Tuxedomoon – Pink Narcissus (Crammed Discs, 2014.)
Novoobjavljeni album art rock skupine Tuxedomoon u stvari je iznova napisani soundtrack za kontroverzni film ‘Pink Narcissus’ američkog avangardnog redatelja Jamesa Bidgooda. Odgovor na pitanje u kojoj mjeri ovaj minimalistički i pomalo linearni album može pratiti slojevitu i pomalo zbunjujuću strukturu vizualnog izvornika može dati tek simultani doživljaj kroz oba medija, no sam će album, sudeći po prvim kritičarskim hvalospjevima zasigurno naći svoje mjesto u srcima dugogodišnjih štovatelja glazbe Tuxedomoona.
Nakon punih pet godina diskografske neaktivnosti, sastav Tuxedomoon objavljuje novi album, Pink Narcissus. Vijest sama po sebi nije neobična, pošto su višegodišnje pauze među albumima već uhodana praksa Stevena Browna, Blaine L. Reiningera i društva. No, ono što zasigurno bode oči jest jedan detalj: Pink Narcissus je uobličen u formi novog soundtracka za film koji egzistira već pune 43 godine, čime je bliži radovima poput Suite En Sous-Sol (1982.) ili The Ghost Sonate (1991.), koji su također predstavljali neku vrstu pozadinske glazbe za određene projekte; nego klasičnim ostvarenjima ovog benda kao što su Half Mute, Desire ili Holy Wars.
Pink Narcissus je naziv art filma kojeg je njujorški avangardni redatelj James Bidgood po prvi put javnosti prikazao 1971., nakon punih sedam godina snimanja koje se u potpunosti odvijalo u sobama njegovog stana na Manhattanu. Nepotvrđena, ali najvjerojatnije istinita urbana legenda tvrdi kako je glavnog glumca, tada još maloljetnog Bobbyja Kendalla, autor uočio na štandovima Svjetskog sajma 1965. te mu ponudio ulogu u projektu na kojemu je radio već dvije godine.
Radnja fima je istovremeno konfuzna i vrlo jednostavna: Kendall igra mladog homoseksualca koji za život zarađuje kao muška prostitutka i koji, razočaran vlastititim dosezima većinu vremena provodi u sanjarenju uživljavajući se u stvarne i fiktivne povijesne likove. Bidgood je osobno u više navrata naglasio utjecaj Pasollinijevih filmova, književnih djela Jeana Geneta i Andre Gidea te sveukupnog stvaralaštva Jeana Cocteaua, no u svojevrsnoj je povratnoj sprezi njegov Pink Narcissus inspirirao neke nadolazeće redatalje, tada još anonimne početnike poput Dereka Jarmana ili Gusa Van Santa. Također, svojevrsna se parodija na ovaj film nazire i u umjetničkoj video instalaciji Cathode Narcissus (Katodni Narcis) iz romana Dorian: An Imitation suvremenog britanskog spisatelja Willa Selfa.
Tuxedomoon (fotografija s ruske turneje iz 1989.)
Uslijed očekivane intervencije cenzorskih škara, James Bidgood odustaje od navođenja vlastotog imena u kontekstu scenarista, producenta i redatelja, potpisavši se jednostavno kao Anonymous, što opet dovodi do lavine nagađanja o naravi pravog tvorca Ružičastog Narcisa, a pojedinci su išli toliko daleko da su autorstvo pripisali nikom drugom do Andyju Warholu!
Nije teško zaključiti zašto je deklarirani gay Steven Brown odabrao upravo taj kultni, skandalozni i do 2003. zamalo zaboravljen Bidgoodov film kao središnju os novog glazbenog projekta Tuxedomoona. Sastav je pod Brownovom koordinacijom glazbu skladao i snimio još početkom 2011., a svita je po prvi put izvedena uživo u jesen iste godine, prikom ekranizacije Pink Narcissusa na pariškom L’Etranger festivalu. Nepune četiri godine kasnije, isti soundtrack doživljava svoju novu inkarnaciju u vidu albuma izdanog u limitiranoj tiraži (petstotinjak primjeraka!), no kojeg kritičari već svrstavaju među ponajbolja djela benda.
U kojoj je mjeri glazba Tuxedomoona uspješno zamijenila djela Musorgskog i Prokofjeva, koja su po Bidgoodovom konceptu pratila rana prikazivanja početkom sedamdesetih, teško je kazati, no poprilično linearan i minimalistički pristup, koji priziva rane, ekspermentalne dane sastava (kao i ambijent dviaju spomenutih svita, Suite en Sous-Sol i The Ghost Sonate) ubrizgava novu, svježu krv u doživljaj filma, mada u određenim trenucima odudara od njegove slojevite i složene radnje.
Svih je dvanaest kompozicija instrumentalne naravi (odjavna trinaesta Applause jest snimka pljeska francuske publike), a u prvom su planu uglavnom Brownov saksofon, Reiningerova violina te harmonika i truba Luca Van Lieshouta. Nedostatak tekstova, odnosno vokalnih dionica je očekivan i u neku ruku dobrodošao, pošto na takav način glazba Tuxedomoona izbjegava direktni ‘sukob’ s narativnom crtom samog filma.
Jasno je da jedan ovakav album sa strogo definiranim konceptom i hermetičkim glazbenim sadržajem neće bitno djelovati na širenje baze štovatelja Tuxedomoona, no zasigurno će dobrano zainteresirati one već ovisne, radikalne fanove. Ukoliko se organizatori pokažu široke ruke, moguće je da će tijekom turneje najavljene za jesen 2014. i hrvatska publika moći uživati u vinjetama poput Doriana, Hassidic Pizze, The Reflectiona ili Back to Nature; a u tom se slučaju nadamo da će koncert započeti nešto ranije od dva ujutro, kao što je bio slučaj pri zasad zadnjem zagrebačkom nastupu Tuxedomoona, drugog studenog 2012. u Tvornici.
Tuxedomoon: Pink Narcissus (Crammed Discs, 2014.)
01 Nature
02 Dorian
03 Toreador del Amour
04 Vanity
05 Bombay Tension
06 Body Parts
07 Willie
08 Hassidic Pizza
09 The Storm
10 Triumphant Procession
11 Reflection
12 Back to Nature
13 Applause
Tuxedomoon are:
Steven Brown — saxophones, clarinet, piano, keyboards
Peter Principle — bass guitar
Blaine L. Reininger — violin, guitar, laptop, voice, keyboards
Luc van Lieshout — trumpet, fluegelhorn, harmonica, keyboards
Vjeran Stojanac
