KLFM

Moje tijelo, moj izbor

Volim proljeće, i dugo mi je trebalo da si to priznam. Vječno sam ponavljala da mi je jesen najdraže godišnje doba, doba novih početaka (ironično, kako se tekuća, kalendarska godina bližila kraju), doba povezano s prvim svježijim povjetarcima nakon ljetne žege, doba donošenja novih odluka, neispisanih bilježnica i čvrstih stavova da ću ovog puta biti bolja u svim aktivnostima kojih se prihvatim.

Proljeće je uvijek izgledalo kao najlakši odabir. Svi vole proljeće, dani postaju dulji, pred nama je najbezbrižnije godišnje doba, doba kada i se i najveći radoholičari bar na tren uspiju vratiti u prvu brzinu i malo uživati u lijenim izležavanjima na nekoj plaži ili pod hladnim zrakom klima uređanja.

Ipak, od svih vijesnika tog romantičnog proljeća koje sam s vremenom prigrlila kao nešto što me ipak veseli, najmanje se veselim onima koji zauzimaju javni prostor s dolaskom prvih zraka sunca. Posljednjih pet godina u Hrvatskoj, a u svijetu (točnije, SAD-u / točnije, Teksasu) od 2004. godine, inicijativa 40 dana za život vodi bitku temeljenu na ideji da boravkom ispred rodilišta i klinika u kojima se vrše pobačaji spašavate živote.

Problematična je ta bitka, ako se mene pita, na više razina, a ona koja me se kao ženu i kao osobu najviše tiče, jest vječno preispitivanje i suđenje odluka koje se tiču autonomije tijela određene osobe. Rođeni smo, barem tako vječno tvrdimo, kao slobodne jedinke i kao takve bismo, vjerujem, trebale moći i smjeti donositi odluku o vlastitom životu i tijelu.

Pitanje granice između molitve i uznemiravanja zaintrigiralo me pojavom ove inicijative u Splitu i do dana današnjeg nisam našla konkretan i smislen razlog postojanja ove inicijative. Uznemirim se svakog proljeća kada, u korizmeno vrijeme, krene nova sezona, ali  učiniti više od toga mi se čini besmislenim. Uznemiravanje pacijenata ispred bolnice doživilo bi dodatnu, neugodnu crtu, dolaskom protivnika ove inicijative. Možda je ponekad šutnja i najbolji odgovor, možda je zaista bolji način (a uvijek bespogovorno vjerujem u to) okrenuti se vlastitoj edukaciji, razgovarati s bliskim osobama i, a ovo se čini najtežim od svega, barem ako je po primjeru ovih “aktivista” riječ, fokusirati se na sebe, na svoj mikrokozmos i prihvatiti da je čovjek autonomna, slobodna jedinka, i da svijet i tuđe postupke ne možemo krojiti po vlastitim, dogmatskim postulatima u koje toliko vjerujemo da ćemo dvadeset i četiri sata stajati pred javnom zdravstvenom ustanovom s transparentima i kasnije se hvaliti koliko smo života time “spasili”.

Život nije samo oplođivanje jajne stanice, život je toliko kompleksan, bolan, dugotrajan i nagrađujuć proces u kojem ćemo na svakodnevnom planu nailaziti na ljude kojima možemo pomoći konkretnim djelovanjem. Počevši od sebe, bliskih ljudi i poznanika, preko socijalno, zdravstveno i na mnoge druge načine marginaliziranih skupina. Mnoštvo je načina, ali većina njih uključuje odvajanje od ideja za koje smo uvjereni da su uvijek ispravne i bolno progledavanje da je ono što činimo za neki “viši cilj” nekad više kontraproduktivno i da u većini slučajeva pojedinac kojem tako “pomažemo” postaje nevidljiv, postaje alat mjerila našeg uspjeha i tek brojka u statistici.

Proteklog se vikenda u Hrvatskoj, u Rijeci i Osijeku, održao Hod za život, obitelj i Hrvatsku. Ovog vikenda, u subotu 25. svibnja, ista nas povorka očekuje u Zadru, Zagrebu i Splitu. U Rijeci se, usporedno s ovim Hodom, održao i Hod za slobodu, a nešto slično planirano je i za Split za subotu 1. lipnja.

Paroli zaštite nerođene djece, najugroženije manjine u Hrvatskoj (izvor: hodzazivot.hr), Hodom za naša tijela suprotstavlja se ženin izbor kao najugroženija manjina.

Dođite i budite dio povorke koja će pokazati da ne mislimo svi jednako, da još uvijek možemo kritički promišljati i da jasno vidimo snagu i opasnost napada ovakvih inicijativa na prava za koja su se žene borile i za koja se, kako se čini, i dalje trebaju boriti bez obzira na godinu koju nam kalendari na zidovima i na zaslonima naših pametnih telefona pokazuju.