KLFM

U okruženju neobjašnjivih zvukova

Katkad se manifestiraju kao sveprisutni šumovi ili detonacije bez uočljivog izvora, a u novije vrijeme su brojna i svjedočenja o posebice jakim i zastrašujućim zvukovljem nalik na divovske trube ili pak niže registre orgulja. Službenog pojašnjenja i dalje nema – vlade i vojske šute, a znanstvenici su ograničeni na postavljanje beskorisnih hipoteza. No, to je tek dio barem nekoliko stoljeća dugačke priče. Svejedno, u nemogućnosti ponude racionalnog pojašnjenja, znanstvenici šute poput riba!

Odmah na početku treba naglasiti kako ova pojava uopće nije novijeg datuma, barem ne u širem smislu, niti je specifično vezana za problem nedavno aktualnog ‘smaka svijeta’. Kroz zadnjih je dvjestotinjak godina dokumentiran čitav niz neobjašnjivih fenomena koji se odnose na neočekivane i poprilično zastrašujuće manifestacije čudnih zvukova kojima se u znanstvenom okviru ne može pronaći niti definirati logičan uzrok.

Neobjašnjive zračne eksplozije

Možda najraniji, koliko je autoru poznato, slučaj zračnih eksplozija koje nemaju vidljiv uzrok direktno se tiče hrvatskih prostora – još su 1824. registrirane neobjašnjive, potmule detonacije u blizini jednog neimenovanog jadranskog otoka. Ipak, prvi detaljno dokumentirani slučaj jest Barisalska kanonada (Barisal Guns), serija potmulih no jakih eksplozija koje se još od sredine 19. stoljeća mogu čuti na širem području delte rijeke Ganges u Indiji, odnosno Bangladešu. Bilo je tu svakojakih tumačenja; od onih prihvatljivih koja su se temeljila na mogućim hidrotektonskim promjenama u tlu, pa do nekih koja već zalaze u zonu fantastike, primjerice ono o ‘zabilježenim detonacijama’ bitki koje su tu vođene početkom britanske kolonijalne vladavine i koje se pri posebnom poretku parametara mogu ‘reprizirati’. Bilo kako bilo, Barisalska se kanonada može pri određenim atmosferskim uvjetima osluhnuti još i danas!

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ovakve su eksplozije bez uočljivog uzroka registrirane i na području Velike Britanije i Sjedinjenih Država. Skeptici su odmah požurili s jasnim, znanstvenim objašnjenjem – riječ je tek o probijanju zvučnog zida od strane tada uvedenog nadzvučnog putničkog zrakoplova Concorde. No, dotična je teorija postavljena na klimavim nogama: mjesta na kojima su se čule detonacije poprilično su udaljena od zračnih luka te posebice od rute Concordea, a dodatnu je sumnju potvrđivala činjenica kako su zvukovi zabilježeni u terminima kada zrakoplov nije letio. Štoviše, jedan stanovnik Porlocka u Somersetu, UK, tvrdi kako je slično zvukovlje mogao čuti svake večeri oko 21 sat i to tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle u vrijeme kada Concorde još nije bio izgrađen.

Sličan je fenomen još ranije zabilježen u Arktičkom oceanu tijekom prvih godina ‘hladnog rata’. Sovjetska je mornarica u više navrata registrirala izrazito glasne eksplozije koje su, kako je izgledalo, dolazile s nebeskih visina. Očekivano, sumnja je pala na američke vojne zrakoplove koji, vršeći špijunske misije, neoprezno probijaju zvučni zid – bilo je to vrijeme kada je u jednoj od takvih misija nad Sibirom oboren zrakoplov U2 – no izostao je očekivani radarski zapis istih, a Pentagon je decidirano negirao svoju upletenost i to razložno: letjelice ovog tipa nisu mogle postići brzinu veću od 0.7 maha, što je prilično ispod brzine zvuka.

Možda najmisterioznija ‘eksplozija’ jest ona zabilježena 23. siječnja 1974. u 20.38 sati na području velških planina Berwyn Mountains nedaleko Llandrilla u Clwydu. Tada je seizmološka postaja u relativno udaljenom Edinburghu, Škotska, registrirala potres jakosti između 3.5 i 4 stupnja po Richteru, s epicentrom u gorju Berwyn. Iako potresi nisu rijetka pojava na Britanskom otočju, ovaj slučaj nosi neke dodatne, neobične atribute. Pored rečene eksplozije koja je popratila drhtanje tla, svjedoci tvrde kako je neposredno pred pojavu viđen neobjašnjiv plavkasto zeleni stub svjetla koji je poput munje razderao nebo. Pošto se sumnjalo na pad zrakoplova ili moguće ovećeg meteora, na lice mjesta žurno su poslane policijske i vojne postrojbe. Ne treba napominjati kako, barem po pitanju izvješća za javnost, nisu pronašli ništa!

Ovakvi slučajevi koji se po naravi generiranog zvuka mogu svesti pod pojam ‘detonacija’ nisu rijetki – zabilježeni su i u Japanu (Uminari), Italiji (Brontidi), Sjedinjenim Državama (Guns of Cayoga Lake), Filipinima (Retumbos) te Belgiji i Nizozemskoj (Mistpouffers), no u eri učestalih vojnih vježbi pomalo gube na vjerodostojnosti, pošto se danas čak i mogući zvuk neidentificiranog podrijetla olako svrstava pod ‘djelovanje ljudskog faktora’.

Potmuli, pulsirajući šumovi

Od sredine 20. stoljeća sve se češće uočava jedan sasvim drugačiji, no podjednako neobjašnjiv te po naravi prilično jeziviji zvuk. Riječ je o kontinuiranom šumu izrazito niskih frekvencija, nalik brujanju udaljenog diesel motora ili plinske turbine. Po nekoj slobodnoj procjeni, frekvencija takvog uzorka kreće se od granice čujnosti, dakle od 16 pa negdje do nekoliko stotina hertza. Za razliku od prethodno spomenutih ‘kanonada’ koje su u pravilu stizale s neba ili su ih zbog zvučne refleksije o more i tlo ljudski nesavršeni osjeti tako doživljavali, ovaj je šum naizgled sveprisutan, dolazeći iz praktički svakog mogućeg pravca.

Prvotno izolirani slučajevi na koje čak i nije obraćana pažnja bitno su se intenzivirali sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i to u pravilu na području srednje (Midlands) i južne Engleske. Godine 1987., časopis Sunday Mirror objavljuje tekst o toj temi, izazvavši neočekivano zanimanje čitatelja. Po nekim tvrdnjama, list je u narednim tjednima dobio oko osam stotina pisama čitatelja koji su opisivali svoja iskustva – prema kasnije provođenim anketama, oko dva posto britanskog stanovništva barem se jednom u životu susrelo s ovim fenomenom.

Jedno od zaprimljenih pisama potpisuje Paul Walace iz Poolea u Dorsetu, navodeći događaje koje je prvi puta zapazio još 1972.:

Svatko tko čuje taj zvuk se slaže u jednom – to je kao da imate dinamo u glavi. To je nekakav brujajući šum, vibracija koja je poprilično bolna. Noću sam teško spavao, mučile su me glavobolje i migrene, a korištenje štitnika za uši je samo pogoršalo stvar. Zanimljivo je kako šum u potpunosti nestaje kad se maknem iz mog naselja.

Walace nije usamljen po pitanju ovog problema. Još se nekoliko stanovnika Bornemoutha i Poolea javilo tvrdeći da su žrtve sličnog neobjašnjivog fenomena. Donald Wood iz Dorstonea, Hereford and Dorcester, navodi slučaj koji je dugo vremena remetio san njegovoj obitelji:

Ponekad bi žena i ja čak odlazili u noćne šetnje pokušavajući locirati izvor tog uznemirujućeg šuma, no kao da je bio sveprisutan – dolazio je iz svih smjerova. Čuli smo ga diljem Herefordshirea, Monmoutha i Gwenta.

Bilo je čak i pokušaja magnetofonskog snimanja ovog zvuka. Tako je godine 1976. Lydia Gilbert iz Bongor Regisa u zapadnom Sussexu uspjela zabilježiti ton koji bi se najjednostavnije mogao opisati kao niskofrekventni, pulsirajući zvuk udaljenog motora. Znanstvenici koji su analizirali zvučni zapis nikad nisu javnosti predočili rezultate ispitivanja, što samo baca dodatnu sjenu na čitav slučaj te otvara vrata brojnim, više ili manje, nevjerojatnim teorijama koje već zadiru u područje paranormalnog!

Ujedinjeno Kraljevstvo nipošto nije izolirano i usamljeno po pitanju ovog misterioznog šuma. Jedan od poznatijih novijih primjera jest onaj nazvan Taos Hum, registriran u gradiću Taosu u američkoj saveznoj državi New Mexico. Znanstvenim je istraživanjima dokazano kako se zvuk kreće u frekvencijskom okviru od 32.3 do 80.5 Hz, uz raspon modulacijske frekvencije između 0 i 2.3 Hz. Očekivano, izvor zvuka nikad nije otkriven, a osobe koje su vršile mjerenja tvrde kako je riječ o ambijentalnom zvuku nastalom uslijed prolazaka automobila, vibriranja telefonskih i strujnih žica te možebitno povremenog uključivanja određenog strujnog generatora. Oni smjeliji upozorili su na blizinu područja znanog kao Four Corners Area – mjesto gdje se pod pravim kutem sijeku granice New Mexica, Arizone, Utaha i Colorada – pod kojim se navodno nalazi jedna od važnijih izvanzemaljskih ili vojnih baza. Šum su tumačili bušenjem podzemnih tunela ili pak stavljanjem u pogon neke običnom čovjeku još nepoznate aparature. Problem niti do danas nije riješen – štoviše, raširio se diljem Sjedinjenih Država, pa i šire!

Tijekom zadnjih dvadesetak godina, zvuk ovakve vrste uočen je u Kokomu, Indiana (1992.), Seattleu, Washington (2012.), zatim u kanadskim državama Ontariu i Alberti (2008., odnosno 2009.), zatim na teritorijima Južnoafričke Republike (2012.), Irske (2012.), Novog Zelanda (2006. i opet 2012.) te iznova u Velikoj Britaniji (2009., 2011. te 2012.).

Znanstvenici su pokušali pružiti određena pojašnjenja, mada se nisu pretrgli od posla. Ono najjednostavnije se odnosilo na zvuk stvoren kolizijom morskih valova, što je prilično ridikulozno uzevši u obzir da su brojna od navedenih mjesta prilično udaljena od mora. Gradić Kokomo je primjerice imao tu sreću da je u njegovu slučaju uistinu pronađen realni, mehanički uzrok šuma. Riječ je o rashladnom tornju ljevaonice Damier-Chrysler koji je generirao zvuk od 36 Hz, a svoj je doprinos dao i obližnji desetotonski kompresor. No, ostali su slučajevi ostali na razini nagađanja. Tvrdilo se, primjerice, da u velikim zatvorenim zaljevima kakav je Puget Sound kod Seattlea glasanje nekih morskih životinja, konkretno kitova, može pod određenim uvjetima stvoriti takva sablasna sazvučja. Drugi su pak zastupali tezu o interferenciji dva ili više brodska motora koji imaju slične radne parametre – u tom je slučaju kutna brzina osovine najbitnija, pošto je proporcionalna frekvenciji – no svaki inženjer zna kako je izuzetno teško uskladiti rad motora dva plovila. Potrebna rezonancija narušava se čak i minimalnim odstupanjima, kakva se znaju naći i kod identičnih brodova iz iste serije!

Sudeći prema podacima S. L. Birchbyja koji od 1979. proučava ovaj fenomen, ‘šum’ je diljem svijeta aktualan još od pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a određeni zapisi govore o sličnim iskustvima čak i tijekom prethodnih stoljeća! Godine 1878. sličan je zvuk, nazvan The Hummadruz – hum+drone+buzz – zabilježen na području Manchestera, a manifestacije sličnih pojava uočavane su još davne 1727., što u potpunosti isključuje mogućnost da je misteriozni šum rezultat, odnosno nuspojava suvremene tehnologije. Svejedno, kao uzrok pojave i dalje se uglavnom navode već spomenuta djela ljudskih ruku – zrakoplovi u letu na velikim visinama, brodski motori, plinske turbine, transformatorske postaje te žice dalekovoda, kao i neke prirodne pojave poput rojeva insekata, trenja uslijed gibanja glomaznih zračnih masa po vodenim/morskim površinama, a najhrabriji ne isključuju niti one smione, mada sumnjive teorije o izvanzemaljskom podrijetlu šuma.

Postoji još jedno moguće objašnjenje koje već zadire u čovjekovu privatnost. Po toj teoriji uočeni šumovi nisu materijalne prirode, već prije određena vrsta halucinacije. Riječ je o tzv. tinittusu, poremećaju ljudskog slušnog sustava koji često rezultira zujanjem u ušima. Ipak, zbog prethodno spomenutih faktora, poput slučajeva kada šum istovremeno čuje veći broj ljudi ili pak nestajanja zvuka po napuštanju određenog prostora, i ovu se soluciju može u startu odbaciti.

Neobjašnjiva ‘pjesma’ pustinjskog pijeska

Fenomen ‘pjevajućeg pijeska’ (singing sands) donekle je sličan spominjanom šumu, no izgleda da ga je moguće objasniti alatima i saznanjima suvremene znanosti. Javlja se uglavnom u pustinjskim predjelima, primjerice u Kalahariju, Gobiju i Sahari. Prvi registrirani slučajevi potječu s konca prvog milenija, a zabilježili su ih arapski beduini koji su neobjašnjive zvukove pripisivali pustinjskim duhovima i demonima (goulima i džinima). Slično je iskustvo doživio i Marco Polo, prelazeći pustinju Gobi na svojem putovanju u Kinu. Po njegovim riječima, zvuk je nalikovao na splet brojnih glazbenih instrumenata, istovremeno prožet nečim nalik na zveket mačeva.

Aktualna su tumačenja bitno neusklađena, pošto neki znanstvenici tvrde da se potka krije u trenju između čestica kvarca uslijed kovitlanja vjetra, dok drugi pak smatraju kako je riječ tek o odjecima pješčanih lavina, odnosno odrona. Ono što posebice zbunjuje jest trajanje zvuka – katkad i do petnaest minuta, zatim periodičnost pojave te činjenica da se može zabilježiti i nekoliko sati nakon lavine. Izmjerene se frekvencije kreću u intervalu od 65 do 130 hertza, a jakost katkad dostiže i nevjerojatnih 110 decibela, što je relativno blizu buci koju mlažnjak udaljen stotinjak metara proizvodi pri polijetanju. Unatoč naizgled racionalnim, prirodnim uzrocima, suvremenim je tumačenjima vrlo teško, ako ne i nemoguće, pojasniti kako običan pustinjski pijesak može generirati tako bogat, snažan i iznad svega zastrašujući spektar zvukova!

Šapat jezera Yellowstone

Nacionalni park Yellowstone, smješten na sjeverozapadu američke savezne države Wyoming, bogat je jezerima i geotermalnim izvorima, a opće je poznato kako leži iznad izrazito seizomološki aktivnog, trusnog područja koje po mišljenju pojedinih znanstvenika predstavlja potencijalnu ‘geološku bombu’. Očekivano je da će takva konfiguracija rezultirati manifestacijama pomalo sablasnog zvukovlja, no pojedini zabilježeni slučajevi izmiču svakoj klasifikaciji! Svjedoci ove tonove opisuju kao kombinaciju zvižduka, zavijanja i promuklog cviljenja, koje započinje na sjevernim okrajcima područja, dakle kod granice s Montanom i Idahom, a zvuk se zatim širi južno u formi lepeze, prekrivajući sve šire i šire područje, gubeći putem na frekvenciji i intenzitetu.

Jedan od prvih svjedoka pojave bio je profesor S. A. Forbes, koji ju opisuje kao zvuk divovske harfe koju lagano ali brzo prebiru vrhovi najviših stabala, odnosno kao brujanje telegrafskih žica na vjetru – godine 1890., kada je Forbes posjetio Yellowstone, na tom području još nije bilo telegrafa niti telefona. Također, slikovita je i njegova poredba s odjecima tihih, udaljenih neprirodnih glasova koji se čuju doslovno u zraku iznad vas! Zvuk se uglavnom javlja u jutarnijm satima, između zore i deset ujutro, što opet može, ali i ne mora, ukazivati na poremećaje u teksturi zemljine površine uslijed naglog zagrijavanja pod zrakama jutarnjeg sunca. Dodatne teorije spominju uzrok u vidu električnih pražnjenja uslijed gomilanja statičkog elektriciteta na tlu te posljedičnog izjednačivanja potencijalne naponske razlike s oblacima i obližnjim planinama. Naravno, nativni Indijanci imaju svoje teorije koje ipak ne bi trebalo razmatrati u imalo ozbiljnijem kontekstu. Vjerojatno će intenzivirana istraživanja trusnog područja parka Yellowstone, uvjetovana i relativnom mogućnošću buđenja pripadnog supervulkana, pružiti neke konkretnije detalje o ovom, po riječima svjedoka, zastrašujućem zvuku koji izaziva ježenje kože!

Nebeske trube

Prvi je kolovoza 2011. bio je još jedan sparan i oblačan dan, s vremenskim prilikama karakterističnim za ljeta u sjevernoj Ukrajini. No, ono što je tog popodneva narušilo uspavani mir kijevskog predgrađa Osokorky nije samo unijelo nemir u srca lokalnih stanovnika, već je označilo početak sličnih, praktički istovjetnih događanja diljem svijeta.

Kasnog popodneva ovo tipično socrealističko naselje stambenih nebodera i blokova iznenada su preplavili stravični i neobjašnjivi zvukovi kojima se nije mogao odrediti uzrok niti izvor. Naizgled su pristizali iz svih mogućih pravaca – s neba, iz dubine zemlje, iz vibrirajućih zidova novogradnji… No, nije bila riječ o prethodno već poznatim eksplozijama ili niskofrekventnim pulsirajućim šumovima, već o nečem sasvim drugačijem. U intervalima koji su se kretali u granicama od tridesetak sekundi pa do nekoliko minuta, zrak bi proparali izrazito bučni tonovi nalik na divovske udaljene fanfare. Očekivano, iste su lokalni stanovnici pokušali objasniti ovozemaljskim uzrocima poput sirena brodova na relativno bliskom Dnjepru – rijeka je od Osokorkyja udaljena tek nekoliko stotina metara – ili pak škripanjem građevinskih kranova na vjetru kojeg toga popodneva nije bilo. Neka su tumačenja, nastojeći također ostati u domeni racionalnog, ovaj događaj objašnjavala posljedicom dubinskog bušenja tla pri probijanju nove, Livoberezhne linije kijevskog metroa, no teorija je uskoro odbačena pošto su u vrijeme registriranja sablasnih zvukova gradilišta već bila zatvorena. Također, slična se metoda gradnje diljem svijeta koristi već duže od stoljeća, no nikad nisu uočene slične posljedice u vidu zvučnih vibracija.

Kao mogući izvor zvukova navođena je i brana hidrocentrale na Dnjepru, nekih desetak kilometara uzvodno od Kijeva. Pri određenim uvjetima, naime, može doći do preklapanja frekvencija, odnosno rezonancije između betonske ljuske brane i vodenog masiva kojeg ista zadržava. No, pošto takve nepoželjne pojave u pravilu dovode do urušavanja konstrukcije, pri projektiranju brane posebna je pažnja posvećena izbjegavanju generiranja svih potencijalno opasnih frekvencija titranja, kao i njima pripadnih harmoničkih vrijednosti. Dani su prolazili, dobar dio javnosti je i dalje očekivao odgovor na pitanje što je prouzročilo stravična sazvučja tog ljetnjeg popodneva, no odgovora nije bilo. Štoviše, već početkom rujna počinju pristizati slična izvješća iz drugih, udaljenih dijelova svijeta.

Toga su mjeseca slični primjeri zabilježeni u Curitibi, Brazil (01. rujna), iznova u Ukrajini – ovoga puta u Odessi (03. rujna) te na širem području Danske (16. rujna). Od početka listopada pa do kraja godine, pojava će se proširiti na veći broj američkih saveznih država (Minnesotta, Colorado, Florida, New Jersey, California, Oregon, Idaho, Washington, Montana), a već početkom 2012. postati će globalni fenomen. Tijekom nešto više od tri godine, takvo je zvukovlje prestravljivalo i građane Slovačke, Finske, Mexica, Francuske, Rusije, Australije, Japana, Argentine, Kine, Velike Britanije, Norveške… Nekim čudom, ova ne baš ugodna iskustva barem su zasad poštedjela područje Hrvatske i šire regije.

Tko to gore svira, molim lijepo?

Očekivano, pojavila su se brojna tumačenja od kojih dosad niti jedno nije zadovoljilo temeljne znanstvene kriterije. Neka se od njih mogu u startu odbaciti ili uzeti s velikom dozom skepse; primjerice teorija o najavi nadolazećeg smaka svijeta koja je povezivana s biblijskim ‘trubama’ iz Otkrivenja po Ivanu, odnosno s približavanjem 21. prosinca 2012., ili pak ona o navodnom skorašnjem presijecanju Zemljine orbite s onom hipotetičkog planeta Nibiru. Pojedini izvori krivce traže u neidentificiranim letećim objektima (NLO), iako brojna do današnjeg datuma dokumentirana viđenja takvih objekata u većini slučajeva isključuju prisustvo bilo kakvog zvuka, a neka su tumačenja uistinu neprihvatljiva i krajnje ridikulozna – okrivljavanje postrojenja HAARP koje ionako već godinama nije u pogonu, a svrha mu je bila istraživanje djelovanja sunčevog vjetra na gornje slojeve ionosfere.

Većina je znanstvenika već tradicionalno opterećeno dogmama, nemaštovitošću i a priori odbacivanjem svake imalo smionije teorije i takvi će spomenute slučajeve objasniti sasvim zemaljskim uzrocima poput glasanja velikih morskih sisavaca (pjesma kitova), no to ne pojašnjava registriranje sličnih pojava u područjima koja su od mora udaljena više stotina kilometara. Dvojbena su i tumačenja ovih pojava uslijed interferencije dva ili više simultanih zvukova grmljavine, pošto se i pri najžešćim olujama munje ipak javljaju u određenim vremenskim intervalima, plus što dopiranje zvuka istih do ‘slušatelja’ ovisi o udaljenosti od mjesta pražnjenja električnih naboja. Najrigidniji među takvima ne prežu ni od ismijavanja potencijalnih svjedoka, poput stanovitog britanskog fizičara koji je sarkastično primijetio ‘kako možda tek susjed malo glasnije sluša središnji dio skladbe Echoes Pink Floyda’!

Nešto je manji broj akademskih stručnjaka koji se ne libe potražiti neka smionija, mada u pravilu teško održiva tumačenja, barem što se ostatka njihove samodopadne kaste tiče. Jedna verzija takvog tipa pojašnjava učestale pojave glasnih atmosferskih zvukova nalik trubama jednom prilično hrabrom teorijom po kojoj se rotacija rastaljenih masa nikla i čelika u Zemljinoj jezgri, inače odgovorna za postojanje magnetskog polja oko naše planete, vremenom usporava. Nije riječ o nekoj bitno uočljivoj razlici, no sasvim dovoljnoj da poremeti parametre gibanja planete – riječ je konkretno o poremećajima nutacije, odnosno kutnog gibanja osi koja spaja zemljopisne polove oko idealne sjever-jug osi. Navodi se i kako trenje, kao posljedica takvog usporavanja, može biti odgovorno za nastanak takvih zastrašujućih frekvencija, mada je i dalje nejasno zašto onda većina zabilježenih tonova dolazi iz nebeskih visina, a ne primjerice iz dubine Zemljine utrobe.

Još je nevjerojatnija teorija o promjenama frekvencije električki nabijenih čestica u magnetosferi, dakle ne samo u gornjim slojevima ionosfere već i bitno dalje, u širem području Van Allenovih pojaseva. Eskimi čak tvrde kako mogu čuti ‘zvuk polarne svjetlosti’, dok je i Amundsen u svojem dnevniku vođenom tijekom osvajanja Južnog pola ostavio zabilješku o ‘mrmorenju’ Aurore.

Zabilježene pojave zvukova neobjašnjivog izvora za period između siječnja2012. i svibja tekuće 2014. Obratite pažnju na ‘skok’ u intervalu studeni 2013. – ožujak 2014.

Prhvaćeno tumačenje pretpostavlja da iznenadni naleti mlazova nabijenih čestica velike kinetičke energije iz Sunčeve korone mogu deformirati frekvencije do te mjere da njihovi mjerni parametri uđu u područje od 16 do 20 000 hertza, odnosno u slušno područje ljudskog uha. Iako je ova verzija na prvi pogled znanstveno prihvatljiva, ne treba smetnuti s uma kako zvučni val, za razliku od svjetlosnog primjerice, nužno treba medij koji će prenositi njegove vibracije, a deseci tisuća kilometara vakuuma, odnosno vrlo razrijeđenog vodika i helija ili rijetke atmosfere dušika i kisika koja je sve prisutnija spuštamo li se ka Zemlji, baš i nije idealno sredstvo za prenošenje u takvoj mjeri uočljivih zvučnih poremećaja. Ili je možda Einstein bio u krivu te uistinu postoji eter?

Teško da ćemo u skoroj budućnosti dobiti odgovor na neko od navedenih pitanja. Ostaju nam tek nagađanja.

Nagađanja, samo nagađanja…