. Georgeom u Bloomsburyju. Najzapadnija od šest Hawksmoorovih crkvi dodiruje urbano tkivo West Enda, a zbog prostornih ograničenja nametnutih stegom dvaju ulica, primjer je racionalnog korištenja resursa. Prvotni je plan predviđao orijentaciju istok – zapad, što je u skladu sa općekršćanskom praksom koja zahtijeva takav položaj glavne crkvene osi. Ipak, kvadratasti je tlocrt omogućio naknadne varijacije te odstupanje od ustaljenog pravila, tako da je pedesetak godina nakon Hawksmoorove smrti unutrašnjost preuređena na način da je oltar bio smješten na sjeveru. Time je crkvi omogućen pristup putem monumentalnog neoklasičnog trijema na južnoj fasadi, direktno sa ulice. Tek je nedavnim restauratorskim zahvatima unutrašnjosti vraćena istočno-zapadna tradicionalna orijentacija.

Na zapadnoj se strani uzdiže monumentalni zvonik koji završava žljebastom piramidalnom strukturom u čijem su podnožju smještene skulpture lava i jednoroga u borbenim položajima, dok se na samom vrhu nalazi kip kralja Georgea I., odjevenog u rimsku tradicionalnu togu. Vizura ovog tornja je vidljiva i u pozadini čuvene grafike Gin Lane Williama Hogartha (slika dolje!). Sama unutrašnjost crkve jest gotovo savršena kocka, što najvjerojatnije govori o autorovoj namjeri da u prostorne omjere ove građevine unese formu bivšeg Salomonova hrama u Jeruzalemu!

Grafika Williama Hogartha pod nazivom “Gin Lane” kojom je ovaj umjetnik pokušao ukazati na opasnosti pijenja džina u odnosu na prednosti pijenja piva (pa tako postoji i pripadajući crtež “Beer Lane” istoga autora). No ono što nas ovdje zanima jest crkva koja se vidi u pozadini – toranj pripada St. Georgeu, djelu Nicholasa Hawksmoora.

Pored ovih šest već poslovičnih crkvi, Hawksmooru se pripisuju i djelomična oblikovanja St. Lukea u Islingtonu, sjeverno od Cityja, te St. Johna Horselydown na južnoj obali Temze. Kod obje su crkve zamjetni impozantni obelisci nad ulaznim portalima (St. Luke i danas postoji i koristi se kao prostor za uvježbavanje londonske filharmonije, a St. John je nažalost razoren njemačkim bombama). Bio bi to samo još jedan od Hawksmoorovih homagea antičkim kulturama, da se naknadno nisu javila razglabanja ionako karakteristična za ovog arhitekta, upućujući na mističnu stranu njegova rada. Naime, položaj obje crkve zatvara gotovo jednakostranični trokut sa Kleopatrinom iglom (Cleopatra’s Needle) na Embankmentu. Problem je u tome što je ovaj potonji spomenik postavljen tek koncem 19. stoljeća, no pojedinci, a među njima i renomirani povijesničari umjetnosti, i dalje pretpostavljaju simboličko značenje tri londonska obeliska i njihova prostornog položaja.

Mistični aspekti Hawksmoorova djela i masonstvo

Dodirnuti pitanje simbolike i mistike u Hawksmoorovu radu je poput posezanja rukom u osinje gnijezdo, najviše zbog toga što se time zadire u rubna područja znanosti kao i u teroije urote. Danas je više nego sigurno da je Nicholas Hawksmoor bio pripadnik masonskog reda i da ga je u te vode uveo osobno njegov mentor, Sir Christopher Wren, čovjek koji je nakon Velikog požara 1666. uspješno forsirao svoju viziju Londona kao “Novog Jeruzalema”, i koji je u prostornim i građevinskim proračunima svjesno i smjerno koristio neke reference iz Starog zavjeta, uglavnom vezane za položaj i dimenzije Salomonova hrama. Inicijacija se najvjerojatnije zbila 1691., dakle iste one godine kada Wren imenuje Hawksmoora svojim zamjenikom na izgradnji Katedrale sv. Pavla.

Nema sumnje kako je upravo Chistopher Wren, glavni arhitekt Katedrale sv. Pavla, odgovoran za širenje horizonata i interesa svojega učenika, Nicholasa Hawksmoora – pa i za njegovo vjerojatno uključenje u masonske krugove. (Foto: © Visit London Images / Britain on View / McCormick & McAdams)

Imajući u vidu Hawksmoorovo djelo koje odskače od standardnih baroknih tokova i koje se otvoreno naslanja na antičko naslijeđe i rudimentarne forme poput kocki, piramida, obeliska i srodnih oblika korištenih još u Starom vijeku i u doba rane kršćanske arhitekture, postaje jasno kako je arhitekt svjesno ukomponirao ove elemente u svoje djelo. Može se nagađati o razlozima koji su ga ponukali na takav pristup. Poznato je kako je Hawksmoor osjećao prezir prema aktualnim trendovima koji su forsirali talijansku arhitekturu i da je težište svojega interesa prebacio na ranokršćanske i predkršćanske kulture. Također, izučavao je naslijeđe poganskih kultura, u prvom redu keltsko-druidske, a bio je i izvrsno upućen u ezoterične znanosti i Kabalu.

Nema sumnje kako je upravo Wren odgovoran za širenje horizonata i interesa svojega učenika, Hawksmoora. Zanimljivo se osvrnuti na brojčane odnose između njegove ultimativne građevine, Katedrale sv. Pavla i nekih ključnih točki na londonskom zemljovidu. Tako je, primjerice, glavna os ove katedrale udaljena točno 2000 lakata (oko 914 metara) od Temple Bara na zapadu, kao i od crkve St. Dunstan In The East na istoku. Ova se mjera spominje u starozavjetnoj Knjizi brojeva, 35:5, a John Wilkins, vikar crkve St. Lawrence Jewry i prvi tajnik Krljevskog društva usvojio ju je 1622. kao ključni etalon “Novog Jeruzalema”.

Identični se odnosi javljaju i kod Hawksmoorovih crkvi. Tako je St. George In The East udaljen točno 2000 lakata od najbliže točke Londonskog zida. Wellclose Square u Wappingu, mondeni trg sa Wrenovim autorskim potpisom, kojeg su u sedmanaestom stoljeću naseljavali uglavnom alkemičari, kabalisti i mistici poput Emanuela Swedenborga i Chaima Jakoba Samuela Falka, udaljen je 2000 lakata od Hawksmoorove Christ Church Spitalfields. Od ove crkve pa do St. Mary Woolnoth u Cityju udaljenost iznosi, pogađate, 2000 lakata. U ratu srušena srušena St. John Horsleydown, Bremondsey, opet broji isto toliko lakata do Monumenta, Wrenovog spomenika koji obilježava mjesto s kojeg je u rujnu 1666. krenuo Veliki požar.

Što se tiče samog položaja svih šest crkvi, njihova spojnica navodno obrazuje znak poprilično nalik na egipatski hijeroglif, a pojedinci tvrde kako se te linije poklapaju sa tzv. Leyevim crtama koje navodno slijede tok silnica zemaljske energe.

Hawksmoor u fikciji i poveznice s Jackom Ripperom

Mistični i simbolički značaj Hawksmoorovih crkvi do izražaja posebice dolazi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća kada njegovo djelo postaje predmetom interesa nove generacije umjetnika i teoretičara. Tako primjerice književnik i psihogeograf Iain Sinclair u svojoj zbirci Lud Heat prilaže esej Nicholas Hawksmoor, his Churches u kojemu razglaba o više prethodno navedenih aspekata; od korištenja poganskih formi preko druidskih lokacija crkvi, pa do njihovih spojnica. Sve ovo, po Sinclairu, stvara poprilično negativnu, mračnu aureolu koja te građevine pretvara u ishodišta zla, sposobna djelovati na svoju okolinu. Tvrdnju potkrjepljuje s dva vjerojatno najpoznatija niza neriješenih londonskih zločina – ubojstava na Ratcliff Highwayju u Wappingu 1811., te krvavim orgijama Jacka the Rippera po Spitalfieldsu i Whitechapelu tijekom jeseni 1888. Autor eseja naznačuje kako su ovi nemili događaji direktna posljedica blizine dvaju Hawksmoorovih crkvi; St. Georgea in the East u slučaju Ratcliff Highwaya, odnosno Christ Churcha kod Ripperovih ubojstava. U konačnici, Sinclair rezimira Hawksmoorovo arhitektonsko naslijeđe pod pojmom teističkog sotonizma.

Poveznica Leyevih linija, kabalističke simbolike i psihogeografije – mapa koju je Iain Sinclair opisujući Hawksmoorovo mističko naslijeđe priložio u svojoj prvoj zbirci proznih i poetskih tekstova, ‘Ludheat’ iz 1975.

Poznati pisac i esejist Peter Ackroyd, između ostalog i autor Životopisa Londona, 1985. objavljuje roman Hawksmoor, u kojemu razrađuje Sinclairovu inicijalnu ideju. Ovdje se u zanimljivoj zamjeni identieta i igri riječi prati djelovanje suvremenog londonskog detektiva nazvanog, ni manje ni više, Nick Hawksmoor. Suočen sa serijom neobjašnjivih ubojstava, detektiv počinje uviđati povezanost određenog zločina sa blizinom neke od sedam crkvi arhitekta iz ranog osamnaestog stoljeća, ovom prilikom krštenog imenom Nicholas Dyer. Uz nešto umjetničke slobode, no zadržavajući predefinirani mistični akcent, Ackroyd prikazuje Dyera (odnosno, Hawksmoora) kao štovatelja vraga koji je u svoje doba izmasakrirao London svojom okultnom arhitekturom, naglašavajući kako čak i one njegove crkve koje se uklapaju u nekakav opći kršćanski kanon zbog svoje Anglikanske naravi kanaliziraju mizoginijski pristup – ipak je riječ o sakralnim objektima podređenim vjeri koju je utemeljio kralj odgovoran za likvidaciju svojih šest žena. Možemo čak otići korak dalje od Ackroyda, te se poigrati numerološkim aspektom broja umorenih bračnih družica Henryja VIII, komparirajući ga s brojem realiziranih, odnosno preživjelih Hawksmoorovih crkava.

Tezu o baroknom graditelju kao manipulatoru okultnim silama mraka, dakle “vražjem arhitektu”, do kraja razvija poznati književnik i strip scenarist Alan Moore u svojem remek-djelu, grafičkoj noveli From Hell, gdje povezuje utjecaj Hawksmoorovih crkvi, masonske rituale te ubojstva Jacka the Rippera. U jednom će trenutku Sir William Gull, osobni liječnik kraljice Victorie naglasiti kako Hawksmoor nije bio kršćanin, te da njegova djela posjeduju okultnu crtu učenja Dionizijskih arhitekata, inače njegovih najvećih uzora.

Ovdje bi trebalo spomenuti još neke činjenice, koje pružaju eventualnu poveznicu ovih zločina i Hawksmoorovih crkvi. Mjesto prvog ubojstva, Durward Street u Whitechapelu leži točno 2000 lakata od već spominjanog Wellclose Squarea u Wappingu, dok se zadnji Ripperov zločin zbio u Dorset Streetu, ulici koja sa lokacijom prvog zločina te sa Wellclose Squareom zatvara jednakostraničan trokut osnovice 2000 lakata! Još tri Ripperova zločina u sebi nose geometrijske poruke – položaji Mitre Squarea, Hanbury Streeta i Berner Streeta daju vrhove manjeg trokuta stranice 1600 lakata, duljine koja je jedna od dimenzija idealiziranog hrama. Također, ova dva trokuta zajedno formiraju oblik Davidove zvijezde!

Nije baš jednostavno rezimirati životno djelo arhitekta koji je opetovano kršio postojeće norme i bestidno nametao svoja pravila, vraćajući vizualnom umjetničkom izrazu onu izgubljenu kariku s antikom i još starijim vremenima. Ono što je očito jest da su mnogobrojni graditelji osamnaestog i devetnaestog stoljeća njegovih šest crkvi uzimali kao polaznu točku, primjer po kojemu treba raditi. Koliko ima istine u tajnovitostima što obavijaju te građevine i nije li naziv vražji arhitekt samo loše odabrani nadimak, teško je, pa i gotovo nemoguće sa sigurnošću reći. Uvijek su postojali pojedinci sposobni u umjetničkom djelu uočiti skrivene detalje i pridružiti im određenu simboliku, ponekad i ne baš u skladu sa autorovom namjerom. U svakom slučaju, ovih šest veličanstvenih građevina već skoro četiri stoljeća daju poseban ugođaj londonskim obzorima.

U vrućim ljetnim danima, kada unutrašnjost crkve prožme ugodna hladnoća, ili u tmurna londonska kišna predvečerja, duh Nicholasa Hawksmoora, vražjeg arhitekta i dalje lebdi negdje pod zvonikom, u apsidi ili među kolonadama.

NAPOMENA: članak je u nešto kraćoj verziji prethodno objavljen na portalu www.velikabritanija.net