KLFM

O književnom kanonu

Pitanjem književnog kanona na zanimljiv se način pozabavila Gordana Slabinac u svojoj knjizi Sugovor s literarnim đavlom: eseji o čitateljskoj nesanici. Slabinac zanima odnos između tradicije i kanonske književnosti s jedne te modernizma i postmodernizma s druge strane. Autorica nas upoznaje s tezama koje u svojem djelu monumentalnog naslova Zapadni kanon iznosi Harold Bloom. Osnovna Bloomova teza je kako svi veliki pisci svoje prethodnike čitaju hotimično iskrivljeno kako bi suzbili strah od utjecaja i otvorili prostor djelovanju vlastite imaginacije. Prema Bloomu svako veliko pisanje ujedno predstavlja i preopisivanje, reviziju. Na taj način on dekonstruira pojam originalnosti. Slabinac primjećuje kako Bloom kao teoretičar radi isto, hotimično pogrešno iščitava spise predstavnika različitih književno-teorijskih škola. On ih sve, među ostalima feminizam, novi historizam, kulturalni materijalizam, dekonstrukciju i kulturalne studije, naziva Školom resentimana. Također, autorica uviđa nesporazum između Bloomove težnje za izdvojenom teorijskom pozicijom i njegova posla kao teoretičara koji se bavi teorijskim preopisima i revizijama resemantičara.

Harold Bloom stvara svoj kanonski poredak izdvajajući velika djela tradicije iz njihova društveno-političkog konteksta. Tvrdi kako svi veliki pisci tradicije pišu u izrazitom antagonizmu spram svojih prethodnika; to je svojevrsna borba sinova i očeva u kojoj prevladava strah od utjecaja, istovremeno inhibirajući i motivirajući. Nadalje, stari pisci biraju svoje nasljednike, dakle jaki pisci ne biraju svoje prethodnike već su od njih izabrani. Ovdje, naravno, nije riječ naprosto o izboru nego o kompetitivnim i kontaminacijskim spregama, intertekstualnim strategijama i djelovanju poetike konflikta. Upravo teza o poetici konflikta omogućuje Bloomu da izjednači estetičko i agonističko. Ljudski subjekt je, prema njemu, temelj ili izvor tekstovnosti, a ne njezina posljedica.

U svoj kanon Bloom je smjestio dvadeset i šest veličanstvenih, pri čemu Shakespeare zauzima središnje mjesto. Primjenjujući tezu Gianbattista Vica o uzastopnoj smjeni triju faza povijesti – božanskoj, herojskoj i ljudskoj, odnosno teokratskoj, aristokratskoj i demokratskoj – Bloom je povijest zapadne književnosti također podijelio u tri razdoblja. Aristokratsko doba kreće s književnošću novovjekovlja, odnosno s Danteom, a naglasci su stavljeni na Chaucera, Shakespearea, Cervantesa, Montaignea, Molièrea, Miltona i Samuela Johnsona. Bloom ne slijedi poredak uvriježene književnopovijesne podjele; pisci su izabrani prema estetskom kriteriju, u ovom slučaju prema kriteriju uzvišenosti, odnosno sublimacije, i prema kriteriju reprezentativnosti. Demokratsko doba započinje Wordsworthom i Jane Austen, uključuje Whitmana, Dickinson, Dickensa, George Eliot i Tolstoja te završava s Ibsenom; od romantizma s realizmom do modernizma. Blooma zanima postgoetheovsko XIX. stoljeće kada opada produkcija talijanske i španjolske književnosti, a jačaju njemačka, francuska, ruska i američka. Pisci demokratskog doba su pisci inovatori. Svojim izborom Bloom rehabilitira poziciju autora jer kanonsku veličinu temelji na pojmovima neobičnosti, izvornosti i ljepote. Naposljetku imamo kaotično doba u kojem se nalaze Freud, Proust, Joyce, Woolf, Kafka, Borges, Neruda, Pessoa i Becket, dakle autori XX. stoljeća. Bloom iznosi ideju da se moderni pisci nalaze pred vratima tradicije, ali nikako ne mogu u nju stupiti. Upravo ideja o modernim piscima, ističe Slabinac, omogućuje shvaćanje svake zamisli kanona, koja istovremeno uključuje njegovu uspostavu, ali i otklon od njegove bespogovorne moći. Interpretacija pisaca XX. stoljeća pokazuje kako kanon sadrži protu-kanon i kako je vertikalni sustav vrijednosti zamijenjen horizontalom diverzificirane književne proizvodnje. Slabinac naglašava kako zapadnoeuropskom tradicijom vlada poetika načitavanja, nakalamljivanja tekstova na tekstove. Dok predmoderno doba poetološki misli normativno i poštuje klasične autore i autoritete, moderno se doba bavi preocjenama i revizijama kako bi svojim umjetničkim praksama osiguralo prednost i proširilo ih i na izvanumjetnička područja. Tu je, naravno, i postmoderna sa svojom konkurentnošću na kulturnom tržištu. Dakle, suvremena kritička čitanja teksta u kontekstu njegovih interpretacija ne teže ukazati na neki novi temelj ili zajednički nazivnik. Posrijedi je umnožavanje priča o čitanju koje je dovelo u pitanje tradicionalni pojam originalnosti te druge tradicionalne nosive pojmove. Susrećemo se sa situacijom u kojoj s jedne strane osjećamo tjeskobu izazvanu gubitkom fundamenta, a s druge strane otkrivamo nove dimenzije slobode u mišljenju i pisanju. Slabinac primjećuje kako je upravo pluralizam suvremene književne teorije omogućio Bloomu elitistički ustroj zapadnog kanona. Autorica u suvremenoj književnoteorijskoj situaciji ne vidi sveopći relativizam pojava i stvari i gubitak svakog vrijednosnog kriterija već uznapredovalu (post)modernu svijest o prestanku dominacije hijerarhijskih poredaka.

Mark Currie, također bitan autor za promišljanja Gordane Slabinac, uz pojam književnog kanona veže socio-političke interese. Govori o mogućnosti različitih ideoloških manipulacija u obrazovanju i profiliranju nacionalne svijesti upravo putem kanona. Kanonu suprotstavlja određene aspekte postmodernističke teorije koji ističu vrijednost lokalnog naspram globalnog. Ti su aspekti vezani uz Lyotardovu tezu o fragmentaciji velikih priča, odnosno o beskrajnom nizu malih priča. Tako nasuprot tradicionalnom definiranju književnog kanona kao velike priče, nad-priče, imamo Bloomovu Školu resentimana koja revidira shvaćanje kanona kao poretka lijepe i visoke literature univerzalnih karakteristika i neprolazne estetske vrijednosti. Otvara se prostor za pojedinačno, lokalno, za malu priču. Tu mrežu najrazličitijih mišljenja Currie naziva kulturalnom shizofrenijom, a Slabinac književnoteorijskom heterogenošću. Kojem se god nazivu priklonili, vidjeti ćemo kako gore opisanoj situaciji ne mogu izbjeći niti autori poput Harolda Blooma.

Helena Šantić